I Kž-630/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 630/05-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. D. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika „D. n.“ d.o.o. kao tužitelja podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 14. lipnja 2005. broj K-68/04, u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2008., u nazočnosti optuženog V. D. i njegovog branitelja, odvjetnik M. Ž.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba oštećenika „D. n.“ d.o.o. kao tužitelja, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi V. D. je na temelju članka 354. točke 1. Zakona o kaznenom postupku oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.).

Protiv ove presude žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj „D. n.“ d.o.o., po punomoćniku odvjetniku J. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je optuženi V. D. po branitelju, odvjetniku M. Ž., predloživši odbijanje žalbe oštećenika kao tužitelja i potvrđivanje prvostupanjske presude.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog V. D. i njegovog branitelja, odvjetnik M. Ž., koji je u odgovoru na žalbu, u skladu s odredbom članka 374. stavka 1.

I Kž 630/05-5

Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.), zahtijevao da bude izviješteni o sjednici.

Žalba je osnovana.

Kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, oštećenik kao tužitelj presudu ustvari pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju žalbenu osnovu i obrazlaže, osporavajući zaključak suda prvog stupnja da je optuženi V. D. s trgovačkim društvom „D. n.“ d.o.o. sklopio menadžerski ugovor, na temelju kojega bi optuženiku pripadala otpremnina u iznosu u kojem je on s računa tog društva na svoj tekući račun i naložio isplatu.

Žalba oštećenika kao tužitelja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana.

Naime, sud prvog stupnja prihvaća obranu optuženog D. u kojoj ovaj tvrdi da je menadžerski ugovor (listovi 12-19 spisa), iako ga Z. B., tada predsjednik uprave „D. b.“ d.d., osnivača društva „D. n.“ d.o.o., nije potpisao, bio izvršavan, smatrajući da na to upućuju isplate optuženiku na ime plaća iznosa navedenog u tom ugovoru, i to dijelom s račun „D. b.“ d.d., a dijelom od strane „D. n.“ d.o.o., kao i činjenice samostalnog svakodnevnog korištenja službenog vozila, osobnog računala, mobilnog telefona i kreditnih kartica za poslovne i osobne potrebe. Iz tog utvrđenja proizlazilo bi da je optuženik imao pravo i na otpremninu predviđenu tim ugovorom, pa nalaganje njene isplate na svoj račun, u vrijeme kada je još uvijek bio jedini član uprave društva „D. n.“ d.o.o., ne bi predstavljalo iskorištavanje svojih ovlasti direktora radi pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Međutim, sadržaj isprava koje se nalaze u spisu ozbiljno dovodi u sumnju pouzdanost utvrđenja činjenice zaključenja menadžerskog ugovora koja se, s obzirom da o njoj izravno ovisi zaključak o optuženikovoj kaznenopravnoj odgovornosti, ukazuje odlučnom činjenicom.

Naime, nesporno je da je optuženi V. D. s „D. b.“ d.d., za koju je ugovore potpisivao predsjednik njene uprave, Z. B., za svaki mjesec razdoblja od svibnja 2000. pa do listopada 2001. godine sklapao ugovore o djelu (listovi 25-42, 23-27 i 72-90). Njegova je obveza tim ugovorima bila određena kao obavljanje „svih poslova na registraciji i pripremi rada trgovačkog društva „D. n.“ d.o.o.“ (za razdoblje do svibnja 2001.) odnosno kao obavljanje „svih poslova na registraciji, pripremi rada i vođenju poslova trgovačkog društva „D. n.“ d.o.o.“ (za razdoblje od lipnja do listopada 2001. godine), a za njihovo izvršenje „D. b.“ d.d. obvezala se svaki mjesec isplatiti mu po 10.000,00 kn.

Iz ispisa prometa na računima optuženika i društva „D. n.“ d.o.o. (listovi 20-24 te 65- 71 spisa) vidljivo je da su upravo ti iznosi bili isplaćivani optuženom D., i to od strane „D. b.“ d.d., a ne od strane društva „D. n.“ d.o.o.

U menadžerskom ugovoru, za koji optuženi V. D. tvrdi da je, iako nije potpisan, faktički bio sklopljen te da je u cijelosti bio i izvršavan - a prvostupanjski sud to nalazi utvrđenim - kao stranke su navedeni „D. n.“ d.o.o. (zastupan po predsjedniku Nadzornog odbora, Z. B.) i optuženi D. (kao menadžer i predsjednik uprave). Dakle, kao stranka tog

I Kž 630/05-5

ugovora nije navedena, niti je po prirodi stvari to mogla biti, „D. b.“ d.d. (koja je osnivač društva „D. n.“ d.o.o.), već upravo društvo „D. n.“ d.o.o., čiji predsjednik uprave je bio optuženik.

Zbog toga ovakvim menadžerskim ugovorom, ako je on bio zaključen (i uz prihvaćanje tvrdnje da se on mogao sklopiti i usmeno, dakle, da za njegovo sklapanje nije potrebna pisana forma), nije niti mogla za „D. b.“ d.d. nastati obveza isplate optuženiku plaće navedene u tom ugovoru u mjesečnom iznosu protuvrijednosti 3.500,00 DEM, pa niti obveza isplate dijela te plaće.

Stoga činjenica da je „D. b.“ d.d. optuženom D. mjesečno isplaćivala po 10.000,00 kn (što bi proizlazilo iz navedenih ispisa prometa po računima) ukazuje da su te isplate bile vršene temeljem ranije opisanih ugovora o djelu, a ne na temelju ovog menadžerskog ugovora.

Pritom se ističe i da spisu predmeta prileži i ugovor o djelu datiran s 31. prosinca 2000., a koji je sklopljen između „D. n.“ d.o.o. kao naručitelja te optuženog V. D. kao izvršitelja (list 29 spisa). Po svom sadržaju taj ugovor u cijelosti odgovara ugovorima o djelu sklapanima između „D. b.“ d.d. i optuženika, a odnosi se na poslove „na pripremi rada i vođenju poslova trgovačkog društva „D. n.“ d.o.o.“ (članak 1. ugovora) koje je optuženik trebao obavljati „u vremenu od 21.07. do 31.12.2000.“ (članak 3. ugovora). Međutim, valja primijetiti da je ovo razdoblje već obuhvaćeno ugovorima o djelu sklopljenima između „D. b.“ d.d. i optuženog D. (listovi 82-87 spisa). Osim toga, u ovome ugovoru nije navedeno tko ga je potpisao u ime društva „D. n.“ d.o.o., ali bi iz potpisa na njemu proizlazilo da je to za obje stranke učinio optuženi V. D..

Ovaj ugovor o djelu, kojega je prvostupanjski propustio analizirati, upućuje na mogućnost da su optuženom D. od stane društva „D. n.“ d.o.o. određeni iznosi bili isplaćivani na temelju nekih drugih pravnih osnova, a ne temeljem menadžerskog ugovora, pa različite isplate na optuženikov tekući račun, suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, ne potvrđuju nedvojbeno postojanje menadžerskog ugovora i njegovo izvršavanje.

Konačno, niti okolnosti da je optuženi D., kao direktor društva „D. n.“ d.o.o., imao na raspolaganju službeni automobil, mobitel, prijenosno računalo i kreditnu karticu ne upućuju na sigurni zaključak o sklopljenom menadžerskom ugovoru. Naime, ni iz čega ne proizlazi da bi pravo na uporabu navedenih predmeta proizlazilo isključivo iz takvog ugovora, jer se u uobičajenom poslovanju trgovačkih društava korištenje tih predmeta u pravilu povezuje s obavljanjem određenih poslova, a ne isključivo s položajem menadžera.

Slijedom iznesenog, okolnosti na koje ukazuje prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nisu dostatne za zaključak o postojanju menadžerskog ugovora na temelju kojeg bi optuženom D. pripadalo pravo na otpremninu, uslijed čega bi bio otklonjen element protupravnosti u njegovom nalaganju isplate iznosa od 162.000,00 kn sa žiro računa društva „D. n.“ d.o.o. na svoj tekući račun.

Dakle, utvrđenje prvostupanjskog suda da je bio sklopljen menadžerski ugovor ukazuje se, barem za sada, preuranjenim, pa je u pravu oštećenik kao tužitelj kada u žalbi tvrdi da je, radi pravilnog utvrđenja te okolnosti, bilo potrebno ispitati svjedoka Z. B.,

I Kž 630/05-5

tadašnjeg predsjednika uprave „D. b.“ d.d. kao osobu s kojom je, prema navodima obrane, optuženik dogovorio svoj status u društvu „D. n.“ d.o.o.

Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju članka 388. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku prihvatiti žalbu oštećenika kao tužitelja i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja, uz provođenje svih do sada pribavljenih dokaza, ispitati svjedoka Z. B., a po potrebi i druge osobe koje bi mogle imati relevantna saznanja o dogovorima optuženika i odgovornih osoba u „D. b.“ d.d. kao osnivaču društva „D. n.“ d.o.o., te će na odgovarajući način utvrditi na temelju čega su optuženiku bili isplaćivani pojedini iznosi od strane ovih društava, nakon čega će, pomno analizirajući i pažljivo ocjenjujući svaki od provedenih dokaza za sebe i u vezi s ostalim dokazima, a posebno cijeneći i obranu optuženika, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i obrazložiti.

U Zagrebu, 3. rujna 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.