Rev-2992/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2992/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz Z., koga zastupa P. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. Z. iz Z., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. svibnja 1993. br. Gž-2630/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. studenog 1992. br. Pr-400/91, u sjednici održanoj dana 30. studenog 1993.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje odluka tuženika od 3. travnja 1989. br. O-254/89 o prestanku radnog odnosa uz obvezu tuženiku da tužitelja rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima i isplati jubilarnu nagradu za 10 godina rada.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu, s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija tužitelja kao neosnovana odbije. O podnesenoj reviziji nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi, da na sve žalbene navode nije odgovoreno, da se iz razloga navedenih u pobijanoj odluci ne vidi da bi bili izvršeni uvidi u određene predmete, da je olako prijeđeno preko činjenice da je od strane tuženika šikaniran i da se upravo zbog toga razbolio. Suprotno ocjeni sudova tužitelj je redovito dolazio na posao sve do 26. travnja 1989. godine kada mu je usmeno priopćeno da je dobio otkaz, pa se otkazni razlog nedolaženja na posao kroz 7 dana uzastopce nije ostvario, što je po mišljenju revidenta i dovelo do pogrešne primjene odredbe 61. 167. st. 1. toč. 7. ZUR-a.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U postupku, naime, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč.10. ZPP - dalje: ZPP ("NN" br. 53/91) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), kao ni bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 385. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, budući da je sud drugog stupnja ocijenio one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja i presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, a na koje je ukazivao tužitelj u reviziji.

Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razloge pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet parnice je zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 3. IV 1989. br. O- 254/89 kojom je odlučeno da tužitelju prestaje radni odnos kod tuženika sa danom 16. ožujka 1989. godine zbog toga što nije dolazio na posao uzastopno 7 radnih dana, a o razlozima izostanka nije obavijestio svog poslodavca (čl. 167. st. 1. toč. 7. ZUR-a).

U postupku je utvrđeno da tužitelj nije dolazio na posao uzastopno 7 radnih dana od 16. ožujka 1989. godine sve do donošenja pobijane odluke tuženika od 3. travnja 1989. godine. To utvrđenje sudova utemeljeno je i na nespornom, ali i za ovaj spor važnom podatku da je tužitelj sa 1. ožujka 1989. godine zasnovao radni odnos kod Instituta za suvremenu povijest (list 70, 71), zbog čega sudovi osnovano nalaze da u takovoj situaciji tužitelj očito nije mogao dolaziti na posao za vrijeme do 26. travnja 1989. godine, kako to inače i u reviziji tvrdi. I konačno treba istaći da je tuženo poduzeće poduzelo i određene aktivnosti da tužitelj dođe na posao u čemu nije uspio kako to proizlazi iz njegovog dopisa od 21. 3. 1989.godine (list 20), niti je tužitelj pronađen na određenoj adresi. Dosljedno tome proizlazi da je tužitelj doista izostao s posla u uzastopnom trajanju od 7 radnih dana i da o razlozima izostanka s posla tuženika nije obavijestio, što je i uvjetovalo donošenje odluke o prestanku radnog odnosa temeljem tada važeće odredbe čl. 167. st. l.toč. 7. ZUR-a.

Dakle, odluke sudova nisu donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je reviziju tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 30. studenog 1993.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.