I Kž-553/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 553/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te opt. M. S., podnesene protiv presude Županijskog suda u Sisku od 1. ožujka 2007., broj K-18/06, u sjednici održanoj dana 11. studenog 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika te opt. M. S. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-18/06 od 1. ožujka 2007. godine, optuženici M. S. i Đ. G. oglašeni su krivima, i to:

- opt. M. S. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a u svezi sa st. 1. i 3. KZ-a, za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine (djelo pod 1.), te za kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 2. KZ-a, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci (djelo pod 2.), te je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. c. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca;

- opt. Đ. G. za kazneno djelo pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. u svezi s čl. 38. KZ-a za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci (djelo pod 1) te za kazneno djelo pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarstvu i poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 2. u svezi s čl. 38. KZ-a, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca (djelo pod 2.) sve uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne te je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je prema njemu temeljem čl. 67. st. 3. KZ-a primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine.

I Kž 553/07-4

Temeljem čl. 82. st. 2. KZ-a od opt. M. S. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 600.000,00 kn te je prema istom temeljem čl. 77. st. 1. i 2. KZ-a primijenjena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti kroz vrijeme od jedne godine.

Temeljem odredbe čl. 120. st. 2. ZKP odluka o troškovima kaznenog postupka uslijedit će naknadno.

Istom presudom temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP protiv pravne osobe T. „M. …“ d.o.o. S., odbijena je optužba za kazneno djelo zlouporabi ovlasti u gospodarstvu i poslovanju iz čl. 292. st. 2. i 1. KZ-a u svezi s čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na obojicu optuženika, uz prijedlog da se optuženicima za kaznena djela za koja su oglašeni krivima kazne primjereno povise, time da kazne zatvora budu bezuvjetne.

Opt. M. S. žalbu je podnio po branitelju V. K., odvjetniku u S., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona te zbog odluke o sankciji, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i žalitelja oslobodi od optužbe, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Izjašnjavajući se o žalbama Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Dragi Marincelu, podneskom broj KŽ-DO-1092/07 od 11. srpnja 2007. godine predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbu opt. M. S. odbiti kao neosnovanu.

Žalbe državnog odvjetnika te opt. M. S. nisu osnovane.

O žalbi opt. M. S., osim zbog odluke o kazni

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije u potpunosti riješio predmet optužbe, obzirom da je u optužnici kazneno djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a i kao kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. i 1. u svezi s čl. 33. KZ-a jer sud nije vezan pravnom oznakom djela iz optužnice. Naime, prvostupanjski sud je prihvaćajući činjenični opis kaznenog djela iz toč. 2. optužnice, isti pravilno pravno označio samo kao kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 2. KZ-a, jer je ono jedino i opisano i ostvareno. Osim toga, kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 2. KZ-a je blaže od kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. svezi s čl. 33. KZ-a, pa time što nije u tom dijelu prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optužbe, prvostupanjski sud nije propustio u potpunosti riješiti predmet optužbe.

Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi je prvostupanjski sud prekoračio optužbu time što je u toč. 1. i toč. 2.izreke pobijane presude unio riječi „… mada su znali da nikakvog poslovnog odnosa između ta dva trgovačka društva nije bilo…“, koji izričaj nije sadržavala optužnica, jer je i bez toga optužnica u točkama 1. i 2. sadržavala činjenične opise iz kojih su

I Kž 553/07-4

nedvojbeno proizlazila sva zakonska obilježja kaznenih djela za koje su optuženici, pa time i žalitelj, oglašeni krivima.

Prvostupanjski sud nije prekoračio optužbu niti time što je iz činjeničnog opisa pod toč. 1. izreke izostavio opis iz kojeg bi proizlazilo da bi opt. Đ. G. postupao s namjerom da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, jer se radi o postupanju u korist tog optuženika koji i nije uložio žalbu.

Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je u toč. 2. izreke pobijane presude nejasno i nerazumljivo da li se neistinit sadržaj porezne prijave odnosio na porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost ili na porez na dobit. Naprotiv, iz činjeničnog opisa toč. 2. izreke pobijane presude sasvim je razvidno da je žalitelj poreznoj upravi podnio prijavu poreza na dodanu vrijednost kako bi ostvario povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 2,841.936,04 kn, u čemu nije uspio. Stoga izreka pobijane presude u toč. 2. nije niti nejasna, a niti nerazumljiva, kao što to tvrdi žalitelj.

Također se neosnovano u žalbi tvrdi da se za toč. 1. izreke pobijane presude ne navodi niti jedan razlog o tome u čemu bi se sastojala zlouporaba položaja i ovlasti i koje su to radnje žalitelja kojima je zlouporabio određen položaj, odnosno koju je to ovlast iz poslovanja uporabio. Naime, iz obrazloženja pobijane presude nedvojbeno slijedi da su žalitelj i opt. Đ. G. bili svjesni i znali da nikakvog poslovnog odnosa između njihovih poduzeća nije bilo, a da su ipak poduzeli inkriminirane aktivnosti kako bi optuženik M. S. iznos od 600.000,00 kn zadržao za sebe (str. 11., pasus 1. presude).

Pritom je posve irelevantno to što navodi žalitelj, da se trgovačko društvo „M. …“ d.o.o. uopće nije legitimiralo kao oštećeno trgovačko društvo, obzirom da je direktor tog trgovačkog društva upravo žalitelj, pa to onda i nije nelogično.

Žalba pogrešno tumači kao da se na str. 11. pasus 1. obrazloženja prvostupanjske presude navodi da je žalitelj novac prisvojio i da je takvu radnju prikrivao od opt. Đ. G., iako se u tom dijelu navode radnje koje je optuženik poduzeo kako bi u svom poduzeću, a ne od opt. G., prikrio prisvajanje gotovinske isplate od 600.000,00 kn na štetu tog poduzeća.

Iako žalitelj pravilno primjećuje da je prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja odluke o kazni žalitelju olakotnim cijenio činjenicu da je djelo pod toč. 2. izreke ostalo u pokušaju, a da se u izreci on osuđuje za dovršeno kazneno djelo, međutim time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka kao što to pogrešno smatra žalba. Naime, evidentno je, da se radi o očitoj omašci pri obrazlaganju odluke o kazni od strane prvostupanjskog suda, koja proizlazi iz činjenice da je žalitelj optužen za teži oblik kaznenog djela – zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. KZ-a u pokušaju, a sud ga osuđuje za dovršeno kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 2. KZ-a koje je blaže, pa kako se radi o izmjeni pravne oznake djela u korist optuženika, to prvostupanjski sud nije niti povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu. Što se tiče same odluke o krivnji u odnosu na toč. 2. izreke - za dovršeno kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 2. KZ-a prvostupanjski sud je dao određene i prihvatljive razloge.

Stoga se žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ukazuje neosnovanom.

I Kž 553/07-4

Neosnovana je žalba i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, žalitelj ponavljajući navode svoje obrane, koju je s pravom otklonio prvostupanjski sud, pokušava uvjeriti drugostupanjski sud da je poslovni odnos od 29. kolovoza 2005. godine doista postojao te da je poduzeće „S.“ d.o.o. iz I. G. doista i prodalo trgovačkom društvu „M. …“ d.o.o. iz S. robu u vrijednosti od 13,145.366,21 kn. Prvostupanjski sud raspolagao je sasvim dostatnim dokazima da takvog poslovnog odnosa uopće nije bilo, te da su svi računi i dokumentacija u svezi s time fiktivni, a sve usmjereno kako bi optuženik, odnosno žalitelj M. S. sebi pribavio protupravnu imovinsku korist od 600.000,00 kn (djelo pod 1.), odnosno kako bi pribavio iznos od 2,841.936,04 kn (djelo pod 2.) u vidu povrata poreza na dodanu vrijednost T. „M. …“, u čemu nije uspio. Naime, o tome da nikakvog poslovnog odnosa između spomenuta dva poduzeća nije bilo, pred istražnim je sucem opširno i detaljno iskazao upravo optuženik Đ. G., to potvrđuje provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kombinirano financijsko-strojarsko- elektrotehničko vještačenje, inspekcijski nadzor nad „S.“ d.o.o. od 28. studenog 2005. godine, te zapisnik o utvrđivanju vrijednosti robe u izvozu, a koje dokaze je prvostupanjski sud i pravilno cijenio.

Žalitelj pravilno primjećuje da je on bio dužan podnositi redovite prijave poreza na dodanu vrijednost, međutim u te prijave poreza na dodanu vrijednost on nikako nije mogao unositi one sadržaje o poslovnim odnosima koji nisu realizirani s ciljem, da na taj način trgovačkom društvu čiji je direktor priskrbi povrat poreza na dodanu vrijednost, ovdje u izuzetno visokom iznosu, preko 2,900.000,00 kn, u čemu ipak nije uspio. Prvostupanjski sud je također dao dostatne razloge zašto vjeruje prvom iskazu optuženika Đ. G. pred istražnim sucem da mu optuženik M. S. nije predao iznos od 600.000,00 kn, a niti bi to bilo izvedivo na način kako je to naveo u svojoj obrani opt. S. tvrdeći da mu je novac predao u kafiću i da ga je donio u džepovima.

Stoga se žalba opt. M. S. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također ukazuje neosnovanom.

Povredu kaznenog zakona žalitelj vidi u tome što je osuđen za kaznena djela koja nije počinio, međutim suprotno žalbi, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada ga je oglasio krivim upravo za kaznena djela opisana u izreci, pri čemu se ponovno ističe, da se optuženik optužnicom tereti za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ-a u pokušaju, što je teže kazneno djelo u odnosu na dovršeno kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 2. KZ-a, za koje je osuđen.

O žalbama zbog odluke o kazni

Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud žalitelju je olakotnim cijenio da je neosuđivana osoba, sudionik Domovinskog rata, a otegotnim je cijenio kod svakog kaznenog djela visok stupnja krivnje, izravnu namjeru, da mu je motiv učina kaznenog djela pod 1. bilo

I Kž 553/07-4

stjecanje veće količine novca koja uvelike nadmašuje kvalificirane oblike kaznenog djela za koje je osuđen pod toč. 1., a pod toč. 2. je cijenio posebnu društvenu opasnost ovakvih kaznenih djela kojima se narušava pravilnost funkcioniranja i poslovanja u pravnom prometu među pravnim osobama.

Žalbe državnog odvjetnika te optuženika M. S. ne dovode u pitanje otegotne i olakotne okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu, međutim dok državni odvjetnik smatra da je kazna prenisko odmjerena, žalitelj M. S. smatra da je ista previsoko odmjerena.

Po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu dosadašnju neosuđivanost žalitelja M. S. i činjenicu da djelom pod 2. za njegovu pravnu osobu nije pribavljena protupravna imovinska korist, pojedinačne kazne zatvora koje mu je utvrdio prvostupanjski sud kao i jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen, u cijelosti će postići svrhu kažnjavanja i izricanja kaznenopravnih sankcija uopće.

Nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da se uvjetnom osudom neće postići svrha kažnjavanja u odnosu na optuženika Đ. G.. Naime, na strani ovog optuženika prvostupanjski sud olakotnim je cijenio činjenicu da nije osuđivan, da je otac jednog malodobnog djeteta, da je u počinjenju kaznenog djela sudjelovao u blažem obliku sudioništva - pomaganjem, dok mu je otegotnim cijenjena izravna namjera kao oblik krivnje te društvena opasnost. Obzirom da nije utvrđeno da bi ovaj optuženik pribavio ikakvu imovinsku korist i da je bio pomagač u realizaciji onih ideja koje je osmislio optuženik S., kako bi se ovaj okoristio (djelo pod 1.), odnosno kako bi se okoristilo njegovo trgovačko društvo (djelom pod 2.) to će se upravo utvrđenim kaznama zatvora uz primjenu propisa o ublažavanju kazne te primjenom uvjetne osude na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 (jedne) godine s rokom kušnje od tri godine u cijelosti postići svrha kaznenopravnih sankcija uopće.

Glede žalbene tvrdnje opt. M. S. da mu je prvostupanjsku sud u izrečenu kaznu propustio uračunati pritvor, isti se upućuje na odredbu čl. 158. st. 2. ZKP-a prema kojoj odredbi o uračunavanju pritvora odlučuje posebnim rješenjem predsjednik prvostupanjskog vijeća.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio kakove druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Nalazeći dakle da nisu osnovane žalbe niti državnog odvjetnika, a niti opt. M. S., trebalo je temeljem odredbe čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 11. studenog 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.