Legislator Case Law & Legislation
I Kž-Us-17/2009-5 AI generated

Criminal appeal dismissed; first instance court failed to properly evaluate witness testimony regarding bribery charges.

Case Number I Kž-Us-17/2009-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecution's appeal against the first-instance acquittal of the defendant for bribery. The lower court incorrectly concluded that the defendant did not receive bribes based on a flawed comparison of witness statements and financial records without proper expert valuation. The Supreme Court found the first-instance judgment factually incomplete and legally erroneous, ordering the case to be retried with corrected evidentiary analysis.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o kaznenom postupku (ZKP); Zakon o kaznenim djelima (KZ); The first-instance court's failure to properly evaluate witness testimony and its reliance on insufficient documentary evidence necessitates the annulment of the acquittal and remittal for a retried fact-finding process.

Keywords

AI generated
bribery charges witness testimony evaluation factual error annulment criminal appeal dismissal expert valuation requirement

Cited Legislation

AI generated
čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a
T., zbog kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a, odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: državni odvjetnik), podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16.
čl. 354. toč. 3. ZKP
T., po čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo iz čl.
čl. 123. st. 1. ZKP
Po čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl.
čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1-6. ZKP
ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1-6. ZKP, pali su na teret proračunskih sredstava.
čl. 369. st. 3. i 2. ZKP
Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 369. st. 3. i 2. ZKP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
čl. 373. st. 1. ZKP
čl. 374. st. 1. i 4. ZKP
čl. 359. st. 7. ZKP
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve već jednom izvedene dokaze, te će na temelju istih utvrditi činjenično stanje na kojem će utemeljiti novu odluku, a koji će valjano obrazložiti, u smislu odredbe čl. 359. st. 7. ZKP.

Cited Case Law

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 17/09-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. T., zbog kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a, odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: državni odvjetnik), podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2008. godine, broj: K-Us-38/07, u sjednici održanoj dana 21. listopada 2009. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, branitelja opt. N. T., A. V., odvjetnika iz Z.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. N. T., po čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude.

Po čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1-6. ZKP, pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 369. st. 3. i 2. ZKP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela opt. N. T., po branitelju A. V., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

I Kž-Us 17/09-5

Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa, u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZKP, pismeno je predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje „a iz razloga koji su iscrpno i argumentirano navedeni u žalbi državnog odvjetnika“.

Po čl. 374. st. 1. ZKP, sjednici vijeća prisustvovao je branitelj opt. N. T., A. V., odvjetnik iz Z., dok je sjednica vijeća održana u odsutnosti uredno izviještene opt. N. T. (čl. 374. st. 4. ZKP), a sjednici vijeća prisustvovao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić, koji je na sjednici vijeća u cijelosti ostao kod mišljenja Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske iznesenog u pismenom prijedlogu od 11. ožujka 2009. godine, broj KŽ-DO-403/09.

Žalba je osnovana.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da „nisu utvrđeni ni objektivni, a niti subjektivni elementi kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ-a, pa je opt. N. T. trebalo osloboditi od optužbe, a na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP, jer nije dokazano da bi opt. N. T. počinila kazneno djelo koje joj se optužbom stavlja na teret (str. 9., odl. 6. pobijane presude).

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Prema državnom odvjetniku, prvostupanjski sud je nepotpuno utvrdio činjenično stanje (čl. 369. st. 3. ZKP) jer je propustio utvrditi sljedeće odlučne činjenice: neposredno ispitati I. K. u svojstvu svjedoka, umjesto da je pročitao Zapisnik o iskazu toga svjedoka (u smislu odredbe čl. 131. st. 1. toč. 2. ZKP); utvrditi identitet osobe koja je u Ministarstvu … RH sačinila tzv. „specifikaciju“ (str. 908-911 spisa), te nakon toga tu osobu ispitati u svojstvu svjedoka; provesti tzv. telekomunikacijsko vještačenje „jer je to jedini način na koji je moguće utvrditi odlučnu činjenicu, tj. iznos novčane naknade koju je obrt I. K. bio ovlašten godišnje naplatiti na temelju Ugovora o vršenju konzalting usluga, broj: … od 10. travnja 1996. godine“, a od utvrđenja te činjenice, prema državnom odvjetniku, ovisi postojanje daljnje odlučne činjenice: nužnosti primjene odredbe čl. 10. Uredbe o postupku nabava roba i usluga i ustupanju radova, u čemu se i sastoji suština inkriminacije, zbog koje se tereti opt. N. T..

Propuštanjem utvrđenja navedenih odlučnih činjenica, prema državnom odvjetniku, prvostupanjski sud „nije postupio sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-296/07 od 27. rujna 2007. godine“.

Isto tako, prema državnom odvjetniku, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje (čl. 369. st. 2. ZKP), jer pojedine odlučne činjenice pogrešno je utvrdio, pa je tako: pogrešno utvrdio da „Ministarstvo … RH nije bilo dužno primijeniti odredbe Uredbe o postupku nabave robe i usluga i ustupanju radova (čl. 3. i čl. 10.), jer prema državnom odvjetniku, suprotan zaključak proizlazi iz dokumentacije koja prileži kaznenom spisu, a iz koje dokumentacije nedvojbeno proizlazi da je obrt I. K. „od 1997. do 1999. godine naplatio više od 701.603,27 kn, dakle, znatno više od 200.000,00 kn godišnje, zbog čega je, u konkretnom slučaju, prema državnom odvjetniku, Ministarstvo … RH bilo dužno primijeniti

I Kž-Us 17/09-5

odredbe Uredbe o postupku nabave robe i usluga i ustupanju radova, koji propis je u vrijeme zaključenja Ugovora o vršenju konzalting usluga bio na snazi“; pogrešno je utvrdio da „Izjava“ I. K. „bez ikakve dvojbe potkrepljuje tvrdnju opt. N. T. da od svjedoka I. K. nije na ruke primila bilo kakvu proviziju“ (str. 9., odl. 2. pobijane presude).

I na kraju, prvostupanjski sud zaključuje „da u ovom kaznenom predmetu, nastupa apsolutna zastara kaznenog progona 26. veljače 2009. godine“ (str. 3., odl. 3. pobijane presude), te da je to bio razlog, između drugih razloga, da prvostupanjski sud pročita iskaz svjedoka I. K., a ne da ga i neposredno sasluša u ovom kaznenom predmetu.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Prije iznošenja razloga za takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, treba ukazati na sljedeće: prvostupanjski sud je u više navrata, pa i u pobijanoj presudi (str. 3., odl. 3.) izričito zaključio da će u ovom kaznenom postupku „nastupiti“ apsolutna zastara kaznenog progona 26. veljače 2009. godine, a iz razloga „jer su svi radovi u Ministarstvu … RH okončani do 17. veljače 1999. godine, a rok plaćanja računa istekao je 25. veljače 1999. godine, pa protekom toga roka, nastupa apsolutna zastara kaznenog progona“.

Osim što je sasvim neuobičajeno da se nastup apsolutne zastare kaznenog progona „najavljuje“ za ubuduće, zaključak prvostupanjskog suda je i pogrešan: naime, kazneno djelo iz čl. 343. st. 3. KZ-a dovršeno je kada prestane protupravno stanje, tj. primanje nagrade ili kakve druge koristi radi izvršenja radnje posredovanja. Kod takvog kaznenog djela protupravno stanje se neprekidno obnavlja sve do trenutka kada počinitelj kaznenog djela odluči prekinuti protupravno stanje ili ga vanjske okolnosti prisile na to.

Kako je prema optužnom aktu opt. N. T. primala proviziju za obavljenu uslugu posredovanja „tijekom obavljanja radova, sve do kraja 1999. godine“, tada apsolutna zastara kaznenog progona može nastupiti (što naravno ovisi od pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja koje se odnosi na vrijeme primanja nagrade ili druge koristi) samo „krajem 2009. godine“, tj. 31. prosinca 2009. godine.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, ponovno, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Argumenti i razlozi prvostupanjskog suda o tome iz kojih dokaza je utvrdio da opt. N. T. „od svjedoka I. K. nije na ruke primila bilo kakvu proviziju“ (str. 9., odl. 2. pobijane presude) nisu prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jer je takvo utvrđenje prvostupanjskog suda u suprotnosti sa sadržajem iskaza svjedoka I. K., a iskaze svjedoka K. Š. B. i E. S., prvostupanjski sud ocjenjuje samo u pogledu njihovih znanja da li im je I. K. „govorio da je dao novac opt. N. T.“, umjesto da njihove iskaze ocijeni kao kontrolne dokaze za provjeru iskaza svjedoka I. K.. Prvostupanjski sud to je bio dužan već i iz razloga što svjedoci E. S. i K. Š. B. u više navrata su iskazivali „da su vidjeli da I. K. nosi kovertu s novcem u prostorije tvrtke T. P. d.o.o. u … ulici u Z., …da je I. K. rekao svjedocima da ide kod opt. N. T.…“, tako da sama okolnost što svjedoci nemaju direktnih saznanja da je opt. N. T. i primila novac, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike

I Kž-Us 17/09-5

Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ne dovodi u pitanje istinitost i iskrenost iskaza I. K., a kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude.

Isto tako, utvrđenje prvostupanjskog suda „da nisu potvrđeni navodi optužbe da je opt. N. T. posredovala da se Ugovor o vršenju konzalting usluga od 10. travnja 1996. godine zaključi izravno sa I. K.“, nije prihvatljivo za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jer iz iskaza I. K. proizlazi drugačiji, a njegov iskaz na crti činjenica – indicija, podupiru i iskazi prije spomenutih svjedoka.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci od 27. rujna 2007. godine, broj: I Kž-296/07, izričito uputio prvostupanjski sud da prilikom ponovnog odlučivanja, vodi računa o tome da utvrđenje stvarne vrijednosti usluge iz čl. 6. st. 1. i 3. Ugovora o vršenju konzalting usluga od 10. travnja 1996. godine i da se vrijednost te usluge treba cijeniti prema načelu integralnosti, tj. jedinstvenosti usluge, te da će tek nakon toga zaključivati o tome dolazi li u obzir primjena odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe o postupku nabave robe i usluga ili ne, no i u ponovljenom postupku, prvostupanjski sud o tome nije vodio računa.

Umjesto da putem vještačenja pokuša utvrditi stvarnu vrijednost obavljenih poslova, prvostupanjski sud je najveću pozornost posvetio uočavanju razlika u iznosima novca navedenih u „Izjavi“ svjedoka I. K. sa iznosima novca iz knjigovodstvene dokumentacije, što samo po sebi, ne može biti temelj za zaključak prvostupanjskog suda da je iskaz svjedoka I. K. „nevjerodostojan, neistinit i ničim neargumentiran…“ (str. 9., odl. 5. pobijane presude).

Kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pobijanu presudu trebalo je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve već jednom izvedene dokaze, te će na temelju istih utvrditi činjenično stanje na kojem će utemeljiti novu odluku, a koji će valjano obrazložiti, u smislu odredbe čl. 359. st. 7. ZKP.

U Zagrebu, 21. listopada 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.