I Kž-243/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-243/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. J.S., zbog kaznenih djela iz čl. 229. (sada čl. 223.) st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi okrivljenice podnesenoj protiv presude Okružnog suda Zagreb od 16. ožujka 1993. broj K-175/91-96, u sjednici održanoj 18. listopada 1995., saslušavši zajenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba okr. J.S. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e:

Pobijanom presudom oglašena je krivom opt. J.S. zbog kaznenih djela iz čl. 229. (sada čl. 223.) st. 1. i čl. 227. (sada čl. 221.) st. 1. i 2. KZRH, opisanih u toč. 1 i 2 izreke te presude, pa joj je za djelo iz toč. 1 utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za djelo iz toč. 2 u trajanju od tri mjeseca, te je za oba kaznena djela primjenom čl. 48. st. 2. toč. 2. (sada čl. 43.) OKZRH osuđena na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci u koju joj je uračunat jedan dan proveden u pritvoru 29.8.1990.

Istom presudom temeljem čl. 66. (sada čl. 61.) OKZRH okrivljenici je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti poslovođe, odnosno blagajnika, na vrijeme od četiri godine u koje se ne uračunava vrijeme provedeno u zatvoru.

Okrivljenica je oslobođena od naknade troškova kaznenog postupka, ali je obvezana oštećenoj Z. l.Z. pravnom slijedniku poduzeća A.Z. nadoknaditi štetu u iznosu od 224.647 HRD zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 26.6.1990. do konačne isplate.

Protiv te presude žali se okrivljenica putem branitelja, J.V., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i imovinsko-pravnom zahtjevu, a u žalbi je predložila da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinači na način da je se oslobodi od optužbe ili da se kazna ublaži, a oštećenu uputi na parnicu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vračajući spis u smislu čl. 360. st. 2. ZKP predložilo je da se žalba okrivljenice kao neosnovna odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Neosnovani su prigovori okrivljenice u pogledu utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja.

Naime, sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, određeno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Podvrgavši kritičkoj analizi obranu optuženice i savjesno i detaljno ocjenivši sve izvedene dokaze, svaki posebno i u međusobnoj povezanosti, na temelju dokaznog materijala sud je pravilno zaključio, da je okrivljenica počinila kaznena djela kako su joj inkriminirana optužnim aktom.

Prigovori u žalbi se u biti svode na tvrdnju da, iako je činjenica da je okrivljenica krivotvorila podatke o količni zaliha i na taj način prikrivala nastali manjak, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da je to ona činila kako bi prikrila vlastito uzimanje novca u prodavaoni, i nastoji se uvjeriti sud drugog stupnja, da je novac mogao biti prisvojen od više osoba.

Pri tom navodi žalbe u pogledu krivičnog djela pronevjere predstavljaju zapravo ponavljanje obrane, koju je okrivljenica dala tijekom kaznenog postupka, a ta obrana je svestrano razmotrena i cijenjena po sudu prvog stupnja, pa se na iznijete razloge obrazloženja pobijane presude, zbog čega sud nije povjerovao obrani okrivljenice, upućuje žalitelj jer Vrhovni sud smatra te razloge potpunim, jasnim i uvjerljivim, koji nisu s uspjehom dovedeni u pitanje argumentima žalbe.

Potrebno je samo istaći, da je objektivno po knjigovodstvenom vještaku utvrđen manjak od 224.647 HRD za razdoblje od 28. prosinca 1989. do 15. lipnja 1990. u prodavaonici br. 1 domaće prodaje na A.Z. kad je okrivljenica bila poslovođa. Nadalje, iz navoda obrane proizlazi da je neposredno nakon inventure izvršene 27. prosinca 1989., već u siječnju 1990. okrivljenica primjetila izvjestan manjak, a manjak se je s vremenom sve više povećavao, pa iako okrivljenica kategorički poriće da bi ona uzimala novac ili robu, ne poduzima ama baš ništa da se utvrdi tko novac ili robu uzima, odnosno da bi se manjak nadoknadio ili spriječio budući, nego kontinuirano u tjedne izvještaje "promet i zaključno stanje" unosi neistinite podatke o prometu i zalihama robe u prodavaonici, tako da u rubrici "utrošak" smanjuje broj stvarno prodanih cigareta, a zatim u rubrici "ostalo" fiktivno povećava količine zaliha za pojedine vrste cigareta, iako nekih od cigareta nije bilo na skladištu, što sve priznaje okrivljenica u svojoj obrani i objašnjava takvo postupanje sa strahom, da će biti terećena, ukoliko se utvrdi, za ukupni iznos manjka.

Ovakvu obranu sud prvog stupnja opravdano ocjenjuje naivnom, jer je nelogično da bi okrivljenica koja zna, s obzirom na svoje dužnosti i ovlaštenja, da će biti materijalno odgovorna za stanje u prodavaonici, utvrdivši svaki tjedan manjak, da ne poduzima niti jednu mjeru da bi se to spriječilo, nego naprotiv nastoji svijesno, s direktnim umišljajem, u dokumentaciji prikazati kako je poslovanje uredno, pa je sud prvog stupnja ispravno zaključio da, upravo činjenica što je okrivljenica nastojala od samog početka poslovodstvu firme prikazati da je poslovanje u prodavaonici uredno, potvrđuje iskaze svjedoka A.K., K.H., N.B., a u svezi s ovim iskazima i iskaz T.E., prodavačica u trgovini, da je okrivljenica uzimala novac iz dnevnog utrška, jer zaista bi bilo besmisleno da se ona trudi da prikrije manjak kojeg je netko drugi prouzrokovao, fiktivnim navođenjem podataka u dokumentaciji, nego je takve radnje, a što je logično, poduzimala isključivo da bi prikrila vlastito kriminalno djelovanje.

Žaliteljica nije u pravu niti kada prigovara nalazu knjigovodstvenog vještaka, jer je taj vještak, uzimajući u obzir sve primjedbe obrane, u dopuni nalaza utvrdio manjak u iznosu od 224.647 HRD upravo za razdoblje od 28.12.1989. do dana 15.6.1990. kad je i primjećeno da zalihe u prodavaoni ne odgovaraju podacima iz dokumentacije koju je sačinjavala okrivljenica, pa njeni prigovoru u odnosu na nalaz vještaka nemaju potpore u spisu nego su ishod subjektivne ocjene koja nije ničim niti argumentirana, te su i ti prigovori neosnovani.

Pored svega ostaje nedvojbeno da, poslovođe prije i poslije okrivljenice nisu imali, uz istu organizaciju rada s istim zaposlenima, manjkova u poslovanju.

Potkradanje, tijekom rada okrivljenice kao poslovođe, nije okrivljenica prijavljivala, pa je opravdano sud prvog stupnja, eliminirajući sve druge načine nastanka manjka, a cijeneći činjenicu da je okrivljenica falsificirala dokumentaciju, a k tome i rezultat iskaza svjedoka, logično došao do zaključka da je upravo okrivljenica uzimala gotov novac iz dnevnih utržaka.

Okrivljenici je kao poslovođi prodavaonice novac bio povjeren u službi, pa time što ga je prisvajala, s obzirom na iznos, ona je ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 223. (ranije čl. 229.) st. 1. KZRH pronevjere, pa ju je za to djelo sud prvog stupnja pravilno oglasio krivom.

U žalbi se neosnovano tvrdi da "tjedni izvještaj nema dokaznu snagu kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose", pa da "i nije ispravna po definiciji iz čl. 105. OKZRH", te se tom tvrdnjom želi prikazati da okrivljenici nije dokazano kazneno djelo iz čl. 227. st. 1. i 2. KZRH.

Međutim, tijekom postupka nije bilo niti sporno da je okrivljenica odgovorna osoba u smislu čl. 3. st. 4. KZRH, jer je rješenjem na temelju Statuta pravne osobe raspoređena na poslove i radne zadatke poslovođe prodavaonice domaće robe na A.Z., da joj je bilo povjereno upravljanje imovinom i da je bila, prema opisu poslova i zadataka radnog mjesta poslovođe, dužna voditi evidenciju o primljenoj i prodanoj robi, o zalihama robe i o pravovremenom traženju robe za prodaju. U tu svrhu je bila dužna i ovlaštena ispunjavati tjedne izvještaje "promet i zaključno stanje" s rubrikom "primljeno, utrošeno, ostalo itd.". Nasuprot žalbenim navodima ističe se, da se pod službenom ispravom podrazumijeva svaka isprava koja je određena ili podobna da služi kao dokaz kakvoj činjenici koja ima vrijednost za službene ili poslovne odnose, bez obzira da li je njeno izdavanje određeno kakvim pravnim propisom ili postojećom praksom neke ustanove ili radne organizacije. Prema tome, nema dvojbe da i "tjedni izvještaji" prometa i zaključnog stanja robe i zaliha u prodavaoni, a koji su bili ispunjeni od okrivljene kao nadležne odgovorne osobe, predstavljaju službene isprave, jer službe kao dokaz o količini prodane robe, odnosno o količini robe koja je ostala u prodavaoni, a radi obavještavanja poslovodstva o stanju poslovanja trgovine povjerene okrivljenoj kao poslovođi.

Za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 221. st. 1. i 2. KZRH, krivotvorenja službene isprave, objektivan je elemenat unošenje neistinitih podataka u službenu ili poslovnu ispravu od službene ili odgovorne osobe, odnosno upotreba takve isprave u službi ili poslovanju tj. u pravnim odnosima, a taj je elemenat nesporno utvrđen, jer je okrivljenica priznala da je kao poslovođa u navedenoj prodavaonici, a da bi prikrila manjak, u tjedne izvještaje unosila neistinite podatke i takve izvještaje predavala upravi, dok je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio i subjektivni elemenat, tj. svijest okrivljenice da u takve poslovne isprave unosi neistinite podatke, a što proizlazi iz jasnih i sadržajnih razloga u obrazložnju pobijane presude.

Stoga Vrhovni sud nalazi, da je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio, tako i one koje se pobijaju žalbom, pa se prigovori okrivljenice u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuju neosnovanim.

Kako je okrivljenica oglašena krivom, a podaci iz provedenog postupka pružaju pouzdan osnov za dosuđenje imovinsko-pravnog zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja odlučio da je ona dužna platiti oštećenoj privrednoj organizaciji iznos od 224.647 HRD uz zakonske zatezne kamate.

Također nije osnovana žalba okrivljenice podnesena zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je za pojedina kaznena djela pravilno odmjerio utvrđene kazne zatvora i izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci koja se ukazuje primjerenom težini kaznenog djela i stupnju kaznene odgovornosti okrivljenice.

Okrivljenica nije u pravu kad tvrdi da joj je izrečena prestroga kazna. Naime, sud je u smislu čl. 37. OKZRH vodio računa pri odmjeravanju utvrđenih kazni i izricanju jedinstvene kazne zatvora, kako o društvenoj opasnosti djela tako i o opasnosti okrivljenice kao počinitelja, pa je imao u vidu kao olakotno raniju njenu neosuđivanost i činjenicu da je obiteljski čovjek i majka dvoje djece, ali s obzirom da šteta nije nadoknađena, mora se osnovano zaključiti da još blaži tretman ne bi ostvario zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Vrhovni sud je u smislu čl. 369. ZKP ispitao i izrečenu sigurnosnu mjeru iz čl. 66. (sada čl. 61.) OKZRH, pa je utvrdio da okolnosti što je okrivljenica iskoristila svoja ovlaštenja i počinila kaznena djela da bi sebi pribavila protupravnu imovinsku korist ukazuju, da je opasno da ona raspolaže ili rukuje imovinom, pa je sud prvog stupnja osnovano izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti poslovođe ili blagajnika na vrijeme od četiri godine.

S obzirom na izloženo, a kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene povrede formalnog ili povrede materijalnog prava na štetu okrivljenice valjalo je žalbu kao neosnovanu odbiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 18. listopada 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)