Rev-1896/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1896/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1/ Poduzeće S. s p.o. P., koje zastupa direktor S. P. i 2/ S. P. iz P. oboje zastupani po punomoćniku J. P., odvjetnici iz Š., protiv tuženika D. G. sina I. iz B., koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Š., radi raskida ugovora i isplate naknade štete, rješavajući reviziju obje tužene stranke izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 28. lisopada 1996,. godine, br. Gž 240/96, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Šibeniku od 19. listopada 1995. godine, br. P 1785/94-38, u sjednici održanoj 26. rujna 2001. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija prvotužitelja Poduzeća S., te se ukidaju drugostupanjska presuda Županijskog suda u Šibeniku od 28. listopada 1996. godine, br. Gž 240/96 i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Šibeniku od 19. listopada 1995. godine, br. P 1785/94-38, i to u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tog tužitelja da mu tuženik na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 69.000 DEM protuvrijednost u kunama sa zakonskom zateznom kamatom i u odluci o parničnom trošku, te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Odbija se revizija drugotužitelja S.P. kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu oba tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. III i IV kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, i to:

- prvotužitelja da mu tuženik naknadi materijalnu štetu isplatom iznosa od 69.000 DEM protuvrijednosti u kunama i zakonske kamate i

- drugotužitelja da mu tuženik naknadi nematerijalnu štetu isplatom iznosa od 30.000 DEM – protuvrijednost u kunama sa zakonskom zateznom kamatom (toč. III. izreke prvostupanjske presude) i da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. IV. prvostupanjske presude).

Dio prvostupanjske presude da se raskida ugovor o prodaji od 22. ožujka 1994. godine i da je dužan tuženik vratiti (platiti) prvotužitelju 16.500 DEM u kunskoj protuvrijednosti postao je pravomoćan jer ga tužitelj nije pobijao žalbom.

Protiv drugostupanjske presude oba su tužitelja pravovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se obje presude – u pobijanom dijelu – ili preinače te se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tuženik je pismeno odgovorio na reviziju, te predlaže da se ista odbije, a njemu da se dosude troškovi odgovora na reviziju.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija prvotužitelja je osnovana, dok revizija drugotužitelja nije osnovana.

Pravomoćno je presuđeno i u tom dijelu odluke nema revizije, da je raskinut ugovor o prodaji broda (prvotužitelj je kupac, a tuženik prodavatelj) i prodavatelj je dužan vratiti kupcu kupoprodajnu cijenu (16.500 DEM) jer je prodavatelj (tuženik) rekao (i to je ušlo u ugovor), da je brod izgrađen 1975. godine a to nije bila istina, jer je izgrađen (što je upisano i u očevidniku broda) 10 godina ranije, tj. 1965. godine.

Sudovi su se, prihvaćajući dio tužbenog zahtjeva prvotužitelja, pozvali na odredbu čl. 65. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da je tuženik izazvao zabludu kod kupca, te ga naveo na sklapanje ugovora.

Po odredbi čl. 65. st. 2. ZOO, stranka koja je zaključila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.

Za lakše razumjevanje stvari treba istaći da je drugotužitelj vlasnik društva S. s p.o. – prvotužitelja. Prvotužitelj traži naknadu materijalne štete, kunsku protuvrijednost od 69.000 DEM koliko bi – baveći se ribolovom pomoću predmetnog broda zaradio u razdoblju od 18 mjeseci. Za ribolov nije mogao koristiti brod jer je bila lažno označena godina proizvodnje, pa nije ishodio ribolovnu dozvolu.

Prihvaćajući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 65. ZOO, sudovi nižeg stupnja odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja jer nalaze da je on mogao obavljati poslove za koje je nabavio brod – ribolovnu djelatnost – jer da nije imao smetnji za ribolov i da je pogrešku (o godini proizvodnje) mogao ispraviti "za 5 minuta bez problema".

Prvotužitelj kaže da nije mogao obavljati ribolovnu djelatnost jer nije mogao upisati brod na svoje ime zbog razlike o podacima u godini proizvodnje broda u očevidniku (1965.) i u ugovoru (1975.).

Ako je prvotužitelj kupio brod da bi ga koristio za ribolovnu djelatnost, a njome se nije mogao baviti zbog prijevare tuženika (prodavatelja) čl. 65. Zakona o obveznim odnosima, jer nije mogao registrirati brod niti dobiti ribolovnu dozvolu, onda je za gubitak njegove ribolovne zarade odgovoran tuženik, jer je do štete došlo njegovom krivnjom zbog lažnog prikazivanja odlučne činjenice za upis i registraciju broda na ime kupca – prvotužitelja.

Kako nije mogao baviti se ribolovom prvotužitelj ilustrira (navodeći u reviziji) s činjenicom da je kažnjen po Prekršajnom sudu kad je zatečen od patrole pomorske policije jer brodica (predmet kupoprodajnog ugovora) nije bila registrirana za obavljanje ribolovne djelatnosti i bez odobrenje za obavljanje privrednog ribolova.

Ako, dakle, tužitelj nije – zbog pogreške u godini izgradnje broda – mogao brod upisati na svoje ime i nije ga mogao registrirati za ribolovnu djelatnost, a zbog toga je izgubio na zaradi (izmakla dobit), onda je za tu izmaklu dobit kriv (odgovoran) tuženik.

Ne može se očekivati od prvotužitelja da na rizik, bez dozvole lovi ribu ako nema urednu dozvolu za ribolov. A sudovi nižeg stupnja upravo zbog toga odbijaju tužbeni zahtjev prvotužitelja navodeći da on nije vlastitom voljom (što je istina, ali nije bila dovoljno volja bez odgovarajuće dozvole) obavljao ribolovnu djelatnost.

Ne stoji ni tvrdnja drugostupanjskog suda, da nije bilo objektivnih smetnji za poduzimanje radnji prvotužitelja koji bi mu omogućili obavljanje ribolovne djelatnosti. Ne može se prihvatiti mišljenje vještaka da se pogreška mogla ispraviti jer do krivog podatka o godini proizvodnje, nije došlo "greškom" već namjerom navedenog lažnog podatka o tome o ugovoru o kupoprodaji broda.

Zato je po ocjeni ovog Vrhovnog suda za izmaklu dobit prvotužitelja, ako je do nje došlo, odgovoran tuženik i on je dužan naknaditi tužitelju izmaklu dobit, kao štetu.

No da li je zaista tužitelj kupio brod za ribarsku djelatnost, i ako jeste kroz koje vrijeme nije mogao loviti, zbog lažnog prikazivanja godine proizvodnje broda u ugovoru i koliko bi prvotužitelj zaradio kroz to vrijeme, sudovi nižeg stupnja nisu utvrđivali niti utvrdili, a sve zbog pogrešnog pravnog pristupa (da je tužitelj sam skrivio štetu).

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava (pogrešnog pravnog pristupa o ocjeni spora), nižestupanjski sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice i činjenično je stanje nepotpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku tog djela pobijanih presuda zbog čega su iste, a po čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ukinute i predmet se vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, kako bi ovaj utvrdio navedene relevantne činjenice za utvrđenje eventualne materijalne štete, izmakle dobiti prvotužitelja, te donio novu i zakonitu presudu.

Revizija drugotužitelja nije osnovana, jer su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da taj tužitelj nema pravo na nematerijalnu štetu zbog okolnosti da je za dobivanje kredita do prvotužitelja opteretio hipotekom stambenu zgradu svog oca i time što je izvršio pripremu za obavljanje djelatnosti morskog ribarstva. To – kako se pravilno ističe u nižestupanjskim

presudama – ne predstavlja vid nematerijalne štete koju pretpostavlja razlog naveden u čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Odbijajući tužbeni zahtjev drugotužitelja za plaćanje nematerijalne štete oba su suda pravilno primijenili materijalno pravo i dali valjano obrazloženje zašto tako sude, a nije ostvarena ni bitna odredba povreda odredaba parničnog postupka, zbog čega je njegovu reviziju trebalo odbiti i suditi kao u izreci po čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 26. rujna 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.