Rev-2313/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2313/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.S. iz S., ... , zastupane po punomoćniku D.B., odvjetnici u S., protiv tuženika P. škole, S., ... , zastupane po A.M., odvjetniku u S., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. ožujka 1995. godine br. Gž-390/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 5. prosinca 1994. godine br. P-398/94, u sjednici održanoj dana 17. studenoga 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je poništena kao nezakonita odluka tuženika br. 2181-79/93-04-061 od 23. 12. 1993. godine, kao i odluka br. 2181-79/94-04, pa je naloženo tuženiku da tužiteljicu rasporedi na radno mjesto u skladu s njenom stručnom spremom, radnim sposobnostima, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 1.540,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena u cijelosti prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik i to iz svih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se obje presude preinače i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske. Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnji tuženika nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer pobijane presude sadrže razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a razlozi u pobijanim presudama nisu ni međusobno proturječni niti protivni sadržaju provedenih dokaza.

Isto tako ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. i 8. ZPP, jer su odlučne činjenice u prvostupanjskom postupku utvrđene, a pravilnost činjeničnog utvrđenja nižestpanjskih sudova ne može biti predmetom ocjene u revizijskoj fazi postupka, jer je propisano odredbom čl. 385. st. 3. ZPP, da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga prigovore koji upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije niti razmatrao.

Ni drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP, jer je odgovorio na one žalbene prigovore koji su od odlučnog značenja.

Tuženik neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se tako ostvario revizijski razlog propisan u čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prema utvređnjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica kod tuženika od 13. 3. 1980. godine bila raspoređena na radno mjesto za ONO i DSZ, da je po zanimanju ekonomski tehničar - srednja stručna sprema, te je programom rješavanja viška radnika utvrđena tehnološkim viškom, pa je njezin status riješen rasporedom na drugo radno mjesto, i to radno mjesto podvornika.

Prvostupanjski sud poništio je kao nezakonitu odluku tuženika kojom je tužiteljica trajno raspoređena na radno mjesto podvornice smatrajući, da se tuženik nije pridržavao odredbe čl. 25. st. 1. toč. 4. Zakona o radnim odnosima ("NN" br. 25/92, pročišćeni tekst) i čl. 17. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91) i to stoga što je tužiteljicu trebao rasporediti na radno mjesto njezine odgovarajuće stručne spreme, pa kako je rasporedio na radno mjesto podvornika za koje se tražio polukvalificirani radnik, odnosno osoba s osnovnom školom, postupljeno je suprotno navedenim zakonskim odredbama, pa se pobijana rješenja ukazuju nezakonitim.

Po stajalištu prvostupanjskog suda, a koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, tuženik na takvo radno mjesto nije mogao rasporediti tužiteljicu ni iz razloga što je postala tehnološko-organizacijski višak. Prema stajalištu ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili citirane zakonske odredbe.

Prema odredbi čl. 25. ZOR-a prilikom donošenja programa za rješavanje viška radnika zbog organizacijskih, tehnoloških i ekonomskih razloga poslodavac između ostalog treba ispitati mogućnost rasporeda radnika na drugo radno mjesto.

Kada je tuženik utvrdio takvu mogućnost za tužiteljicu, onda je prilikom rasporeda na drugo radno mjesto bio dužan postupiti u skladu s odredbom čl. 17. st. 2. ZOPRO, temeljem koje odredbe u slučaju prijeke potrebe procesa i organizacije rada radnik može biti raspoređen na svako radno mjesto koje odgovara njegovom stupnju stručne spreme određene vrste zanimanja, znanju i sposobnostima.

Ovo stoga, što odredba čl. 17. (st. 1. i 2.) ZOPRO sadrži generalno pravilo o raspoređivanju radnika na radno mjesto, a i u slučaju primjene čl. 25. st. 4. nije izrjekom isključena.

Okolnost, koju ističe revident u reviziji, da se donošenjem pobijanih rješanja pogodovalo tužiteljici, jer bi u protivnom joj morao prestao radni odnos, nema utjecaja na drugačiju ocjenu zakonitosti pobijanih rješenja od strane nižestupanjskih sudova.

Kako je dakle materijalno pravo pravilno primijenjeno, a nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. studenoga 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.