Rev-776/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 776/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse, Mirjane Magud i Damira Kontreca, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz H. K., sa boravkom u R., Ž., Republika Srbija, zastupanog po punomoćnici odvjetnici D. N. iz S., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-1142/08 od 12. ožujka 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici broj P-143/07-38 od 4. travnja 2008., u sjednici održanoj 3. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom u kojem je tražio da mu tužena isplati naknadu štete u iznosu od 375.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.680,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i ukine pobijane nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužena nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na

čnog postupka iz čl. pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parni 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena isplati naknadu štete zbog štetnog događaja od 14. lipnja 1996. kada je došlo do požara na dvije obiteljske kuće i gospodarskim objektima u mjestu R.

U postupku je utvrđeno:

-da je 14. lipnja 1996. došlo do izbijanja požara na dvije obiteljske kuće i gospodarskim objektima u mjestu R. na kućnom broju … i …,

-da je obavljenim očevidom od 15. lipnja 1996. od strane policijskih službenika Policijske postaje H. K. i Inspektora zaštite od požara policijske uprave Sisačko-moslavačke utvrđeno da je uzrok izbijanja požara vanjski uzrok paljenja,

-da je požar prouzrokovan od nepoznatog počinitelja, te su djelatnici policije proslijedili kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja Općinskom državnom odvjetništvu u Petrinji,

-da je tužitelj za navedeni štetni događaj saznao 14. srpnja 1996.

Temeljem tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, jer su zaključili da tužitelj u postupku nije dokazao štetnu radnju tužene koja bi eventualno bila osnov za naknadu štete, a slijedom toga tužitelj nije dokazao niti uzročnu vezu i protupravnost između štetne radnje tužene i nastupjele štete tužitelju. Nižestupanjski sudovi su također zaključili da je nastupila zastara potraživanja naknade štete tužitelja obzirom da su ispunjene pretpostavke iz čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO).

Tužitelj u reviziji navodi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodeći da obje nižestupanjske presude ne sadrže valjane razloge o odlučnim činjenicama, dok u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 376. st. 2. ZOO u svezi objektivnog roka za zastaru potraživanja naknade štete, jer da je tužitelj za štetu saznao tek 2002. godine prilikom povratka u Republiku Hrvatsku. Nadalje, tužitelj smatra da je tužena odgovorna za naknadu štete tužitelju temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", broj 73/95, 7/96 i 100/97

– dalje: Zakon o preuzimanju imovine), jer je temeljem navedenog zakona tužena preuzela imovinu tužitelja, a nije poduzela mjere za zaštitu te imovine.

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji revizijski razlog iznosi tužitelj u reviziji, jer obje nižestupanjske presude sadrže sve razloge o odlučnim činjenicama koji su jasno navedeni, i koji nisu proturječni, a nema niti proturječnosti između stanja spisa i razloga presuda, slijedom čega se pobijana presuda u cijelosti može valjano ispitati. Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, u postupku je utvrđeno da je do požara na objektima tužitelja došlo zbog radnje nepoznatog počinitelja, a tužitelj smatra da odgovornost tužene postoji samo iz razloga što je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio na snazi Zakon o preuzimanju imovine temeljem kojeg je tužena preuzela imovinu tužitelja, a nije poduzela mjere za zaštitu te imovine. U čl. 1. Zakona o preuzimanju imovine određeno je da se vrši privremeno preuzimanje, korištenje, upravljanje i nadzor nad imovinom fizičkih osoba a koja imovina je određena tim zakonom, u cilju njene zaštite te osiguranja potraživanja vjerovnika nastalih u svezi s tom imovinom. U čl. 2. citiranog zakona određeno je da se pod privremenu upravu Republike Hrvatske i na korištenje stavlja imovina koja se nalazi na ranije okupiranom, a u vrijeme donošenja zakona oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske koju su vlasnici napustili i osobno je ne koriste. Stoga bi proizlazilo da bi se i na imovinu tužitelja primjenjivao Zakon o privremenom preuzimanju imovine, ali temeljem tog zakona ne može se smatrati da bi tužena odgovarala za bilo koju štetu nastalu od nepoznatih počinitelja na takvoj imovini, jer bi to značilo da je trebala osigurati danonoćno čuvanje svih objekata na tada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, a u svrhu fizičke zaštite od eventualnih štetnih događaja kao što je slučaj i u ovoj pravnoj stvari. Pogrešno je stajalište tužitelja da tužena odgovara samom činjenicom donošenja Zakona o preuzimanju imovine, jer takva obveza tužene ne proizlazi iz tog zakona, a niti bi faktički se to u naravi moglo provesti obzirom na veliki broj takvih objekata i veliki teritorij na kojem su se takvi objekti nalazili u vrijeme važenja Zakona o preuzimanju imovine.

Tužitelj je u postupku trebao dokazati konkretan propust tužene, odnosno štetnu radnju tužene kao i uzročnu vezu s nastupjelom štetom, a to u postupku tužitelj nije učinio. Stoga su sudovi pravilno zaključili da tužitelj nije dokazao u postupku štetnu radnju tužene koja bi eventualno bila osnov odgovornosti tužene za nastanak štetnog događaja i pričinjenu štetu tužitelju. Pored navedenog, pravilno su sudovi zaključili da je nastupila i zastara potraživanja naknade štete tužitelja temeljem čl. 376. st. 2. ZOO jer su objekti tužitelja izgorjeli 14. lipnja 1996. a tužitelj je saznao za taj štetni događaj mjesec dana nakon nastanka štetnog događaja i same štete, i nije odlučno što se u Republiku Hrvatsku vratio tek 2002. godine u lipnju, slijedom čega je tužba podnesena protekom objektivnog roka od pet godina od saznanja za štetu (tužba je podnesena 12. ožujka 2003.).

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. ožujka 2011.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.