Rev-x-873/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 873/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari prvotužitelja M. M. pok. T., drugotužiteljice M. M. ž. M., trećetužitelja J. M. sina M., četvrtotužitelja T. M. sina M. i petotužiteljice J. M. ud. T., svi iz R. B. i H., Č., koje zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u I., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice i tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1385/15-2 od 17. lipnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2266/10 od 20. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2019.

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice protiv točke 1. presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 1385/15-2 od 17. lipnja 2015. u dijelu u kojem je potvrđena točka I. presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2266/10 od 20. ožujka 2015. osim u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prvotužitelja za iznos od 50.000,00 kuna odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se točka 1. presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1385/15-2 od 17. lipnja 2015. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2266/10 od 20. ožujka 2015. u točkama II., III. i IV. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2266/10 od 20. ožujka 2015. u točkama II., III. i IV. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Općinski sud u Zadru presudom poslovni broj P-2266/10 od 20. ožujka 2015. sudio je:

"I. Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju M. M. iznos od ukupno 880.000,00 kn odnosno na ime pretrpljenog straha 90.000,00 kn, na ime duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti 740.000,00 kn, te na ime duševnih boli zbog naruženosti 50.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. ožujka 2015. godine, kao dana donošenja odluke, po stopi od 12% godišnje, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja M. M. na ime naknade štete s osnove tuđe pomoći i njege 3.000,00 kn, te na ime rente 4.000,00 kn, odnosno mjesečno po 7.000,00 kn od 15. lipnja 1997. godine sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja M. M., J. M., T. M. i J. M. na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta od po 220.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

IV. Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.557,50 kuna, u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 20. ožujka 2015. godine, kao dana donošenja odluke, po stopi od 12% godišnje, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, dok je za više zatražen iznos zahtjev tužitelja za naknadu troška, odbijen kao neosnovan."

Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj: Gž-1385/15-2 od 17. lipnja 2015. pod točkom 1. odbio je žalbu tužitelja te djelomično žalbu tuženice kao neosnovane i potvrdio presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2266/10 od 20. ožujka 2015. pod točkom I. izreke, osim u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti prvotužitelju preko ukupnog iznosa od 830.000,00 kuna do ukupnog iznosa od 880.000,00 kuna, odnosno na ime pretrpljenog straha preko iznosa od 40.000,00 kuna do iznosa od 90.000,00 kuna, tj. iznos od 50.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2015. do isplate, te pod točkama II., III. i IV. izreke.

Pod točkom 2. preinačio je djelomično prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti prvotužitelju preko ukupnog iznosa od 830.000,00 kuna do ukupnog iznosa od 880.000,00 kuna, odnosno na ime pretrpljenog straha preko iznosa od 40.000,00 kuna do iznosa od 90.000,00 kuna, tj. iznos od 50.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2015. do isplate, tako da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužitelja u tom dijelu.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelji su podnijeli reviziju protiv drugostupanjske presude u odbijajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbene zahtjeve tužitelja, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica i tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

Revizija tuženice nije osnovana.

Revizija tužitelja je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj 9. lipnja 1997. stradao u prometnoj nesreći kao putnik u vozilu F. G. registarske oznake …

- da je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 17. travnja 1997. izdalo prometnu dozvolu za vozilo registarske oznake …, a kao korisnik vozila navedena je Vojna pošta …

- da iz prometne dozvole za registrirano vozilo ne proizlazi da se radi o privremenoj registraciji u smislu čl. 12. st. 2. i 3. Pravilnika o registraciji vojnih vozila samo radi mogućnosti kretanja teritorijem Republike Hrvatske niti da se radi o vojnom vozilu druge države,

- da je sporno vozilo ugovorom o darovanju Općinskog poglavarstva Općine Jasenice od 19. ožujka 1997. darovano 66. pukovniji,

- da Vojna pošta nema svojstvo pravne osobe,

- da je prvotužitelj u ovom predmetu podnio tužbu 28. ožujka 2000. kojom je potraživao naknadu štete za prouzročene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i duševne boli zbog naruženja,

- da je prvotužitelj za štetu i štetnika saznao 9. lipnja 1997.,

- da je podneskom od 20. veljače 2003. uz postojeći zahtjev prvotužitelj podnio i zahtjev za naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege te rente s osnova tuđe pomoći i njege, a drugotužiteljica, trećetužitelj, četvrottužitelj i petotutžiteljica zahtjev za naknadu štete zbog duševnih boli zbog teškog invaliditeta bliske osobe,

- da je rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-88/98 od 8. ožujka 2002. obustavljen kazneni postupak protiv vozača T. S. radi počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 2. Kaznenog zakona radi nastupanja relativne zastare,

- da je prvotužitelj u nesreći zadobio sljedeće ozljede: kompresivnu frakturu s luksacijom 1. grudnog kralješka, oštećenje cervikalne intumescencije, konsekutivno oštećenje inervacije gornjih i donjih ekstremiteta koja je dovela do nepokretnosti,

- da prvotužitelj trpi sljedeće posljedice: trajnu nepokretnost donjih ekstremiteta, slabost gornjih ekstremiteta, oštećenje sfingtera, izostanak libida, depresiju i emocionalnu inkontinenciju te anhedoniju (izostanak bilo kakvog užitka ili zadovoljstva).

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev prvotužitelja u odnosu na zahtjev za naknadu štete na ime pretrpljenog straha (s time da je drugostupanjski sud za taj vid šteet djelomično preinačio dosuđeni iznos), duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i duševnih boli zbog naruženja zaključujući da je tuženica pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari kao imatelj opasne stvari prema odredbi čl. 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) budući da iz prometne dozvole koja je javna isprava prema čl. 230. st. 1. ZPP proizlazi da je vozilo registrirano s registracijskom oznakom … a korisnik je Vojna pošta … koja nema svojstvo pravne osobe.

Nadalje, sudovi su odbili tužbeni zahtjev prvotužitelja u odnosu na tuđu pomoć i njegu te rentu na ime tuđe pomoći i njege kao i zahtjeve drugotužiteljice, trećetužitelja, četvrottužitelja i petotutžiteljice na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe zbog nastupanja zastare iz čl. 376. st. 1. ZOO budući da su tužitelji za štetu i štetnika saznali 9. lipnja 1997., dok je tužbeni zahtjev u odnosu na gore navedeno podnesen 28. ožujka 2000., odnosno izvan trogodišnjeg zastarnog roka. Osim toga, sudovi su zaključili da nije moguće primijeniti zastarni rok iz čl. 377. ZOO budući da je kazneni postupak protiv okrivljenog za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće završio obustavom zbog nastupanja relativne zastare kaznenog progona, a ne pravomoćnom osuđujućom presudom kojom je utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja.

U odnosu na reviziju tuženice

Iako revidentica u reviziji navodi da ju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, revidentica nije sukladno odredbi čl. 386. ZPP određeno navela zbog koje bitne povrede odredaba parničnog postupka podnosi reviziju i u čemu se točno ta povreda sastoji pa taj revizijski razlog ovaj sud nije niti mogao uzeti u obzir.

U dijelu revizijskih navoda kojima revidentica zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi na vlasništvo vozila i je li Vojna pošta … odnosno … pukovnija bila u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tuženice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji. Pri tome se napominje da je revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

Budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženica imatelj opasne stvari (automobila) kao vlasnica vozila s obzirom da je tuženica registrirala sporno vozilo 17. travnja 1997. registarskom oznakom …(dakle, nakon što je Općina Jasenice ugovorom o darovanju od 19. ožujka 1997. darovala vozilo ... pukovniji), pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 174. st. 1. ZOO kada su zaključili da je tuženica odgovorna za štetu kao imatelj opasne stvari.

Odredbom čl. 4. točka 71. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 84/92, 6/93, 5/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96, 54/96, 105/04 - dalje: ZOSPC) propisano je da je prometna dozvola javna isprava koju je izdalo nadležno državno tijelo i kojom se dokazuje pravo označivanja određenog vozila određenim registarskim pločicama i vlasništvo tih pločica.

Prema čl. 230. st. 3. ZPP dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi, u ovom slučaju prometnoj dozvoli, neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, međutim, tuženica te činjenice nije dokazala.

Točan je navod tuženice da se vlasništvo pokretnina stječe predajom stvari, ali prema odredbi čl. 4. točka 71. ZOSPC prometnom dozvolom koja je javna isprava dokazuje se vlasništvo registarskih pločica koje u ovom slučaju glase na HV odnosno tuženicu.

I prema shvaćanju ovog suda, Vojna pošta … ne predstavlja pravnu osobu jer Vojna pošta nema pravne osobnosti zbog čega ona ne može odgovarati za štetu u smislu čl. 376. st. 1. ZOO.

Slijedom navedeno, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada su sudovi zaključili da tuženica odgovara za štetu u ovoj pravnoj stvari.

Tuženica je u reviziji istaknula da je visina dosuđene naknade za strah, smanjenu životnu aktivnost i naruženost previsoko dosuđena čime zapravo ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 200. ZOO.

Tijekom postupka, sudovi su utvrdili da je prvotužitelj zadobio kompresivnu frakturu s luksacijom 1. grudnog kralješka, oštećenje cervikalne intumescencije, konsekutivno oštećenje inervacije gornjih i donjih ekstremiteta koja je dovela do nepokretnosti. Zbog ozljeđivanja trpio je primarni strah 7 dana te sekundarni strah jakog intenziteta 1 mjesec, srednjeg intenziteta 3 mjeseca i slabog intenziteta 8 mjeseci. Pretrpio je naruženost koja je uvijek vrlo uočljivo trećima, a očituje se u parezi obje ruke, paraplegiji obje noge, hipotrofiji muskulature, inkontinenciji, posttraumatskim i postooperacijskim ožiljcima po vratu i desnoj podlaktici. Zbog pretrpljenih ozljeda prvotužitelj ulaže pojačane napore u svakodnevnim životnim aktivnostima te mu je trajno smanjena životna aktivnost u omjeru od 95%, a tužitelj je u trenutku nesreće imao 45 godina.

Uzevši u obzir navedeno, sudovi su tužitelju utvrdili primjeren novčani iznos za pretrpljeni strah 40.000,00 kuna, za duševne boli zbog naruženosti 50.000,00 kuna te za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 740.000,00 kuna.

Suprotno navodima tuženice, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Prema odredbi čl. 200. st. 1. ZOO za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, smrti bliske osobe, te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kada nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade (čl. 200. st. 2. ZOO), sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

Imajući na umu sve kriterije i mjerila propisane navedenom zakonskom odredbom i činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno su, prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi, odnosno drugostupanjski sud kad je u pitanju naknada za pretrpljeni strah, primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 200. ZOO utvrđujući prvotužitelju za utužene vidove nematerijalne štete navedene iznose na ime novčane satisfakcije jer ti iznosi u potpunosti odgovaraju intenzitetu, trajanju i vrsti pretrpljenog straha, stupnju smanjenja općih životnih aktivnosti i duševnih boli zbog naruženja.

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženice i odlučiti kao u izreci ove presude.

U odnosu na reviziju tužitelja

Suprotno tvrdnji revidenata u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje sadržajno ukazuju revidenti kada navode da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između razloge presude i sadržaja isprava koje nalažu sudu od kojeg roka treba primijeniti početak zastarnog roka. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

Osim toga, revizijski navodi tužitelja svode se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji se odnosi na početak tijeka zastarnog roka.

Revidenti u reviziji u bitnom ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava koja se odnosi na računanje tijeka zastarnog roka za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu te rentu s osnova tuđe pomoći i njege u odnosu na prvotužitelja i naknade štete za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe pri čemu tužitelji smatraju da zastarni rok teče od izrade nalaza i mišljenja vještaka jer da su tek tada saznali za opseg štete.

U pravu su revidenti kada navode da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pri utvrđivanju početka tijeka zastarnog roka. Međutim, pogrešno je shvaćanje revidenata da zastarni rok teče od izrade nalaza i mišljenja vještaka u ovom parničnom postupku jer da su tek tada saznali za opseg štete.

Shvaćanje nižestupanjskih sudova da zastarni rok počinje teći od 9. lipnja 1997. kao dana štetnog događaja odnosno da su tada oštećenici saznali i za štetnika i za opseg štete je pogrešno.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Zastarijevanje naknade štete s naslova rente, kao i naknade štete s osnova tuđe pomoći i njege nastale u proteklom razdoblju, počinje teći od završetka liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja oštećenika jer su mu tek tada poznate posljedice zbog kojih će mu ta šteta nastajati i u budućnosti. Stoga početkom navedenog zastarnog roka unutar kojeg je oštećenik mogao zahtijevati plaćanje rente na ime naknade štete zbog tuđe pomoći i njege prestaje njegovo pravo zahtijevati ispunjenje te tražbine (tako i u Revx-758/14 i drugima).

Subjektivni rok zastare potraživanja naknade štete s osnove tuđe pomoći i njege počinje teći od završetka liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja.

Sudovi nisu utvrđivali kada je završeno liječenje i stabilizirano zdravstveno stanje prvotužitelja kao oštećenika pa se za sada ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da je potraživanje naknade štete s osnova tuđe pomoći i njege zastarjelo. Jednako tako, trenutak saznanja za štetu zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe počinje teći od saznanja posredno oštećenih za štetu i opseg štete, odnosno za štetne posljedice koje pogađaju neposrednog oštećenika. Kod zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta, oštećenici su saznali za štetu završetkom liječenja i stabilizacijom oštećenikova zdravstvenog stanja (tako i u Rev-236/11, Revx-204/14 i Revr 49/16).

Budući da sudovi niti u odnosu na naknadu štete ostalih tužitelja zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe nisu utvrđivali kada je završeno liječenje i stabilizirano zdravstveno stanje prvotužitelja kao izravnog oštećenika za sada se ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da je potraživanje naknade štete s naknade štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe zastarjelo.

Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi kada je došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja prvotužitelja, što je odlučna okolnost jer bi tek od tada tekla zastara odštetnog zahtjeva tužitelja.

Zbog toga za sada ne postoje uvjeti za preinaku pobijane odluke pa je na temelju odredbe čl. 395. stavak 2. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i riješiti kao u izreci.

Budući da je zasad neizvjestan uspjeh stranaka u sporu ukinuta je i odluka o troškovima postupka pa je i u tom dijelu predmet vraćen istom sudu na ponovan postupak (čl. 164. st. 4. ZPP).

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 3. prosinca 2019.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.