Kž-7/2013-3 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 4 Kž-7/13-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Primorac Lahovski, kao predsjednice vijeća, te Jasne Pavičić i Dušanke Zastavniković Duplančić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Kelčec Suhovec kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I okrivljenog J. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 200 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne Novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbi I okrivljenog J. M. i II privatnog tužitelja, izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-81/11 od 24. siječnja 2012. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2013. godine,

p r e s u d i o j e

O d b i j a se žalba I okrivljenog i II privatnog tužitelja J. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim I okrivljeni J. M. zbog kaznenog djela iz čl. 200 st. 2 KZ, činjenično opisanog izrekom te presude te je temeljem čl. 200 st. 2 KZ osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 15 dnevnih dohodaka što iznosi 4.849,25 kn. Temeljem čl. 51 st. 3 KZ okrivljeni je dužan novčanu kaznu platiti u roku od dva mjeseca od pravomoćnosti presude. Temeljem čl. 52 KZ ukoliko izrečena novčana kazna ne bude u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom, biti će prisilno naplaćena po Poreznoj upravi Ministarstva financija, a ukoliko se neće moći niti prisilno naplatiti, sud će je zamijeniti radom za opće dobro na slobodi, tako da će jedan dnevni dohodak zamijeniti jednim danom takvog rada, s time da njegova najveća mjera ne može biti dulja do 60 dana. Temeljem čl. 122 st. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP) u svezi s čl. 119 st. 2 toč. 6 i 7 ZKP okrivljeni je dužan nadoknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn te nagradu i nužne izdatke privatnog tužitelja i njegovog punomoćnika. Istom presudom temeljem čl. 354 toč. 3 ZKP II okrivljeni M. B. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 200 st. 2 KZ. Temeljem čl. 123 st. 3 ZKP II okrivljeni se oslobađa snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude pravovremeno je podnio žalbu I okrivljeni i II privatni tužitelj J. M. po branitelju M. P., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjenim sucem pojedincem. I okrivljenik i II privatni tužitelj te njegov branitelj i punomoćnik odvjetnik M. P. zatražili su da ih se izvijesti o sjednici vijeća radi prisustvovanja.

Odgovor na žalbu podnio je II okrivljeni M. B. (I privatni tužitelj) po branitelju K. K., odvjetniku iz Z., a u odgovoru na žalbu je predložio da se žalba I okrivljenog J. M. odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Na sjednicu vijeća nisu pozvani I okrivljenik i II privatni tužitelj i njegov branitelj i punomoćnik, odvjetnik M. P., jer ovo vijeće drži da njihova nazočnost na sjednici nije svrhovita.

Žalba I okrivljenog J. M. a ujedno i privatnog tužitelja nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalitelja prvostupanjska presuda nije proturječna u odnosu na njenu izreku s razlozima iste, a niti su razlozi prvostupanjske presude u odnosu na odlučne činjenice proturječni s onima iznijetima u izreci presude te o odlučnim činjenicama ne postoji znatna proturječnost onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Kako je za sva svoja utvrđenja izrekom pobijane presude prvostupanjski sud iznio i u svemu valjane razloge, a u odnosu na odlučne činjenice, to nije ostvaren žalbeni prigovor bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 toč.11 ZKP.

Također suprotno tvrdnji žalitelja prvostupanjski je sud činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio, kada je utvrdio da je I okrivljenik J. M. počinio inkriminirano kazneno djelo pod uvjetima i na način kako mu je to stavljeno na teret privatnom tužbom M. B. i da nema dokaza da bi II okrivljenik M. B. počinio inkriminirano mu kazneno djelo na način i pod uvjetima kako mu je to stavljeno na teret privatnom tužbom J. M.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio nespornim, na temelju obrana I okrivljenika J. M. i II okrivljenika M. B., a ujedno i privatnih tužitelja, te preslušavanjem snimke CD A. s. od 20. travnja 2011. godine sjednice Gradske Skupštine Grada Zagreba, da je I okrivljenik J. M. rekao II okrivljeniku „znakovi vremena govore da trebate otići što prije, ja Vas nisam pitao koliko ste se nakrali u zadnjih 10 godina ili kako Vas kao vjernika nije strah, zakona Vas nije strah, kako Vas nije strah Svevišnjeg da toliko kradete, ja sam Vas pitao kada će se građani moći prošetati pješačkim prolazom od T. P. P. do G., ništa Vas drugo nisam pitao“, a da je II okrivljenik M. B. I. okrivljeniku M. J. se obratio riječima „kada budete jednom sami zarađivali za sebe kruh, jednoga dana kao mladi čovjek, vjerojatno ćete to napraviti, onda ćete osjetiti što znači boriti se za svaku kunu, lipu i svakog uposlenog čovjeka.

Još vi to niste okusili“.

Takvo utvrđeno činjenično stanje I i II okrivljenici ne poriču. Međutim, I okrivljenik J. M. (II privatni tužitelj) u iskazu navodi da su navodi privatnog tužitelja (II okrivljenika) M. B. izvučeni iz konteksta cijelog događaja, da je kao zastupnik u Gradskoj Skupštini Grada Zagreba iskoristio svoje pravo i postavio pitanje gradonačelniku M. B. o prolazu C.-G. ulica, predložio je izmjenu odluke kojom bi se spriječila zlouporaba javnih površina u gradu Z. Na njegovo pitanje i prijedlog, privatni tužitelj (II okrivljenik), kao i puno puta ranije, nije mu dao odgovor, a svojom polemikom ga je uvrijedio jer je insinuirao da je neradnik i osoba bez dostojanstva te ga indirektno nazvao lažovom. On je u replici uputio inkriminirane riječi privatnom tužitelju i II okrivljeniku M. B., a motiviran je bio činjenicom da je to jutro dobio mišljenje Državnog odvjetništva od 11. lipnja 2003. godine prema kojem je razvidno da se gradonačelnik bavio nezakonitim poslovima, iako iz tog mišljenja ne proizlazi da bi zbog toga bio procesuiran.

II okrivljenik (I privatni tužitelj) M. B. iskazuje da su navodi iz privatne tužbe J. M. izvučeni iz konteksta cijelog govora, a jedina mu je namjera bila reći da je jedini interes njega kao gradonačelnika, a i funkcija Gradske skupštine, da budu istinska logistika zagrebačkim poduzetnicima i da im u tu svrhu služe, bez namjere da ga na bilo koji način vrijeđa. Nije pravomoćno suđen niti za jedno kazneno djelo, mišljenje državnog odvjetništva koje spominje I okrivljenik nema veze s njime jer je u to doba bio zamjenik gradonačelnice, a riječi koje mu je uputio I okrivljenik nazvavši ga lopovom, imale su utjecaja i na mišljenje građana jer je nakon toga više od 50% građana Z. navelo da bi smijenilo gradonačelnika.

Dakle, I i II okrivljenici ne poriču da su izrekli inkriminacije koje su im stavljene na teret, ali svaki od njih navodi kako im nije bila namjera drugoga klevetati, a niti uvrijediti.

Kada je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na izrečene inkriminacije, tada je detaljno analizirao obrane I i II okrivljenika, a ujedno i privatnih tužitelja, ponaosob, i doveo ih u međusobnu vezu, te je pravilno utvrdio da je I okrivljenik J. M. počinio kazneno djelo klevete na štetu M. B., a da nije dokazano da bi II okrivljeni M. B. počinio kazneno djelo klevete na štetu J. M..

Naime, i ovaj sud drži, da nije prihvatljiva obrana I okrivljenog (II privatnog tužitelja) kako je privatnom tužitelju M. B. (II okrivljeniku) uputio inkriminirane riječi jer je bio isprovociran njegovim ponašanjem budući mu nije dao odgovor na njegovo pitanje, da ga je M. B. uvrijedio implicirajući da je neradnik, a da je bio i motiviran mišljenjem državnog odvjetništva od 11. lipnja 2003. godine iz kojeg je razvidno da se bavio nezakonitim poslovima. Naime, ponašanje II okrivljenika (I privatnog tužitelja) M. B. nije bilo takvo, kao i riječi koje je izgovorio I okrivljeniku (II privatnom tužitelju) da bi I okrivljenik bio u tolikoj mjeri isprovociran da mu se obrati na način, između ostalog, „koliko ste se nakrali u zadnjih 10 godina, kako Vas nije strah Svevišnjeg da toliko kradete“. Isto tako ovaj sud drži da I okrivljenik nije imao opravdani razlog povjerovati u istinitost sadržaja kojeg iznosi za II okrivljenog M. B., kada se poziva da je posjedovao mišljenje državnog odvjetništva od 11. lipnja 2003. godine. Naime, radi se o mišljenju državnog odvjetništva upućenog gradonačelnici, u kojem se niti u jednom trenutku ne spominje privatni tužitelj odnosno II okrivljenik M. B.

I okrivljeni i II privatni tužitelj J. M. u obrani i navodima žalbe poziva se na čl. 3 Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave u kojem stoji da član predstavničkog tijela ne može biti pozvan na kaznenu i prekršajnu odgovornost za izgovorene riječi, niti za glasovanje u radu predstavničkog tijela. Pravilno je prvostupanjski sud ustvrdio da se ovim člankom ne daje imunitet za kazneni progon, a ovaj sud drži da član predstavničkog tijela ne može biti pozvan na kaznenu i prekršajnu odgovornost za izgovorene riječi u svezi svog stava i izraženog mišljenja u svom radu. U konkretnom se slučaju ne radi o izraženom stavu, mišljenju ili diskusiji u radu G. skupštine. Naime, I okrivljenik se izričito obratio II okrivljeniku M. B. govoreći mu da se, između ostalog, nakrao u zadnjih 10 godina i kako ga nije strah Svevišnjeg da toliko krade. I okrivljenik i privatni tužitelj se poziva i na čl. 203 KZ, odnosno, smatra da postoje razlozi za isključenje protupravnosti. Međutim, ovaj sud drži da ne postoji niti jedan razlog za isključenje protupravnosti sadržan u čl. 203 KZ, a da je ponašanje I okrivljenika, odnosno riječi koje je uputio II okrivljeniku, imalo cilj samo naškoditi časti i ugledu II okrivljenika (I privatnog tužitelja).

Izgovorene riječi po svom karakteru su takve da predstavljaju činjenične tvrdnje koje su podobne da naškode časti i ugledu II okrivljenika M. B. Neistinitost klevetničke tvrdnje se presumira, a ako se za neku osobu nešto negativno tvrdi, to se mora dokazati, odnosno, mora se dokazati da je postojao osnovani razlog da se povjeruje u istinitost onoga što se iznosi, a što I okrivljenik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao.

Dakle, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud u protupravnim radnjama I okrivljenika utvrdio bitna obilježja kaznenog djela klevete iz čl. 200 st. 2 KZ jer je kleveta postala pristupačna većem broju osoba i to zastupnicima G. S., a izravan prijenos se mogao pratiti putem Interneta.

U odnosu na kazneno djelo koje je I okrivljenik a ujedno i privatni tužitelj, privatnom tužbom stavio na teret II okrivljeniku, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice kada je utvrdio da nije dokazano da bi II okrivljenik a ujedno i privatni tužitelj M. B. počinio kazneno djelo klevete na štetu J. M. Naime, vezano za inkriminacije koje su stavljene na teret II okrivljeniku, potrebno je napomenuti da se inkriminirani tekst nalazi unutar rečenice koja u cijelosti glasi: „Što se tiče odluke i negodovanja građana, uvaženi zastupniče, Vi znate da mi živimo u vremenu krize i recesije, da gradonačelnik G.

Z. koji je 11 godina u zoni odgovornosti ovoga grada, je partner zagrebačkim ugostiteljima i poduzetnicima i to što je netko iznajmio jedno ili dva parkirna mjesta, ili tri za terasu da preživi ovo teško vrijeme kao samostalni ugostitelj jer Vi niste, kad budete jednom sami zarađivali za sebe kruh, jednog dana kao mladi čovjek vjerojatno ćete to napraviti onda ćete osjetiti što znači boriti se za svaku kunu, lipu i za svakog uposlenog čovjeka. Još vi to niste okusili ali poštenje nalaže da se zalažete sa mnom za te ljude.“ Kada je analizirao inkriminiranu rečenicu u kontekstu cijelog sadržaja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da II okrivljenik (privatni tužitelj) govori o zoni odgovornosti G. prema z. ugostiteljima i poduzetnicima kada između ostalog navodi „da prežive ovo teško vrijeme kao samostalni ugostitelji, jer Vi niste…, ali poštenje nalaže da se zalažete sa mnom za te ljude.“ Ocjenjujući inkriminacije koje su stavljene na teret II okrivljeniku, a u kontekstu cijele rečenice i njenog sadržaja, ovaj sud drži da nije dokazano da bi II okrivljenik izgovarajući ovu rečenicu I okrivljeniku i privatnom tužitelju, kojom mu se obratio, postupao u cilju omalovažavanja I okrivljenika, niti su navodi inkriminacije objektivno podobni da štete ugledu i časti neke osobe.

I okrivljenik (privatni tužitelj) iskazuje kako je II okrivljenik na ovaj način insinuirao da je neradnik i osoba bez dostojanstva i nazvao ga indirektno lažovom. Ovaj sud drži da se iz sadržaja teksta ne zaključuje kako bi isti sadržavao insinuacije da je I okrivljenik (privatni tužitelj) neradnik i osoba bez dostojanstva i da je lažov, a samim time je i prihvatljiva obrana II okrivljenika da je mislio na zarađivanje kruha u poduzetništvu kada je rekao privatnom tužitelju tj. I okrivljeniku da „kada jednom sam bude sebi zarađivao za kruh“.

Cijeneći navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da nije dokazano da bi II okrivljenik (privatni tužitelj) počinio kazneno djelo klevete, a niti kazneno djelo uvrede.

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Kaznenog zakona u smislu čl. 382 ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, to je ispitana i I okrivljeniku izrečena kaznena sankcija. Imajući u vidu po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti na strani ličnosti I okrivljenika a to su da do sada nije osuđivan i njegova dob, te izostanak otegotnih okolnosti, uvjerenje je i ovog drugostupanjskog suda da je I okrivljeniku izrečena i u svemu primjerena kaznena sankcija tj. novčana kazna u iznosu od 15 dnevnih dohodaka što iznosi 4.849,25 kn, te se blažom ne bi ostvarila njena svrha, kako u odnosu na osobu I okrivljenika tako i u odnosu na generalnu prevenciju.

Ispitana je pobijana presuda i u smislu čl. 379 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP u pogledu bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a razlozima žalbe nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, valjalo je po čl. 387 ZKP odbiti žalbu I okrivljenika i privatnog tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 19. veljače 2013. godine

ZAPISNIČAR:

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Nada Kelčec Suhovec, v.r.

Sonja Primorac Lahovski, v.r.