Rev-1114/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1114/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Lucije Čimić, Đure Sesse i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S., R. R. i G. Z., odvjetnika iz Z. odvjetničkog ureda N. S., R. R. & G. Z. iz V., zastupanih po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. S. i Ž. B. iz V., protiv tuženika Z. š. d.o.o. V., zastupanog po punomoćniku V. G., odvjetniku iz B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-519/07-2 od 10. srpnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. broj P-1754/06-20 od 22. veljače 2007., u sjednici održanoj 28. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužene Z. š. d.o.o. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužene i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljima 366.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. listopada 2006. do isplate po stopi od 15% godišnje, s troškovima postupka u iznosu od 38.001,50 kuna, sve uroku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona osporava revizijom i u granicama određeno navedenih razloga temeljem članka 392.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 - dalje ZPP).

Suprotno navodima iznesenim u reviziji presude sudova nižeg stupnja sadrže razloge o bitnim činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu prava u ovom sporu, razlozi su jasni, razumljivi i moguće ih je provjeriti i ispitati jer u potpunosti odgovaraju sadržaju isprava i drugih dokaza koji se nalaze u spisu.

Također valja naglasiti da se prigovori revizije odnose na ocjenu dokaza i isprava koje su priložene spisu, te im sud daje određeno značenje i tumači njihov sadržaj pri čemu taj sadržaj vjerno i točno prenosi. Stoga to što se tumačenje i ocjena dokaza (isprava) razlikuje od značenja i tumačenja koje mu daje tuženik ne predstavlja povredu iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Naprotiv, radi se o postupanju suda sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

Potraživanje tužitelja u ovom sporu odnosi se na nagradu za zastupanje tuženika u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku pod posl. brojem P-71/06 i to za zastupanje na tri ročišta, svako po 100.000,00 kuna uvećano za iznos poreza na dodanu vrijednost od 22%, što ukupno iznosi 366.000,00 kuna.

U postupku pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku vrijednost predmeta spora označena je s 110.000.000,00 kuna pa iznos nagrade tužiteljima kao odvjetnicima u ovoj fazi postupka s obzirom na taj označeni iznos vrijednosti predmeta spora nije sporan s obzirom na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07).

Sporno je pripada li tužiteljima pravo na nagradu s obzirom na uputu tuženika da se prigovori vrijednosti predmeta tog spora.

Nije sporno da su tužitelji takvu uputu primili od tuženika kojeg su zastupali u tom sporu, te da su oni u pisanom odgovoru na tužbu takav prigovor i iznijeli.

Nesporno je također da Trgovački sud u Dubrovniku taj prigovor nije uvažio, da je zadržana u tužbi označena vrijednost predmeta spora ostala neizmijenjena i da taj sud o prigovoru tužitelja (u tom sporu tuženika) nije donosio posebno rješenje sukladno odredbi članka 40. st. 3. ZPP-a.

Pogrešno smatra tuženik da se ova okolnost ima smatrati propustom tužitelja kao punomoćnika kada su oni postupili po uputi tuženika i prigovorili vrijednosti predmeta spora. Propust suda da rješenjem odredi vrijednost predmeta spora ne može ići na teret tužitelja, zbog čega da im ne bi pridalo pravo na nagradu za zastupanje koja je obračunata prema označenoj vrijednosti predmeta spora.

U ovoj fazi postupka također nije sporno da su stranke imale među sobom zaključen Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. veljače 2006. (list 29 spisa) temeljem kojeg tužitelji kao odvjetnici preuzimaju obvezu pružati pravnu pomoć tuženiku pred sudovima i drugim tijelima, a tuženik se obvezuje za te poslove plaćati mjesečnu naknadu od 5.000,00 kuna (čl. 3. st. 1. Ugovora) te priznaje tužiteljima pravo naplate troškova zastupanja u predmetima gdje se tuženik pojavljuje kao tužitelj (na aktivnoj strani) po pravomoćnom okončanju i naplati potraživanja, a u postupcima gdje to nije moguće po okončanom predmetu bez obzira na naplatu.

Nije niti sporno da je tuženik raskinuo ovaj Ugovor izjavom od 12. rujna 2006.

Prema ocjeni ovog suda kada je Ugovor o nalogu, a što predstavlja i Ugovor između stranaka, otkazan tužiteljima kao nalogoprimcima pripada pravo, temeljem odredbe čl. 766. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) na isplatu naknade za onaj dio poslova koje je nalogoprimac za nalogodavca obavio.

Pri tome nije odlučno je li nalogoprimac odustao od ugovora s osnovanim razlogom ili bez njega, jer o toj okolnosti ovisi samo eventualno dodatno pravo nalogoprimca (ovdje tužitelja) i na naknadu štete ako je do odustanka od strane nalogodavca došlo bez osnovanog razloga, kako je to određeno člankom 775. st. 2. ZOO-a.

Po ocjeni ovog suda kako je Ugovor o poslovnoj suradnji odustankom tuženika prestao, nije niti odlučno tumačiti kada i u kojem trenutku tužitelji imaju pravo od tuženika zahtijevati naknadu za zastupanje kada naplata potraživanja nije moguća, sukladno članku 3. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji. To stoga što kada je ugovor prestao raskidom, stranke su temeljem čl. 17. ZOO-a dužne izvršiti svoje obveze, pa tako tužena isplatiti naknadu za posao koji su tužitelji obavili kako to pravilno navodi i sud drugog stupnja.

Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci temeljem članka 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. siječnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.