Rev-1492/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1492/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. L. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. u R., protiv prvotuženice J. A. iz P., i drugotuženice M. Š. iz P., koje zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2019/11-2 od 11. ožujka 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-139/09- 35 od 9. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik u 1/1 dijela nekretnina upisanih na k.č. 7314, k.č. 7315 i k.č. 7316, sve upisano u zk. ul. 526 k.o. P., slijedom čega da se nalaže tuženicama da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva na ime i u korist tužitelja, što će u protivnom zamijeniti presuda (toč. I. izreke).

Ujedno je naloženo tužitelju da tuženicama nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 8.994,50 kuna (toč. II. izreke)

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja koje je, po njegovoj ocjeni, važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se revizija prihvati i preinači drugostupanjska presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima stranka ne može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju st. 1. istog članka, ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz citiranih odredbi ZPP proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesena revizija kumulativno ispunjava slijedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki izvanredna revizija nije dopuštena pa se revizijski sud ne može upuštati u ispitivanje njezine osnovanosti.

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Predmet spora je stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama opisane kao k.č.br. 7314, k.č.br. 7315 i k.č.br. 7316, sve upisane u zk. ul. 526 k.o. P., na kojima su tuženice upisane kao suvlasnice, svaka u 1/2 dijela.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se ne radi o kvalificiranom, čak ni poštenom posjedu, budući je tužitelj imao saznanja da mu pravo na posjed ne pripada, što znači i da ne stvara pravne učinke vlasničkih prava.

Drugostupanjski sud je potvrdio takvu presudu s obrazloženjem da prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj, pa čak i njegov otac, zalazio na nekretnine koje se nalaze uz njegove, i vršio posjed jer se tome nitko nije protivio, međutim da je znao da to čini bez prava na taj posjed, koja činjenica da proizlazi iz provedenog postupka, a da drugačije sudu nije predočeno. Vezano za zaključak da pravni slijednici pok. J. L. - oca tužitelja nisu u ostavinskom postupku naveli da bi i te nekretnine činile njegovo vlasništvo, što znači da ih i nisu smatrali njegovim, a koja činjenica je utvrđena uvidom u ostavinski postupak koji se vodio iza pok. oca tužitelja bez prijedloga stranaka, drugostupanjski sud ne smatra da je upravo taj dokaz ključan za odluku koja je donijeta, ali prihvaća da doprinosi utvrđenom činjeničnom stanju. Pojašnjava da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 8. srpnja 2010. godine odlučio da će izvesti i taj dokaz, te ga konačno i izveo, kako to proizlazi iz zapisnika o glavnoj raspravi održanoj dana 25. listopada 2010. godine. Kako su ročištu održanom 8. srpnja 2010. nazočile sve parnične stranke, svaka uz svog punomoćnika, smatra da su prihvatile i suglasile se sa njenim izvođenjem, a sam sadržaj ostavinskog predmeta i rješenja o nasljeđivanju je tužitelju poznat, jer je bio stranka postupka. Zaključno navodi da ostavinski predmet i rješenje o nasljeđivanju koje proizlazi iz tog predmeta, nisu izdvojeno ocjenjivani u smislu razloga donošenja pobijane presude, budući se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na svim provedenim dokazima i ocjeni tih dokaza po sudu prvog stupnja.

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

„Može li se presuda donijeti na temelju činjenice čije utvrđenje parnične stranke nisu predlagale, već koju je sud utvrdio po službenoj dužnosti, a da pritom nije posumnjao da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati?“

Obrazlažući razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja, navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali pobijana odluka nije podudarna s tim shvaćanjem te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 48/05 od 2. studenoga 2005.

Odlučujući o dopuštenosti podnesene izvanredne revizije u odnosu na postavljeno pitanje vijeće ovoga suda je ocijenilo da revizija tužitelja nije dopuštena.

Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da se odluka suda ne temelji samo na ocjeni dokaza iz ostavinskog spisa (rješenje o nasljeđivanju), već i na ostalim provedenim dokazima u postupku. Stoga o odgovoru na postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu, pa pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osim toga u odluci ovog suda broj Revt- 48/05 od 2. studenoga 2005., na koju se tužitelj poziva kao razlog važnosti, nije se radilo o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku. Naime, predmet spora u odluci broj Revt 48/05 od 2. studenoga 2005. je bila naknade štete koju članovi uprave uzrokuju time što nisu postupali u vođenju poslova s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu odredbe čl. 429. i 439. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99 i 121/99). Revizijski sud je u tom predmetu prihvatio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o nedostatku aktivne legitimacije člana društva da potražuje štetu uz obrazloženje da se ne može primijeniti materijalno pravo na činjenice koje nisu iznesene, a da tužitelj nije iznio činjenice koje bi ukazivale na to da je njemu šteta nastala neovisno o šteti koja je nastala društvu, dok je predmet ovog spora utvrđenja prava vlasništva, s u reviziji postavljenim pitanjem je li odluka donesena na temelju činjeničnog stanja utvrđenog izvođenjem dokaza bez prijedloga stranaka.

Zbog svega izloženog revizija tužitelja nije dopuštena, pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Zagreb, 28. lipnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.