Legislator Case Law & Legislation
Rev-1562/2009-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on loan claim, ruling general statute of limitations applies to credit contracts not trade agreements.

Case Number Rev-1562/2009-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment ordering payment of loan principal and interest. The defendant argued that a three-year limitation period should apply because the borrower was a trader, but the court found the credit contract did not constitute a trade agreement. Consequently, the court held that the general five-year limitation period governed the claim, rendering the debt time-barred only if that period had expired, which it did not.

Legislator headnote

AI generated

čl. 371. ZOO; čl. 374. ZOO: A loan contract does not qualify as a trade agreement under the statute of limitations for trade contracts; therefore, the general limitation period applies instead of the shorter three-year period reserved for trade-related claims.

Keywords

AI generated
statute of limitations general limitation period trade agreement classification loan contract nature limitation period applicability

Cited Legislation

AI generated
čl. 371. ZOO
ZOO-a, a u odnosu na čije potraživanje vrijedi pravilo o općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a, to su pravilno primjenom tog zastarnog roka nižestupanjski sudovi ocijenili da utužena tražbina nije zastarjela, te obvezali tuženika na isplatu utuženog iznosa.
čl. 374. ZOO
Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05) primjenjuje na ovaj spor, a ne odredba čl. 374. ZOO-a.
čl. 1065. ZOO
Kako je ugovor o kreditu sklopljen na temelju čl. 1065. ZOO-a, a u odnosu na čije potraživanje vrijedi pravilo o općem zastarnom roku iz čl.
čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima
čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/93 – dalje: ZTD) smatra trgovcem, slijedom čega da je predmetni ugovor o kreditu trgovački ugovor u smislu odredbe čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 – dalje: ZOO/05).
čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku
Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl.
čl. 393. ZPP
Zbog navedenog reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Rev 1562/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. p. b. d.d. Z., protiv tuženika M. T. iz R., K. na S., zastupanog po punomoćnici Lj. R.-F., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-1032/08 od 9. rujna 2009., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Klanjcu broj P-85/04 od 7. veljače 2008., u sjednici održanoj 28. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Klanjcu broj P-85/04 od 7. veljače 2008. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 110.209,91 kn sa zateznom kamatom na iznos 51.793,92 kn počev od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate u visini određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima/05, te isplatiti iznos 6.460,54 kn sa zateznom kamatom u visini određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima/05 od 7. veljače 2008. do isplate, dok je za daljnji iznos 130,00 kn tužbeni zahtjev odbijen, te ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 8.087,01 kn sa zateznom kamatom u visini određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima/05 od 7. veljače 2008. do isplate.

Presudom Županijskog suda u Zlataru broj Gž-1032/08 od 9. rujna 2009. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o zateznim kamatama, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na iznos glavnice 51.793,92 kn, te na iznos parničnog troška 6.460,54 kn počev od 1. siječnja 2008. zateznu kamatu po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok je u preostalom dijelu žalba tuženika odbijena, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Kako je odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud u pobijanoj presudi ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, to se neosnovano u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Usvajajući ipak tužbeni zahtjev, a kako je to učinjeno pobijanom presudom, pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu utuženog iznosa na ime glavnice i zateznih kamata na tu glavnicu, sve na ime tuženiku isplaćenog kredita, a kojeg on nije vratio tužitelju.

U ovom revizijskom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje zastarjelosti utužene tražbine.

Nižestupanjski sudovi odbili su tuženikov prigovor zastare, a polazeći od slijedećih utvrđenja:

- da je Ugovorom o kreditu sklopljenom između stranaka 14. travnja 1998. tuženiku odobren i isplaćen kredit u iznosu 50.000,00 kn uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 7,90% u vrijeme sklapanja ugovora, koji kredit je odobren na rok od 12 mjeseci od dana puštanja kredita u tečaj, a uz obvezu tuženika vraćanja kredita zajedno sa kamatom jednokratno po dospijeću,

- da je tužitelj kreditna sredstva plasirao tuženiku 16. svibnja 1998., te

- da je kredit dospio na naplatu 1. lipnja 1999., te

- da tuženik kredit nije vratio,

a kod nesporne činjenice da je tužba u ovom predmetu spora podnesena 22. travnja 2004. ocijenjeno je da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina propisanog odredbom čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a koji se na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05) primjenjuje na ovaj spor, a ne odredba čl. 374. ZOO-a.

Tuženik osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova i dalje u reviziji ustraje u prigovoru zastare tužiteljeve tražbine držeći da se pitanje zastare u konkretnom slučaju treba ocjenjivati primjenom odredbe čl. 374. ZOO-a. Ovo stoga, jer da je tuženiku kredit odobren kao nositelju obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, a čime da se on u smislu odredbe čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/93 – dalje: ZTD) smatra trgovcem, slijedom čega da je predmetni ugovor o kreditu trgovački ugovor u smislu odredbe čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 – dalje: ZOO/05).

Obzirom na vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu (1998.), a iz kojeg je poteklo utuženo potraživanje tužitelja, na konkretni spor ne mogu se primjenjivati odredbe ZOO/05, već se na isti ima primijeniti odredbe ZOO-a koji je tada bio na snazi.

Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZOO-a međusobno potraživanje pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom zastarijevaju za tri godine.

Iz sadržaja te odredbe razvidno je da je za njezinu primjenu potrebno da su kumulativno ostvareni: subjektivni element – potraživanje između pravnih osoba, te objektivni element – potraživanje iz ugovora o prometu roba i usluga.

Utužena tražbina potječe iz ugovora o kreditu za poticanje stočarske proizvodnje. Takav ugovor, a predmet kojeg je novčana svota, ne može se podvesti pod ugovor o prometu roba i usluga, što znači da već sa stajališta objektivnog elementa nisu ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 374. st. 1. ZOO-a, dakle za primjenu trogodišnjeg zastarnog roka, a bez obzira na to je li se tuženik ima smatrati trgovcem ili ne.

Kako je ugovor o kreditu sklopljen na temelju čl. 1065. ZOO-a, a u odnosu na čije potraživanje vrijedi pravilo o općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a, to su pravilno primjenom tog zastarnog roka nižestupanjski sudovi ocijenili da utužena tražbina nije zastarjela, te obvezali tuženika na isplatu utuženog iznosa.

Zbog navedenog reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. rujna 2011.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.