Croatian Supreme Court dismisses appeal claiming procedural error and incorrect application of law regarding damages for mental suffering.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment that reduced damages for mental suffering. The plaintiff argued the lower court failed to provide reasons for its reduced award and misapplied substantive law. The court ruled that determining the amount of compensation for mental pain constitutes the application of substantive law, not a procedural violation, and that the appellate court's assessment was based on the same facts but with a different legal evaluation regarding the severity of the injury.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP; čl. 393. ZPP: A change in the amount of compensation for mental suffering by a higher court, based on the same facts, constitutes an application of substantive law rather than a violation of procedural rules.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 356/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U DA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R.B. iz Z., koga zastupa punomoćnik I.H., odvjetnik iz Z., protiv tuženika "C. -o. " d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. listopada 1994. godine br. Gž-6891/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. ožujka 1994. godine br. Pr- 6642/93, u sjednici održanoj dana 15. travnja 1998. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom tuženica je obvezana isplatiti tužitelju iznos od 36,650.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 8. 3. 1994. godine do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 5,408.501 HRD (točka I. izreke).
U preostalom dijelu radi isplate daljnjih 6,150.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni je zahtjev odbijen (točka II. izreke).
Drugostupanjskom presudom dijelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu preko iznosa od 20.650,00 kn (ranije 20,650.000 HRD) tako da je tužbeni zahtjev odbijen za daljnji iznos od 14.000,00 kn (ranije 14,000.000 HRD), a tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.162,84 kn, dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak povodom žalbe u iznosu od 810,00 kn.
Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda odnosno, da se udovolji tužbenom zahtjevu u skladu sa prvostupanjskom presudom, a tuženika obveže na naknadu troška revizije tužitelju.
Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužitelja protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija je neosnovana.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
To stoga, jer u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koju revident ističe smatrajući, da drugostupanjski sud nije naveo zbog čega smatra da je iznos dosuđene naknade na ime nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti koju je drugostupanjski sud utvrdio predstavlja primjerenu novčanu naknadu u odnosu na dosuđenu naknadu po prvostupanjskoj presudi za taj vid nematerijalne štete, pa smatra da za takav stav drugostupanjskog suda nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.
Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda utvrđivanje visine novčane naknade za nematerijalnu štetu predstavlja primjenu materijalnog prava, pa stoga utvrđenje drugačije visine novčane naknade za pojedini vid nematerijalne štete od strane višeg suda u ovom slučaju drugostupanjskog u odnosu na utvrđenje visine takve novčane naknade za istu nematerijalnu štetu po prvostupanjskom sudu predstavlja samo rezultat različite pravne ocjene zasnovane na istim činjenicama utvrđenim u prvostupanjskom postupku.
Sve to ukazuje da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koju ističe revizija.
Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari u revizijskom stupnju postupka predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, pri čemu revident smatra, da je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo kad je povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud dosuđeni iznos novčane naknade za taj vid štete po prvostupanjskom sudu u iznosu od 36,000.000 HRD (sada 36.000,00 kn) preinačio tako, da je spomenutu naknadu utvrdio u iznosu od 22.000,00 kn (ranije 22,000.000 HRD), pri čemu revident ne prigovara smanjenju utvrđene naknade za iznos od 2.000,00 kn koja mu je prethodno isplaćena kao akontacija na ime naknade ovog vida štete.
Ovaj Vrhovni sud nalazi, da je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo, jer je drugostupanjski sud imajući u vidu sve one okolnosti koje sadrži odredba čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) glede utvrđenja pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti (jačina i trajanje duševnih bolova i osobna svojstva oštećenika), a napose imajući u vidu značajno smanjenje trajnih posljedica zadobivene povrede (trzajne povrede vratne kralježnice) nakon šestomjesečnih vježbi tužitelja utvrdio primjerenu novčanu naknadu za ovaj vid nematerijalne štete u iznosu od 22.000,00 kn, pa se stoga prigovori revidenta glede utvrđenja visine spomenute novčane naknade ukazuju neutemeljenim.
Kako prema tome ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a nije počinjena ni ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 15. travnja 1998. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa
s izvornikom ovjerava
Viši administrativni
referent:
(Štefica Klepac)