Revr-356/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 356/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Aleksandra Peruzovića, Renate Šantek i Ivke Zlokić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz V., koga zastupaju punomoćnici odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., M. L., M. B. i N. R. u G., protiv tuženika P. L. d.d. iz L., koga zastupa punomoćnica S. D., odvjetnica u D., radi utvrđenja radnog odnosa, isplate plaće, utvrđenja ništavosti odluke i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi posl. br. Gž-1261/08-2 od 10. veljače 2009. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Pakracu posl. br. P-37/08- 192 od 18. srpnja 2008., u sjednici održanoj 15. listopada 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u st. 1. izreke utvrđuje se da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika, odnosno kod njegova prednika poduzeća „P.“ L. u razdoblju od 19. kolovoza 1991. do 10. rujna 1991., te se nalaže tuženiku da u tužiteljevu radnu knjižicu upiše postojanje radnog odnosa u tom vremenu i to prijavi nadležnim zavodima, - u st. II. izreke tuženik je dužan tužitelju na ime plaće za razdoblje od 19. kolovoza 1991. do 10. rujna 1991. isplatiti iznos 3,58 kn sa zateznim kamatama, - u st. III. alineja 1. odbijen je dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje radnog odnosa tužitelja kod tuženika i to za dan 11. rujna 1991. te za nalaganje tuženiku da u tužiteljevu radnu knjižicu upiše postojanje radnog odnosa toga dana, - u alineji 2. istoga stavka odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu na ime plaće za dan 11. rujna 1991., - u alineji 3. istoga stavka odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ivanju prestanka radnog odnosa broj 759/04 od 17. deklaratorna odluka tuženika o utvrđ

travnja 2004. kojom je utvrđeno da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika sa danom 11. rujna 1992. ništava, a da stoga radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, - zaposlenje tužitelja kod tuženika na ranijem radnom mjestu ili na drugim poslovima i zadacima odgovarajućim njegovoj radnoj spremi i osiguranje svih prava iz radnog odnosa, - za isplatu neisplaćene plaće za period od kolovoza 1991. do studenog 1992., te na ime kamate na neisplaćenu plaću za isti period i na ime božićnice za 1992. s kamatom – ukupan neto iznos 361.623,81 kn sa zateznim kamatama, za isplatu plaće za siječanj 2000. neto iznos 3.773,68 kn, za veljaču 2000. 3.773,68 kn – sa zateznim kamatama, - u st. IV. tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu 69.968,40 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda u st. III. alineja 3. izreke presude te u dijelu odluke o parničnim troškovima (st. IV. izreke), a ukinuta je u st. I. i II. izreke kao i u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje radnog odnosa i za isplatu plaće za dan 11. rujna 1991. (st. III. alineja 1. i 2. izreke).

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženika „P.“ L. kod kojega je prekinuo rad u kolovozu 1991.,

- da je pravni prednik tuženika odlukama od 16. ožujka 1992. i 8. travnja 1992. odlučio da tužitelju prestaje radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla s danom 19. kolovoza 1991., a te odluke su tijekom postupka u ovom predmetu presudom ovoga suda posl. br. Revr-716/02-2 od 26. ožujka 2003. poništene,

- da je tuženik 17. travnja 2004. donio deklaratornu odluku o utvrđenju prestanka radnog odnosa s danom 11. rujna 1991. pozivom na čl. 7. Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 55/91 – dalje u tekstu: Uredba), uz obrazloženje da je tužitelj prestao dolaziti na posao te nije obavijestio poslodavca o razlozima izostanka prema odredbama i uvjetima propisanim Uredbom koja je stupila na snagu 10. rujna 1991., a kako je poslodavac obavljao svoje redovne poslove sve do evakuacije iz L. 24. rujna 1991. da su se ponašanjem tužitelja ostvarili uvjeti za utvrđivanje prestanka njegovog radnog odnosa po sili zakona primjenom čl. 7. navedene Uredbe,

- da je tužitelj protiv te odluke izjavio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio,

- da je tužitelj 19. kolovoza 1991. nakon godišnjeg odmora trebao doći na posao kod pravnog prednika tuženika, a toga dana su počela ratna djelovanja na širem području bivše Općine Pakrac, koje je obuhvaćalo i L., u kojem mjestu je tužitelj živio sa obitelji, a bilo je i sjedište njegova poslodavca, a u tom mjestu je bilo i njegovo radno mjesto,

- da je tužitelj toga dana došao u poduzeće, ali je zatekao samo S. J.,

- da je tužitelj 21. kolovoza 1991. otišao u P. u kojem su ratna djelovanja bila intenzivnija nego u L., kako bi iz bolnice odveo suprugu, koja je bila u bolnici zbog komplikacija u trudnoći, te se istoga dana s njom uputio u L., a u povratku je svratio u navedeno poduzeće gdje je ponovo zatekao samo S. J., te je istoga dana sa suprugom otišao u V. kod roditelja njegove supruge, te se više nije vraćao u L.,

- da se tužitelj 21. kolovoza 1991. prijavio Centru za socijalni rad u I. te je stekao prognanički status,

- da je 25. ili 26. kolovoza 1991. održan skup radnika u navedenom poduzeću kojem je bio nazočan povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Općinu Pakrac I. M., a od rukovodećeg kadra samo tehnički direktor D. T., a tom prigodom je Đ. P. postavljen za rukovodeću osobu poduzeća koja treba organizirati rad u novonastalim okolnostima,

- da se djelatnost istoga poduzeća dalje odvijala sa smanjenim brojem radnika i u suženom obimu sve do 24. rujna 1991., kada zbog ratnih uvjeta dalje to nije bilo moguće,

- da je u tom razdoblju Đ. P. raspoređivao radnike i organizirao djelatnost istoga poduzeća, te je vođen i popis radnika koji su dolazili na posao te kojima je izvršena isplata troškova prijevoza,

- da se tužitelj nakon nekoliko dana od odlaska iz L. telefonom javio u poduzeće razgovarajući sa D. T. kojemu je ostavio novu adresu i broj telefona, a ovaj mu je rekao da ne treba doći raditi, jer da nitko ne radi,

- da se tužitelj nije javio novom rukovoditelju Đ. P., a ovome niti D. T. nije prenio informaciju gdje je tužitelj i iz kojih razloga nije na poslu,

- da D. T. nije mogao osloboditi tužitelja od obveze dolaska na posao, a nikako ne za vrijeme u kojem je poduzećem rukovodio Đ. P.,

- da su na poslove istoga poduzeća sve do 24. rujna 1991. dolazili radnici iz L. i okolnih mjesta bez obzira na određene ratne događaje, pa je postojala mogućnost i da tužitelj obavlja rad na svom radnom mjestu u L.,

- da tužitelj nije imao valjano odobrenje odgovorne osobe istoga poduzeća za izostanak s posla.

Na osnovu utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su ocijenili neopravdanim izostanak tužitelja s posla, te su odbili tužbeni zahtjev, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

U smislu odredbe čl. 7. st. 2. navedene Uredbe radniku koji je obavijestio poduzeće, drugu organizaciju odnosno poslodavca o razlozima izostanka s posla, prestaje radni odnos ako organ nadležan za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa ocijeni da razlozi izostanka nisu opravdani.

Odredbom čl. 8. iste Uredbe bilo je propisano da radniku izbjeglici ili radniku koji ne može dolaziti na radno mjesto zbog terorističkih oružanih akcija ili ozbiljnih prijetnji ne može prestati radni odnos dok postoje ti razlozi.

S obzirom da je tužitelj mogao raditi na svom radnom mjestu u L. kao i drugi radnici sve do 24. rujna 1991. osnovano je pravni prednik tuženika ocijenio da je tužitelj neopravdano izostao s posla 11. rujna 1991. kao i ostalih dana do 24. rujna 1991.

Okolnost što je tužitelj 21. kolovoza 1991. stekao prognanički status ne predstavlja smetnju za prestanak radnog odnosa tužitelja u smislu odredbe čl. 7. st. 2. navedene Uredbe. Svrha te Uredbe je bila da se u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti države spriječi nastupanje štetnih posljedica koje mogu nastati neopravdanim izostancima s posla, odnosno da se u takvoj situaciji svi materijalni i ljudski potencijali maksimalno iskoriste za obranu države, zbog čega je i prepušteno poslodavcu da ocjenjuje opravdanost izostanka s posla, te kada ocijeni da je riječ o neopravdanom izostanku s posla donese odluku o prestanku radnog odnosa (čl. 7. st. 2. Uredbe), - pa ako je postojala mogućnost obavljanja posla na radnom mjestu gdje se posao trebao obavljati i poslodavac je obavljao svoju djelatnost, onda su radnu obvezu imali svi radnici osim onih kojima je eventualno odobreno da izostanu s posla i u takvom slučaju status prognanika ne bi bio zapreka za primjenu odredbe čl. 7. st. 2. Uredbe.

Kako je osporena odluka tuženika zakonito donesena, tužitelju ne pripada niti pravo na povratak na rad kod tuženika, a niti pravo na isplatu plaće i božićnice za razdoblje od prestanka radnog odnosa.

Suprotno tvrdnji revidenta nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 – dalje u tekstu: ZPP). Izreke nižestupanjskih presuda nisu protivne izvedenim dokazima, - iste presude sadrže dovoljno razloga o odlučnim činjenicama za rješenje predmetnog spora, - a izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP, te su utvrđene sve odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora.

Činjenična razmatranja u reviziji ne mogu se uzeti u obzir, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (argument iz čl. 385. ZPP).

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392. a. st. 1. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. listopada 2009.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.