I Kž-736/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-736/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milivoja Mikora, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. L., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 17. lipnja 2002. godine broj K-39/01, u sjednici održanoj 19. ožujka 2003. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.L. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Varaždinu, presudom od 17. lipnja 2002. godine broj K-39/01 proglasio je krivim opt. M.L. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ i na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i čl. 57. st. 2. toč. b. KZ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, u koju mu je na temelju čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 26. svibnja 2002. godine do 17. lipnja 2002. godine.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ oduzeta opojna droga nakon pravomoćnosti ove presude će se uništiti.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP i isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju mr. M.R., odvjetniku iz V., zbog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati pogrešno utvrđenog

prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 23. listopada 2002. godine broj KŽ-DO-1540/02, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Optuženik i u žalbi ustrajava na obrani da je svjedoku K. prodao smrvljeni osušeni kreč, a ne heroin, te da je svjedocima K. i M. jedini interes bio pronaći nekoga tko trguje drogom, da bi dobili pogodnosti na izdržavanju kazne, a što su na ovaj način i dobili.

Protivno žalbenim navodima, u pravu je prvostupanjski sud kada ne poklanja vjeru obrani optuženika, koju je dao tek na glavnoj raspravi, za razliku od iskaza svjedoka Z.K. i N.M. koji su u osnovi suglasni, a potvrđeni su i provedenim vještačenjem kojim je utvrđeno da je oduzeta materija heroin.

Optuženik se brani da je K. prodao kreč, a ne heroin i da je moguće da je svjedok K. imao heroin od ranije i da ga je predao umjesto tog kreča. Pri tome ispušta iz vida da je od svjedoka K. oduzeta materija zamotana u zlatni staniol papir, te zelena biljna materija zamotana u novinski papir, da bi vještačenjem bilo utvrđeno da se radi o heroinu i marihuani. Dakle, radi se o različitoj drogi pa je uvjerljiv iskaz svjedoka K. da ju je kupio i to od dvije različite osobe, a što je potvrdio i svjedok M., pa je neprihvatljiv navod obrane da bi podmetao svoju drogu radi dobivanja pogodnosti, jer za to nije bilo potrebe podmetati dvije vrste droge i okrivljavati dvije osobe.

Moguće je da je samo prokazivanje imalo tu svrhu, ali to još ne znači da optuženik postupajući na opisani način ne bi ostvario bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim.

S obzirom na navedeno, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno.

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni u smislu čl. 382. ZKP, ovaj sud, kao sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice koje utječu na izbor vrste i visine kaznene sankcije, te izrekao adekvatnu kaznu kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu generalne tako i specijalne prevencije.

S obzirom da nije utvrđeno da bi bile ostvarene postupovne povrede na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti (čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP), niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika (čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP), trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, te je na osnovu čl. 387. ZKP odlučeno kao u izreci.

Zagrebu, 19. ožujka 2003. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Milivoj Mikor, v.r.