Rev-3110/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3110/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.M. iz G., koga zastupaju punomoćnici M.G. i D.G., oba odvjetnici iz Lj., protiv tuženika P. b.Z. d.d. iz Z., Poslovna jedinica O., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 21. kolovoza 1992. br. Gž 913/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu od 10. rujna 1991. br. P 219/91, u sjednici održanoj dana 4. studenog 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja protiv tužene banke radi isplate 3.009 DEM odnosno njihove dinarske protuvrijednosti po tečaju na dan isplate sa zakonskim kamatama od presuđenja do isplate te je ujedno tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 360 HRD.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže, da se obje presude nižih sudova ukinu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja upravljen u pravcu, da se tuženu banku obveže da mu isplati utuženi devizni iznos od 3.009 DEM ili njegovu protuvrijednost u domaćem novcu po tečaju na dan isplate, a po osnovu dužnih kamata koje da tužitelju pripadaju temeljem zaključenog ugovora između stranaka po kojem je tužitelj svoja devizna sredstva oročio kod tužene banke, ali je tužena banka u razdoblju od 1984. do 1988. obračunala i priznala tužitelju kamate u domaćem novcu umjesto da je priznala i obračunala u skladu sa zaključenim ugovorom dužne kamate u onoj valuti u kojoj je revident oročio svoja devizna sredstva.

Niži sudovi odbili su spomenuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer su našli da je nakon zaključenja ugovora o namjenskom oročavanju depozita tijekom 1981. godine u deviznom iznosu tužena banka postupila u skladu sa zaključenim ugovorom i obračunavala tužitelju ugovorenu deviznu kamatu od 10% godišnje u razdoblju od 1981. do 1983. godine. Nakon toga tužena banka u spornom razdoblju od početka 1984. do konca 1988. godine prema utvrđenju nižih sudova je obračunala i priznala tužitelju ugovorene kamate po stopi od 10% godišnje za svaku godinu ali u domaćoj valuti s obzirom na izmjenu deviznih propisa.

Revident smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti ugovornu odredbu kojom je predviđena kamata u devizama (DEM) u kojoj valuti je oročen polog kod tužene banke, te ističe da prema odredbi čl. 142. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi važe ove posljednje.

Po nalaženju ovog suda revident nije u pravu kad se poziva na primjenu odredbe čl. 142. st. 4. ZOO, jer u ovom slučaju tužena banka sporni obračun nije izvršila pozivom na odredbe iz svojih općih uvjeta pa nije u pitanju neslaganje između ugovornih odredbi i općih uvjeta nego između ugovornih odredbi i prisilne zakonske odredbe.

Naime, prema odredbi čl. 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom (Sl. list biv. SFRJ br. 70/83) kojom je novelirana odredba čl. 91. ranijeg Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom koja se odredba primjenjivala od 1.I. 1984. dakle nakon zaključenja ugovora o oročenju između stranaka, koja odredba je kasnije preuzeta u čl. 75. Zakona o deviznom poslovanju (Sl. l. biv. SFRJ br. 66/85 i sl. te Narodne novine br. 53/91) bilo je propisano, da na devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima građana i građanskih pravnih osoba ovlaštene banke plaćaju kamate u dinarima, osim na devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima jugoslavenskih građana na privremenom radu u inozemstvu za vrijeme boravka u inozemstvu i jugoslavenskih iseljenika na koje plaćaju kamate u devizama ili na njihov zahtjev u devizama i dinarima odnosno dinarima.

Na sporno pravno pitanje, da li se navedena zakonska odredba u pogledu isplate kamata primjenjuje na devizna sredstva građana data u oročeni depozit kod banke - niži sudovi su po stajalištu ovog suda pravilno potvrdno odgovorili.

Naime, prema odredbi čl. 1036. ZOO na temelju ugovora o novčanom depozitu banka otvara račun u korist i na teret kojeg upisuje sva potraživanja i dugovanja koja proizađu iz poslova s deponentom, pa je i po spomenutom ugovoru o depozitu kod tužene banke otvoren devizni račun na ime tužitelja na koji je tužena banka bila dužna upisati pripadajuće sporne kamate iz čega treba zaključiti da se spomenute prisilne devizne odredbe o kamatama odnose i na kamate na deviznom računu tužitelja koji je otvoren kod tužene banke po osnovu zaključenog ugovora o namjenski oročenom depozitu deviznog iznosa. Te kamate za vrijeme važenja spomenutog prinudnog propisa u razdoblju od 1.I. 1984. do konca 1988. godine tužena je banka bila dužna obračunati isključivo u domaćem novcu bez obzira na zaključeni ugovor o depozitu s obzirom da revident nije osoba na privremenom radu u inozemstvu niti iseljenik, a tako je tužena banka i postupila prema utvrđenju nižih sudova pri čemu pravilnosti takvog obračuna kamata u domaćem novcu revident ne prigovara.

Proizlazi iz izloženog, da niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo odlukom kojom je odbijen zahtjev radi isplate kamata obračunatih u deviznom iznosu.

Nadalje u pobijanoj odluci suda drugog stupnja po nalaženju ovog revizijskog suda odgovoreno je na sve žalbene navode tužitelja od odlučnog značenja, tako da nije ostvarena ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) na koju revident nesumnjivo upire u reviziji.

Prema tome nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a kako ne postoje ni oni na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 4. studenog 1993.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.