I Kž-799/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I-Kž-799/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Vesne Vrbetić, Milana Gudelja i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. E. D. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskoga suda u Zadru od 3. studenoga 2000. godine, broj K-65/00, u sjednici održanoj 23. siječnja 2002. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnoga odvjetnika, te se potvrđuje presuda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru oglasio je krivim opt. E.D. i opt. R.T. zbog kaznenoga djela iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona, činjenično opisanog u izreci te presude, pa su im po istom zakonskom propisu izrečene kazne i to opt. E.D. kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i opt. R.T. kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te je prema čl. 67. st. 1. i 3. KZ primijenjena uvjetna osuda na način da se optuženima izrečena kazna zatvora odlaže svakom na vrijeme od jedne godine pod uvjetom da u tome roku ne počine novo kazneno djelo.

U slučaju opoziva uvjetne osude optuženicima će po čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora biti uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. rujna 2000. godine do 11. studenog 2000. godine.

Po članku 173. st. 7. ZKP od optuženika je oduzeta opojna droga, a po čl. 122. st. 4. ZKP oslobođeni su od naknade troškova kaznenoga postupka.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na II. optuženika R.T., te zbog odluke o kazni u odnosu na oboje

optuženika, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili podredno da se presuda preinači i optuženicima izreknu strože kaznene sankcije.

Opt. R.T. putem svoga branitelja F.B., odvjetnika iz Z., podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba državnoga odvjetnika odbije kao neosnovana.

Zamjenik državnoga odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom očitovanju od 22. siječnja 2001. godine broj KŽ-DO-71/01 predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži u pravcu žalbenih navoda.

Žalba nije osnovana.

Sud drugoga stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao i da li postoje povrede odredaba kaznenoga postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. i st. 2. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njihovih branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Državni odvjetnik, žaleći se zbog pogrešno utvrđenoga činjeničnoga stanja u odnosu na opt. R.T. navodi da je droga pronađena kod optuženika već raspoređena u 10 paketića težine svakoga od oko 0,1 gram, radi se o specifično oblikovanim paketićima, tzv. «šutevima» koji su pogodni za brzu prodaju na ulici, pa kad se tome doda da optuženik nije zaposlen, da nema izvora prihoda i da nije evidentiran kao ovisnik, ne može se prihvatiti njegova obrana da je sva ta droga bila namijenjena za vlastitu uporabu.

Nasuprot žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika u pravu je sud prvoga stupnja kada u pobijanoj presudi navodi da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi opt. R.T. navedenu drogu nabavio s ciljem daljnje preprodaje. Naime, premda je opojna droga heroin bila pakirana u 10 paketića, radi se o ukupnoj količini koja je manja od 1 grama (0,81 gram). Od optuženika droga je oduzeta u stanu (ne na mjestu gdje se okuplja veći broj ljudi i gdje postoji mogućnost preprodaje droge), pa tako državni odvjetnik da bi opravdao pravnu kvalifikaciju kaznenog djela po čl. 173. st. 2. KZ nikakve druge dokaze nije predložio, sudu prvoga stupnja i nije preostalo ništa drugo nego da prihvati obranu optuženika da je drogu prepakirao u male paketiće za vlastite potrebe jer je upotrebljava ušmrkavanjem, a navedena količina bila bi mu dostatna za 10 do 15 dana.

Radi iznesenog žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na opt. R.T. nije utemeljena.

Ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, usvajajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda našao je da je sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je opt. R.T. proglasio krivim zbog kaznenoga djela za neovlašteno posjedovanje tvari koje su propisom proglašene opojnim drogama iz čl. 173. st. 1. kaznenoga zakona.

Neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Obrazlažući žalbeni osnov zbog izrečene kaznene sankcije žalitelj ističe da je prvostupanjski sud izrekao neodgovarajuću i preblagu kaznenu sankciju opt. R.T.,a također je preblaga sankcija izrečena i opt. E.D., a to iz razloga što je sud precijenio olakotne okolnosti, a podcijenio činjenicu društvene opasnosti i težine ovih kaznenih djela, posebice zbog stalnog porasta i njihovog pogubnog utjecaja na mladež, a osobito zbog činjenice da je riječ o teškoj opasnoj drogi heroin u oba slučaja što prvostupanjski sud konstatira ali nedovoljno verificira kroz odabir i mjeru kaznene sankcije koju izriče optuženicima.

Protivno shvaćanju izloženoj u žalbi državnog odvjetnika prema kojem je izrečena kaznena sankcija, preblaga ovaj Vrhovni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvoga stupnja pri odmjeravanju kaznene sankcije za počinjeno kazneno djelo. Opravdano je optuženicima ocijenjeno kao olakšavajuće da do sada nisu osuđivani te da se radi o mlađim osobama kao i okolnost da je optužena E.D. obećala pred sudom da više neće konzumirati drogu, te da je pronađena zaista mala količina droge, pa kako nikakve otežavajuće okolnosti kod optuženika nisu pronađene opravdano im je primijenjena uvjetna osuda te opt. E.D. izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a opt. R.T. kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, koje se kazne neće izvršiti ukoliko optuženici u roku od jedne godine ne počine novo kazneno djelo.

Za utvrđena kazneno djelo sud prvoga stupnja je opt. E.D.i opt. R.T. ispravno izrekao uvjetnu osudu kao mjeru upozorenja kojom će se u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 50. Kaznenoga zakona.

U slučaju opoziva uvjetne osude optuženicima će se u izrečenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 27. rujna 2000. do 11. listopada 2000. godine.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija presudu suda prvoga stupnja, niti su utvrđene povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti trebalo je na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. siječnja 2002.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.