Rev-1122/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1122/00-2

Broj: Gzz-33/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Vlatke Potočnjak Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, protiv tuženika: 1. N. V., zastupanog po staratelju za poseban slučaj P. P., odvjetniku u S. i 2. A. V., zastupane po P. P., odvjetniku u S., radi otkaza stanarskog prava i iseljenja, odlučujući o reviziji tužitelja i zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 23. svibnja 1996. godine broj Gt- 188/96 protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 21. veljače 1996. godine br. II Gž-299/96, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sinju od 30. studenog 1995. godine br. P-580/95, u sjednici održanoj dana 19. studenog 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

i

r i j e š i o j e :

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Usvaja se otkaz stanarskog prava pa su slijedom toga dužni tuženici N. V. i A. V. iz S., kat I, koji je stan površine 61 m² šifriran kao stan broj …, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, predsoblja, isprazniti, te ga slobodnog od osoba i stvari predati na slobodno raspolaganje tužitelju Republici Hrvatskoj, a u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.

Ujedno su dužni tuženici solidarno naknaditi u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.125,00 kuna."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I Odbija se djelomično žalba tuženika i presuda suda prvog stupnja potvrđuje:

a) u dijelu kojim je usvojen otkaz stanarskog prava tuženicima te tuženiku pod 1. naloženo iseljenje iz stana u S.,

b) dijelu kojim je odlučeno o obvezi tuženika pod 1. na naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu od 1.125,00 kn.

II Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužene pod 2. preinačuje se pobijana presuda u dijelu kojim je tužena pod 2. obvezana na iseljenje, ispražnjenje i predaju stana u S. tužitelju, tako da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan.

Tužitelj i tužena pod 2. snose svoje troškove postupka."

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Revizijom, a i zahtjevom za zaštitu zakonitosti pobija se dio presude kojim je odlučeno o zahtjevu za iseljenje, s tim da je zahtjev podignut zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a u reviziji se ističu svi revizijski razlozi iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine" broj 53/91 i dr.), te se predlaže da nižestupanjske presude budu preinačene i tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, odnosno ukinute u pobijanom dijelu i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju i zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan, a revizija je nedopuštena.

U odnosu na reviziju:

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev za otkaz ugovora o korištenju stana koji se temelji na pravnoj odnosi iz čl. 102a. Zakona o stambenim odnosima – ZSO ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93), kumuliran sa zahtjevom za iseljenje.

Radi se dakle o sporu iz odnosa korištenja stana u kojem se pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje prema vrijednosnom kriteriju, u smislu odredbe iz čl. 382. st. 2. ZPP, a vrijednost predmeta spora računa se prema jednogodišnjoj najamnini u smislu odredbe iz čl. 38. ZPP.

Sud je utvrdio da tako izračunata vrijednost predmeta spora iznosi 1.207,00 kn, pa kako je u vrijeme podnošenja tužbe mjerodavna granična vrijednost za dopuštenje revizije iznosila 3.000,00 kn, za zaključiti je da revizija nije dopuštena.

Stoga je na temelju odredbe iz čl. 392. ZPP takvu reviziju valjalo odbaciti.

U odnosu na zahtjev za zaštitu zakonitosti:

Postojanje pogrešne primjene materijalnog prava državni odvjetnik nalazi u dijelu drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda, te odbijen zahtjev za iseljenje tuženice iz predmetnog stana, jer da je drugostupanjski sud pogrešno tumačio odredbu iz čl. 102a. st. 2. ZSO kada je zaključio da tužitelj nije postupio u skladu s tom odredbom i odlučio hoće li tuženici kao članu obiteljskog domaćinstva stanara dati na korištenje sporni stan ili drugi odgovarajući stan, te da tuženica ima pravo ostati u stanu sve dok takva odluka ne bude donesena, budući da se "podizanjem ovakve otkazne tužbe vlasnik stana već odlučio da članovi obiteljskog domaćinstva ne koriste sporni stan, pa neka druga njegova odluka nije više potrebna."

Odredbom iz čl. 102a. st. 1. ZSO propisano je da stanarsko pravo prestaje onima koji su sudjelovali ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske, a prema odredbi st. 2. istog članka vlasnik stana, nakon sudske odluke o otkazu ugovora o korištenju stana, odlučit će o davanju na korištenje dotičnog stana članovima porodičnog domaćinstva ili drugog odgovarajućeg stambenog prostora.

Iz navedenog sadržaja potonje odredbe nedvojbeno proizlazi da je pretpostavka za iseljenje člana obiteljskog domaćinstva stanara kojem je otkazan ugovor o korištenju stana zbog sudjelovanja u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske postojanje odluke o dodjeli drugog odgovarajućeg stana koju vlasnik stana može donijeti tek nakon donošenja sudske odluke o otkazu ugovora o korištenju stana.

Prema tome iseljenje člana obiteljskog domaćinstva stanara ne može se tražiti već u otkaznoj parnici, nego tek nakon što u toj parnici bude donesena sudska odluka kojom se ugovor otkazuje i nakon što bude donesena odluka vlasnika stana o davanju na korištenje drugog odgovarajućeg stana.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se neosnovano i nerazumljivo navodi da je podizanjem same tužbe za otkaz ugovora o korištenju stana vlasnik stana već odlučio da članovi obiteljskog domaćinstva stanara ne koriste sporni stan i da druga odluka više nije potrebna.

Naime, obveza iseljenja člana obiteljskog domaćinstva ne može postojati u trenutku kada vlasnik stana izabere jednu od dvije zakonske mogućnosti njegovog stambenog zbrinjavanja, već kada članovima obiteljskog domaćinstva dodijeli na korištenje drugi konkretni odgovarajući stan.

Okolnost što se vlasnik stana samo odlučio za mogućnost dodjele drugog stana ne može imati značenje odluke o dodjeli na korištenje odgovarajućeg stana.

Budući u konkretnom slučaju takova odluka nije donesena, a nije niti mogla biti donesena prije donošenja sudske odluke o otkazu ugovora o korištenju stana, obveza iseljenja tuženice iz spornog stana ne postoji, pa je stoga drugostupanjski sud materijalno pravo pravilno primijenio kada je zahtjev za njezino iseljenje odbio kao neosnovan.

Kako dakle ne postoji razlog zbog kojeg je podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti, na temelju odredbe iz čl. 408. st. 2., a u svezi odredbe iz čl. 393. ZPP, zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo je odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 19. studenog 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.