Rev-1469/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1469/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. J. iz Š., R. S., koju zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2564/12-2 od 13. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4697/06-41 od 2. veljače 2012., u sjednici održanoj 27. lipnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom (toč. I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženica na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 500.000,00 kn (toč. 1.), te na ime materijalne štete iznos od 360.000,00 kn (toč. 2.), sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak (toč. 3.). Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 52.600,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, a ujedno i na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prije svega, treba reći da u ovom predmetu vrijednost predmeta spora (a ujedno i pobijanog dijela presude) prelazi iznos od 200.000,00 kn predviđen odredbom čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koja se u smislu odredbe čl. 54. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, pa utoliko u konkretnom slučaju nema mjesta podnošenju tzv. izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP (podnesene ionako samo paušalnim pozivanjem na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP). Stoga je ovaj sud razmatrao samo redovnu reviziju tužitelja, podnesenu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u svezi s čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Sadržajem revizije tužiteljica ukazuje da je pobijanom presudom ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pri čemu izričito ukazuje i na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a - sve to isključivo u odnosu na zaključak suda da je u konkretnom slučaju riječ o ratnoj šteti (za koju tuženica ne odgovara). Međutim, pobijana drugostupanjska presuda (za razliku od prvostupanjske presude) utemeljena je na shvaćanju da je u konkretnom slučaju nastupila zastara utuženog potraživanja, zbog čega se ovi revizijski navodi ukazuju posve neodlučnim i bespredmetnim.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava - istaknut u odnosu na zastaru potraživanja.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete (nematerijalne i materijalne) vezano za smrt njezinih roditelja (L. i M. P.) poginulih u prosincu 1991. od posljedica prostrijelnih rana zadobivenih vatrenim oružjem, na nepoznatom mjestu zločina (time da su njihova tijela pronađena u polju nedaleko od ceste I. Č.), a taj zahtjev tužiteljica temelji na Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnih hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata - dalje u tekstu: ZORH i Zakonu o odgovornosti za štetu uzrokovanu terorističkim aktom i javnim demonstracijama - dalje: ZOŠT („Narodne novine“, broj 117/03).

Polazeći od utvrđenja da je u konkretnom slučaju riječ o ratnoj šteti, za koju tuženica ne odgovara (prema čl. 2. ZORH-a Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. toga Zakona koja nema karakter ratne štete), prvostupanjski sud iz tog razloga tužbeni zahtjev tužiteljice smatra neosnovanim i odbija ga. Pritom s obzirom na rečeni zaključak, smatra bespredmetnim prigovor zastare istaknut po tuženici.

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu (ne ulazeći pritom u ocjenu je li riječ o ratnoj šteti) - ocijenivši osnovanim prigovor zastare potraživanja kojeg je istaknula tuženica.

Naime, polazeći od nespornih činjenica u ovome predmetu:

- da se štetni događaj zbio u prosincu 1991.,

- da su počinitelj ubojstva nepoznati (nitko nije procesuiran zbog tog kaznenog djela),

- da se tužiteljica 17. veljače 2005. obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (čl. 186.a ZPP-a),

drugostupanjski sud nalazi da je nastupila zastara predmetnog potraživanja na temelju odredbe čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91. 3/96, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) - prema kojoj odredbi potraživanje naknade štete zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od nastanka štete (objektivni rok), u svezi s odredbom čl. 11. st. 1. ZOŠT-a, prema kojoj: „Ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona (a to je 31. srpnja 2003.), a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru“.

Budući da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen tek 17. veljače 2005., drugostupanjski sud je pravilno zaključio da je zastarni rok tužiteljici istekao prije prekida zastarijevanja, tj. u prosincu 1996., odnosno najkasnije 31. prosinca 1996., slijedom čega tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete.

Pravilno je pritom drugostupanjski sud otklonio primjenu duljeg zastarnog roka iz odredbe čl. 377. st. 1. ZOO-a (kojom je propisano da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona), obzirom da se taj dulji (privilegirani) zastarni rok primjenjuje samo onda kad je kaznenom presudom utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja, a što ovdje nije slučaj (kazneni postupak nije proveden). Pritom valja primijetiti da se u odnosu na Republiku Hrvatsku, sve i kada bi se radilo o terorističkom aktu i njezinoj odgovornosti po toj osnovi, ne primjenjuje dulji zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO-a, budući da za takvu štetu Republika Hrvatska odgovara na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog obeštećenja i brzog obeštećenja (čl. 2. ZOŠT-a), a ta obveza po odredbi čl. 3. istog Zakona postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.

Premda je u ovom slučaju (obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda o neodgovornosti tuženice u smislu odredaba ZORH-a) zastarni rok valjalo prvenstveno prosuđivati prema odredbama ZORH-a, konkretno prema čl. 5. tog Zakona (kojim je određeno da ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru), valja istaknuti da niti tada tužiteljica u odnosu na zastaru ne bi došla u povoljniji pravni položaj, jer je i po tom Zakonu objektivni zastarni rok od pet godina iz čl. 376. st. 2. ZOO-a istekao već prije stupanja na snagu tog Zakona.

Pogrešno revidentica smatra, a što je ujedno temeljni revizijski prigovor u okviru istaknutog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, da za vrijeme dok je bio izvan snage čl. 180. ZOO-a (brisan odredbom čl. 1. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 7/96) zastara ne teče. Ovo stoga, jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 112/99) dodan čl. 184.a - kojim je određeno da se svi postupci za naknadu štete prekidaju i imaju se nastaviti nakon donošenja posebnih zakona, a to su upravo ZORH i ZOŠT koji u svojim odredbama (čl. 5. odnosno čl. 11.) uređuju pitanje načina računanja zastare.

Kako je, dakle, u konkretnom slučaju objektivni zastarni rok od pet godina, u smislu naprijed citiranih propisa, protekao prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (17. veljače 2005.), odnosno prije podnošenja tužbe (20. srpnja 2006.) te budući da, prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio žalbu tužiteljice i upravo iz potonjeg razloga potvrdio prvostupanjsku presudu.

Dakle, suprotno revizijskim navodima, zaključak drugostupanjskog suda glede nastupanja zastare utuženog potraživanja - je pravilan, pa stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenog, na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 27. lipnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.