Gzp-153/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gzp 153/10-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Željku Glušiću, u pravnoj stvari predlagatelja V. B. iz R., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Z. H., odvjetnik u Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, rješavajući o zahtjevu predlagatelja od 30. ožujka 2009., 7. svibnja 2010.,

r i j e š i o j e:

I. Određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku predlagatelju V. B. iz R., u iznosu od 10.000,00 (desettisuća) kuna.

II. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz točke I. izreke ovog rješenja u roku od 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu, računajući od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

Obrazloženje

Predlagatelj je 30. ožujka 2009., temeljem odredbe članka 27. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 150/05., 16/07., 113/08. i 153/09. - dalje: ZS), Županijskom sudu u Zagrebu podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku zbog nedonošenja sudske odluke i dugog trajanja postupka koji se vodio kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. Pn-4938/06.

Županijski sud u Zagrebu se, prethodno utvrdivši da se navedeni predmet radi donošenja odluke povodom žalbe vodi kod toga suda pod posl. br. Gžn-3481/01, rješenjem posl. br. Gzp-436/09 od 12. studenog 2009. oglasio nenadležnim, ustupivši predmet ovom sudu 25. veljače 2010., kao stvarno nadležnom.

Zahtjev je osnovan.

Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZS stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

U provedenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju navoda predlagatelja u zahtjevu, pregleda preslika spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Pn-4938/06, očitovanja tog suda, br. 9 Su-1725/09 od 11. rujna 2009., te službene provjere kod Županijskog suda u Zagrebu i Općinskog građanskog suda u Zagrebu, utvrdio slijedeće odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku:

- predmetni postupak pokrenut je 14. lipnja 1982. pred Općinskim sudom u Zagrebu (kasnije Općinskim građanskim sudom u Zagrebu – dalje: sud), podnošenjem tužbe s prilozima tužitelja V. B. iz R., … (ovdje predlagatelja), protiv tužene Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – SSNO – Vojni sud Beograd, radi naknade štete. Spis se vodio pod poslovnim brojem Pn-1880/82;

- do dana 5. studenog 1997. i stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'', br. 18/97, 14/02 i 1/06, dalje: Zakon o potvrđivanju Konvencije), sud prvog stupnja odredio je ukupno šest ročišta: 16. rujna 1982., 13. prosinca 1984. (koje je odgođeno), 7. veljače 1985., 18. lipnja 1985., 15. siječnja 1986. i 15. travnja 1986.

U svezi s navedenim, valja reći kako je na ročištu održanom 15. travnja 1986. na prijedlog tužitelja određeno izvođenje dokaza provođenjem medicinskog vještačenja po Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koji je obavijestio sud o provedenom vještačenju tek 19. prosinca 1990., nakon višekratnih poziva suda, da bi dopisom od 28. prosinca 1991. ponovo zatražio sudski spis radi dopune mišljenja, nakon čega je sud ponovo, u više navrata, požurivao donošenje nalaza i mišljenja. S tim u svezi, ukazuje se da je 13. siječnja 2000. Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku iz Zagreba dostavio predmetni spis uz ispriku zbog značajnog kašnjenja u dostavi istog;

- 19. listopada 2000. sud je pozvao tužitelja da se u roku od 15 dana očituje ima li interes za daljnje vođenje postupka. Navedeni dopis tužitelj je zaprimio 26. listopada 2000., a očitovao se podneskom od 8. studenog 2000., predloživši nastavak postupka i odredivši pravnog sljednika tuženika, naznačivši Republiku Hrvatsku kao tuženika u ovom postupku;

- 29. siječnja 2004. Medicinski fakultet u Zagrebu dostavio je spis koji mu je bio dostavljen radi vještačenja, uz ispriku i napomenu da izrada mišljenja nije izvršena zbog proteka vremena i zastarjelosti;

- tuženik se očitovao podneskom od 23. ožujka 2005., dok je podneskom od 4. travnja 2005. uredio tužbeni zahtjev i predložio sklapanje nagodbe s tužiteljem;

- na ročištu održanom 11. travnja 2005. tužitelj je predložio izvođenje dokaza saslušanjem dviju svjedokinja;

- na ročištu održanom 3. listopada 2005. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedokinja, te je glavna rasprava zaključena;

- na ročištu za objavu presude 18. listopada 2005. sud je donio i objavio presudu posl. br. Pn-1880/82, kojim je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen;

- protiv rečene presude žalbu je 17. siječnja 2006. podnio tužitelj, a tuženik 19. siječnja 2006. Tužitelj je odgovor na žalbu podnio 14. veljače 2006., pa je spis 7. travnja 2006. dostavljen Županijskom sudu u Zagrebu na nadležno postupanje. Spis se vodio pod posl. br. Gžn-1346/06;

- Županijski sud u Zagrebu je u sjednici vijeća, održanoj 18. srpnja 2006., donio rješenje posl. br. Gžn-1346/06, kojim je pobijanu presudu suda prvog stupnja ukinuo i vratio predmet na ponovno suđenje. Spis se potom vodio pod posl. br. Pn-4938/08;

- tužitelj se očitovao podneskom od 14. prosinca 2006., uredivši tužbeni zahtjev, dok je podneskom od istog dana zatražio odgodu ročišta određenog 12. veljače 2007., čemu je sud udovoljio;

- na ročištu održanom 24. travnja 2007. uručeni su strankama liječnički nalaz i mišljenje od 23. studenog 1990. iz pomoćnog omota spisa, te im je u svrhu očitovanja na isti određen rok od 15 dana;

- tužitelj se podneskom od 7. svibnja 2007. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, predloživši i vještačenje pretrpljene nematerijalne štete, priloživši pritom i dokumentaciju;

- na ročištu održanom 14. lipnja 2007., na temelju potonjeg prijedloga tužitelja, određeno je izvođenje dokaza provođenjem medicinskog vještačenja, u svezi s čime je tužitelju naloženo uplatiti predujam u roku od 15 dana, što je i učinjeno 26. lipnja 2006.;

- podneskom od 2. listopada 2008. vještak-neurolog uputio je sud da rečeno vještačenje treba izvršiti vještak psihijatrijske struke, što je sud i odredio rješenjem od 15. prosinca 2008.;

- podneskom od 20. siječnja 2009. vještak psihijatrijske struke naveo je kako bi vještačenje trebalo povjeriti odgovarajućoj profesionalnoj ustanovi, obzirom na složenost zadatka vještaka;

- na ročištu održanom 16. ožujka 2009. sud je upozorio tužitelja na potonji podnesak vještaka-psihijatra, nakon čega je tužitelj odustao od provođenja tog dokaza i sud zaključio glavnu raspravu;

- na ročištu za objavu presude održanom 30. ožujka 2009. donesena je i objavljena presuda, posl.br. Pn-4938/06, kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen;

- protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu 17. kolovoza 2009., nakon čega je cjelokupni spis otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu na nadležno postupanje;

- Županijski sud u Zagrebu je zaprimio spis 5. studenog 2009., te ga vodio pod posl. br. Gžn-3481/09;

- Županijski sud u Zagrebu je u sjednici vijeća, održanoj 17. studenog 2009. donio presudu, posl. br. Gžn-3481/01 kojom je presudu suda prvog stupnja, posl. br Pn-4938/06 potvrdio;

- drugostupanjska odluka dostavljena je tužitelju 25. veljače 2010.

Ocjenjujući osnovanost zahtjeva predlagatelja, ovaj sud prije svega ukazuje kako pravno relevantno razdoblje – koje predstavlja odlučnu činjenicu s tim u svezi – u konkretnom slučaju predstavlja razdoblje od dana podnošenja tužbe (14. lipnja 1982.) do 25. veljače 2010., kada je predlagatelj zaprimio drugostupanjsku odluku kojom je presuda prvostupanjskog suda potvrđena, čime je pravomoćno odlučeno o pravima tužitelja, ovdje predlagatelja.

Stoga je u predmetnoj pravnoj stvari postupak trajao ukupno 27 (dvadesetisedam) godina, 8 (osam) mjeseci i 11 (jedanaest) dana.

Međutim, pravno relevantno razdoblje za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja počinje teći tek od 6. studenoga 1997., obzirom da je 5. studenog 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'', br. 18/97, 14/02 i 1/06, dalje: Zakon o potvrđivanju Konvencije), i traje zaključno s 25. veljače 2010., kada je drugostupanjska odluka dostavljena predlagatelju.

U konkretnom postupku, stoga, pravno relevantno razdoblje sveukupno je trajalo 12 (dvanaest) godina, 3 (tri) mjeseca i 19 (devetnaest) dana.

Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, duljina predmetnog postupka u trajanju preko 12 godina u svakom slučaju je neprihvatljiva i nipošto ne udovoljava zahtjevu suđenja u razumnom roku.

Dugotrajnost postupka, u konkretnom slučaju, posljedica je prije svega izrazito neažurnog te neučinkovitog postupanja Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Ocjenjujući postupanje nadležnog prvostupanjskog suda u pravno relevantnom razdoblju, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud poduzimao procesne aktivnosti usmjerene ka okončanju postupka, određujući održavanje ukupno sedam ročišta, pribavljajući relevantnu dokumentaciju od tužitelja, ali i izvodeći dokaze saslušanjem više svjedoka. No, valja istaknuti kako sud pritom nije postupao u potpunosti ažurno. S tim u svezi osobito valja ukazati na dva duža razdoblja zastoja procesnih aktivnosti – od 6. studenog 1997. kao početka pravno relevantnog razdoblja, pa do poziva tužitelju od 19. listopada 2000., te od 8. studenog 2000. do 29. siječnja 2004. U izloženim razdobljima sud nije raspolagao spisom predmeta obzirom da se isti zbog vještačenja nalazio pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pa iako se sudu ne može stavljati na teret objektivna nemogućnost raspolaganja spisom, valja ukazati da sud od 6. studenog 1997. od 19. listopada 2000. osim višekratnih zamolbi za povrat spisa nije u tom smislu poduzeo nikakvu dodatnu radnju, dok u drugom rečenom razdoblju od gotovo tri godine sud uopće nije poduzeo nikakvu radnju, što se u svakom slučaju ukazuje nedovoljno ažurnim postupanjem. Nadalje, valja ukazati i kako je odmah nakon dostave spisa, 29. siječnja 2004., uslijedilo novo razdoblje neaktivnosti suda od gotovo 14 mjeseci (do podneska tuženika 23. ožujka 2005.).

Nadalje, upravo veći broj određenih i provedenih ročišta, činjenica da je drugostupanjski sud presudu suda prvog stupnja posl. br. 1880/82 ukinuo, kao i da sud nije učinkovito rukovodio provođenjem medicinskog vještačenja (sukladno čl. 259. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP, u svezi pravnog pravila iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine – „Narodne novine“, br. 73/91) ukazuje da se sud nije u dovoljnoj mjeri rukovodio načelom ekonomičnosti postupka, sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. ZPP i nastojao postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku, uz onemogućavanje svake zlouporabe prava, te u smislu članka 311. stavka 2. ZPP koncentrirati raspravljanje tako da se postupak dovrši što prije.

S druge strane, valja istaknuti kako je i predlagatelj (u predmetnom postupku tužitelj) svojim držanjem u parnici također pridonio trajanju postupka. Ovaj sud prije svega ukazuje kako tužitelj nije odmah uz tužbu dostavio sve relevantne isprave i predložio relevantne dokaze (sukladno čl. 186. st. 1. ZPP), već je to činio tijekom čitavog postupka i u više navrata. Osim toga, zamijećeno je kako je tužitelj naknadno bio predložio izvođenje dokaza provođenjem dodatnog medicinskog vještačenja, zbog čega je sud morao dvama rješenjima odrediti provođenje rečenog dokaza, samo da bi predlagatelj odustao od njegova izvođenja kada je konstatirano da bi vještačenje trebalo provesti po nadležnoj ustanovi zbog složenosti zadatka – nakon čega je odluka odmah donesena prema stanju spisa. Nadalje, na zahtjev tužitelja odgođeno je i jedno ročište (određeno 12. veljače 2007.), a primijećeno je i da je tužitelj u više navrata tijekom postupka uređivao tužbeni zahtjev. Ovaj sud ističe kako navedenim ponašanjem predlagatelj nije doduše utjecao na samu osnovanost zahtjeva, ali isto valja cijeniti pri određivanju visine naknade koja predlagatelju pripada zbog povrede njegova prava na suđenje u razumnom roku.

U konkretnoj pravnoj stvari svakako je riječ o složenom predmetu, obzirom da je tijekom postupka bilo potrebno izvesti dokaze saslušanjem više svjedoka, ali i raspravljati o nalazu i mišljenju vještaka.

Slijedom navedenih utvrđenja i zaključaka, usprkos složenosti postupka i navedenom doprinosu predlagatelja duljini trajanja postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je vođenjem postupka pred nadležnim sudovima, s obzirom na neažurno vođenje postupka i njegovo trajanje i duljinu u navedenom pravno relevantnom razdoblju, nedvojbeno povrijeđeno pravo predlagatelja na suđenje u razumnom roku, zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 41/01- pročišćeni tekst i broj 55/01 - ispravak).

Visinu naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku ovaj sud je utvrdio u iznosu od 10.000,00 kuna, osobito imajući na umu navedeni doprinos predlagatelja, složenost postupka, ali i činjenicu da je predmetni postupak u međuvremenu pravomoćno okončan, kao i socijalne i općepoznato složene i teške gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj.

Stoga je temeljem odredbe čl. 28. st. 1. i 2. ZS odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 7. svibnja 2010.

Sudac:

Željko Glušić, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja može se u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa rješenja podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi u tri primjerka.