Rev-3821/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3821/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ljubice Munić i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz R., zastupane po punomoćnicima Z. V., S. J., V. Š., odvjetnicima iz R., protiv tuženika B. d.d. iz R., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 7. srpnja 1999. godine broj Gž-1729/98-2 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3704/97 od 20. listopada 1998. godine, u sjednici održanoj dana 13. travnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci od 20. listopada 1998. godine broj P-3704/97-9 suđeno je:

"Tuženik je dužan isplatiti tužiteljici iznos od 11.727,66 kn (jedanaesttisuća- sedamstodvadesetsedan kuna i šezdesetšest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 1996. godine do 7. svibnja 1996. godine po stopi od 22% godišnje, od 8. svibnja 1996. godine do 11. rujna 1996. godine po stopi od 24% godišnje, te od 11. rujna 1996. godine pa do isplate, po stopi od 11% godišnje, kao i naknaditi prouzročeni parnični trošak u visini od 2.196,00 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Presudom Županijskog suda u Rijeci od 7. srpnja 1999. godine broj Gž-1729/98-2 suđeno je:

"Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda suda prvog stupnja i sudi:

Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan isplatiti tužiteljici iznos od 11.727,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 1996. godine do 7. svibnja 1996. godine po stopi od 22% godišnje, od 8. svibnja 1996. godine do 11. rujna 1996. godine po stopi od 24% godišnje te od 11. rujna 1996. godine pa do isplate, po stopi od 18% godišnje, kao i naknaditi joj prouzročeni parnični trošak u visini od 2.196,00 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se revizija prihvati i preinači presuda Županijskog suda u Rijeci u smislu da se odbije žalba tuženika i potvrdi presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3740/97 od 20.10.1998. godine, te da se tužiteljici prizna trošak revizije.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužiteljice.

Naime, u postupku je utvrđeno da je odluka tuženika od 30. listopada 1995. godine donesena primjenom Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 - dalje ZRO), zbog prestanka potrebe za radom tužiteljice, postala konačna i pravomoćna 15. studenog 1995. godine, budući da tužiteljica nije tražila sudsku zaštitu zbog toga što je prestala potreba za njezinim radom.

Proizlazi, dakle, da je pitanje rješavanja radno-pravnog statusa tužiteljice započeto prije početka primjene Zakona o radu, pa se sukladno odredbi čl. 240. st. 1. Zakona o radu postupak ostvarenja i zaštite prava tužiteljice treba dovršiti po odredbama Zakona o radnim odnosima, osim ako koje pravo za tužiteljicu nije povoljnije uređeno Zakonom o radu.

Do primjene odredbe Zakona o radu dolazi samo u slučaju kada su neka prava iz radnog odnosa oba zakona uređivala na drugačiji način, a ne i u slučaju kad Zakon o radu daje zaposleniku neko pravo koje pravo ranije zakon nije uređivao, a što je ovdje slučaj.

Naime, tužiteljica bi u ovom slučaju ostvarivala pravo na otpremninu temeljem odredbe čl. 118. st. 1. Zakona o radu ako poslodavac otkazuje radni odnos nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem zaposlenika, dok Zakon o radnim odnosima nije sadržavao odredbe o pravu zaposlenika na otpremninu kada mu radni odnos prestaje zbog trajnog prestanka potrebe za njegovim radom.

Pravilan je stoga pravni stav drugostupanjskog suda da, jer tužiteljica nije stekla pravo na otpremninu po tada važećem Zakonu o radnim odnosima, pravo na otpremninu nije vezano uz daljnji moment isteka otkaznog roka, pa je odredba čl. 240. st. 2. Zakona o radu ne omogućava primjenu čl. 118. Zakona o radu i mogućnost da se njenom tužbenom zahtjevu udovolji.

Iz navedenih razloga reviziju tužiteljica valjalo je odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 13. travnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.