II Rev-32/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-32/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. GmbH, A-8020 G., kojega zastupa punomoćnik E. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. c. d.o.o. Z., kojega zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 8. rujna 1998. godine broj Pž-3010/97, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 8. rujna 1997. godine broj P-3384/96, u sjednici održanoj 25. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 8. srpnja 1997. godine broj P-3384/96 suđeno je:

"Tuženik je dužan platit tužitelju iznos od 61.000,00 ATS sa zateznim kamatama po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju i to počev od 09.09.1990. do dana plaćanja, kao i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 7.842,50 kn, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 8. rujna 1998. godine broj Pž-3010/97 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižestupanjskih sudova ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na odgovor tužitelju i na izjašnjenje Državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog Zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a jer da u obrazloženjima pobijanih presuda nema pravnog obrazloženja s obzirom da se iz pobijanih presuda ne može utvrditi na kojem su to materijalnom propisu sudovi temeljili pobijane presude.

Ovo iz razloga što se prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude poziva na primjenu Zakona o obveznim odnosima kao materijalno pravnog propisa (izrijekom se naznačavaju odredbe čl. 31., 32., 38. i 320. Zakona o obveznim odnosima) kojeg treba primijeniti na razrješenje pravnih odnosa stranaka, a sud drugog stupnja ocjenjuje da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Iz navedenog je za zaključiti da nižestupanjski sudovi nalaze da treba primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima.

S obzirom na činjenična utvrđenja koja su nižestupanjski sudovi cijenili kao pravno odlučne činjenice za primjenu materijalnog prava i navođenja odredbi ZOO iz teksta obrazloženja se može razumjeti koje su materijalno pravo primijenili nižestupanjski sudovi odlučujući o tužiteljevom tužbenom zahtjevu.

Pobijana drugostupanjska presuda, protivno navodima revizije, sadrži valjane razloge tako da se pravilnost pobijane presude može valjano provjeriti.

Zbog navedenih razloga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Sud prvog stupnja utvrdio je, a sud drugog stupnja ocijenio je pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

- da su stranke u 1990. godini vodile pregovore oko kupnje zupčastih remena i gumica za ventile za automobile "Zastava 101" (ponuda tužitelja od 11. travnja 1990. godine i narudžba tuženika od 18. travnja 1990. godine),

- da je tužitelj uputio tuženiku ponudu za sklapanje ugovora o kupnji navedene robe 11. travnja 1990. godine s time da ponuda sadržava sve bitne sastoje ugovora,

- da je tuženik 18. travnja 1990. godine dao narudžbu tužitelju,

- da je tuženik dopisom od 26. veljače 1991. godine (dopis upućen tužiteljevom odvjetniku povodom opomene za plaćanje računa br. 392 od 8. kolovoza 1990. godine) priznao da duguje tužitelju iznos od 61.000,00 ATS (list 37),

- da je pošiljka robe upućena od strane tužitelja stigla u Zagreb 11. kolovoza 1990. godine te prijavljena carinskoj ispostavi uvoznom prijavom 2038 od 11. kolovoza 1990. godine i istovarena 13. kolovoza 1990. godine za primatelja D. c. Z.,

- da je špedicija I. Z. prevozila prispjelu robu za račun i u ime tuženika,

- da je tuženik primio robu po računu broj 392 od 8. kolovoza 1990. godine u vrijednosti od 61.000,00 ATS te da nije platio utuženi iznos po navedenom računu tužitelju.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev osnovanim.

Ovo iz razloga što je čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) propisano da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavatelj da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavatelju plati cijenu (mjesto ispunjenja novčane obveze propisano je čl. 320. st. 1. ZOO).

Kada je tužitelj kao prodavatelj isporučio tuženiku (kupcu) robu u vrijednosti od 61.000,00 ATS koju je robu do kraja prosinca 1990. godine tuženik uspio prodati trećoj osobi i naplatiti cijenu kao što to tuženik izrijekom priznaje u dopisu od 26. veljače 1991. godine (list 37) tada tužitelj osnovano traži isplatu cijene za isporučenu robu tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Zbog navedenih su razloga ostali navodi revizije koji se temelje na činjeničnim tvrdnjama koje nisu utvrdili nižestupanjski sudovi pravno neodlučni.

Kako se, dakle, nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji to je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. rujna 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivan Kaladić, v.r.