Rev-2288/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2288/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husinca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvarni tužitelja U. J. i U. A. iz Z., koje zastupa M. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženih L. B. i L. D. iz Z., koje zastupa M. R., odvjetnik iz Z., radi postojanja i ostvarenja prava služnosti, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 6. III. 1990. br. Gž-813/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 28. III. 1989, broj P-4022/88, u sjednici održanoj dana 12. veljače 1991,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od 6. III. 1990. br. Gž-813/90, i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 28. III. 1989. br. P- 4022/88, te se predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 28. III. 1989. broj P-4022/88, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženi L. B. i L. D. oboje iz M., …, dužni su priznati tužiteljima U. J. i U. A. oboje iz M., …, pravo služnosti pješačke staze širine 80 cm, na teret zapadnog dijela parcele tuženih i to čkbr. 3867/1 sa 101 čhv u z.k.ulošku J. 4989 k.o. M., u korist parcele tužitelja i to čkbr. 3867/2 sa 102 čhv, z.k.uloška broj 2294 k.o. M., te izdati tužiteljima odgovarajuću tabularnu ispravu za uknjižbu tog prava služnosti u zemljišnim knjigama jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, a ujedno su tuženi dužni po cijeloj dubini svoje parcele, a u širini od 80 cm i to na zapadnom dijelu odstraniti postojeću ogradu, te tužiteljima omogućiti nesmetani prolaz, a ubuduće se kaniti bilo kakvih smetanja, kao i naknaditi ovom parnicom prouzročeni parnični trošak sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Pod II izreke tužitelji su obvezani solidarno tuženima naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 223.300 dinara (22,30 konvertibilnih dinara) u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Rješavajući po žalbi tužitelja drugostepeni Okružni sud u Zagrebu je presudom od 6. ožujka 1990. broj Gž-813/90-2, odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude pravodobno su izjavili reviziju tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložili da se revizija usvoji, da se pobijane presude preinače i usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno, da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje.

Na reviziju tužitelja nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija tužitelja je osnovana.

Prvostepeni sud je utvrdio da su tuženi kao vlasnici poslužnog dobra još godine 1980. na pravcu služnosti podigli ogradu i da od tada tužitelji više nisu mogli koristiti sporni pravac služnosti niti su vršili svoje pravo, a obzirom da je tužba podnijeta u ovom predmetu 25. IV. 1985. godine, sud smatra da je osnovan istaknuti prigovor zastare budući da je protekao rok od tri godine unutar kojeg vlasnik odnosno vlasnici povlasnog dobra nisu vršili svoje pravo, te da je slijedom toga temeljem člana 58. st.

1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima stvarna služnost već prije podizanja tužbe prestala.

Drugostepeni sud je u pobijanoj presudi u cijelosti prihvatio utvrđeno činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostepeni sud, te je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi člana 58. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima te odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja postojanja i ostvarenja prava stvarne služnosti.

Ovako pravno stanovište pobijane presude nije osnovano.

U stavu 1. člana 58. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima predviđen je način oslobađanja od tereta služnosti poznat pod nazivom tzv. liberatorne uzukapije (usukapio libertatis). Do prestanka prava služnosti prema ovom propisu dolazi ako ovlaštenik (vlasnik povlasnog dobra) ne koristi svoje pravo služnosti kroz tri godine, uslijed protivljenja vlasnika poslužnog dobra.

Dakle, ako se ovlaštenik služnosti povinuo protivljenju vlasnika poslužnog dobra, pa kroz tri godine nije izvršavao svoje pravo služnosti, a niti je tražio zaštitu toga prava, pa je tako svojini ponašanjem pokazao da mu do njegova prava služnosti nije stalo, odnosno da mu ta služnost ne treba, tek tada nastupa posljedica neizvršavanja služnosti i gubitak toga prava.

U konkretnom slučaju ponašanje tužitelja kao vlasnika povlašnog dobra, nije bilo takovo da bi se iz toga moglo zaključiti da služnost puta nije izvršavao zato što bi se pomirio sa zabranom tuženih kao vlasnika poslužnog dobra, već naprotiv, da je nakon protivljenja i sprečavanja izvršavanja prava služnosti uslijed postavljanja ograde od strane vlasnika poslužnog dobra, tražio sudsku zaštitu podizanjem tužbe radi smetanja posjeda i taj spor vodio od 4. IX. 1980. pa do pravomoćno završenog spora u predmetu PP-349/83, dana 9. X. 1984.

Pokretanjem toga spora i vođenjem postupka tužitelji su na takav način pokazali da se nisu pokorili zabrani i onemogućavanju korištenja služnosti od strane tuženih, pa stoga u ovom slučaju ne može biti govora da su pravo služnosti izgubili uslijed neizvršavanja toga prava u smislu odredbe člana 58. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

Usprkos tome što su tužitelji konačno izgubili parnicu u predmetu PP-349/83 radi smetanja posjeda, nisu time izgubili i pravo služnosti, budući da se u parnici za smetanje posjeda rješava samo pitanje posljednjeg stanja posjeda i nastalog čina smetanja, a ne i pravo na posjed i pravni osnov posjeda (član 78. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

Dakle, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo time što su prihvatili prigovor tuženih da je služnost tužitelja prestala zbog neizvršavanja temeljem člana 58. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, pa slijedom toga nisu utvrdili druge odlučne činjenice od kojih zavisi odluka o postavljenom tužbenom zahtjevu.

Dakle, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostepeni sud nije utvrdio odlučne činjenice za rješenje ovog spora u smislu postavljenog tužbenog zahtjeva, to je temeljem člana 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku valjalo ukinuti nižestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U Zagrebu, 12. veljače 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.