I Kž-Us-137/2016-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 137/2016-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. Š. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 347. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2016. broj K-Us-1/2014, u sjednici održanoj 10. svibnja 2018., u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske M. K., branitelja optuženog Z. Š., odvjetnika K. K. iz K. i odvjetnice Lj. P. iz Z., u zamjenu za braniteljicu optuženog N. P., L. V., odvjetnicu iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), oslobođeni su od optužbe i to optuženi Z. Š. i optuženi D. K. da bi počinili kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97, a optuženi N. P. da bi počinio kazneno djelo davanja mita iz članka 348. stavka 1. KZ/97, činjenično i pravno opisana u izreci te presude.

Na temelju članka 149. ZKP/08-I, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž-Us 137/2016-8

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovore na žalbu podnijeli su optuženi Z. Š. po branitelju K. K., odvjetniku iz K., optuženi D. K. po branitelju K. K., odvjetniku iz K. te optuženi N. P. po braniteljici L. V., odvjetnici iz Z. Podnesenim odgovorima, optuženici pobijaju žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlažu da se žalba odbije.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08-II), dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika M. K., koja je ostala kod pisanih navoda žalbe, usmeno ih izlažući, kao i kod prijedloga da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Sjednici su nadalje nazočili branitelj optuženika Z. Š., odvjetnik K. K. i odvjetnica Lj. P. u zamjenu za braniteljicu optuženog N. P., koji su pak izložili navode podnesenih odgovora na žalbu i ostali kod prijedloga da se žalba odbije kao neosnovana. Uredno obaviješteni optuženi Z. Š. i optuženi N. P., nisu pristupili sjednici pa je ista održana u njihovoj odsutnosti, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08-II.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Uvodno treba reći da je, prihvaćanjem žalbe optuženika, ranija osuđujuća presuda protiv optuženih Z. Š., D. K. i N. P. ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 6/12-9 od 14. studenog 2013. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je ukazano te je na temelju ranijih, ali i u ponovljenom postupku novo izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, na temelju kojih je osnovano zaključio da nema sigurnih dokaza o tome da bi optuženi Z. Š. i optuženi D. K. u dogovoru s optuženim N. P., poduzimajući radnje koje u granicama svojih ovlasti ne bi smjeli obaviti, pogodovali obrtu optuženog N. P. u dobivanju poslova na natječajima, kao i da bi od optuženog N. P., u vidu obećane nagrade za spomenuto pogodovanje, primili darove u vidu plaćanja građevinskih i drugih radova izvršenih na nekretninama u njihovom vlasništvu.

Naime, nije sporno da je optuženi Z. Š., kao član Uprave trgovačkog društva „P.“ d.d. nadležan za investicije (kako planske, tako i izvanplanske), u srpnju 2006. odobrio Odluku broj 111/2006 od 27. lipnja 2006. o nabavci osnovnih sredstava – investiciji u adaptaciju poslovne zgrade kino-dvorane, kao i da je 23. srpnja 2007. na 106. sjednici Uprave istog društva predložio donošenje odluke o investiciji za rekonstrukciju prizemlja zgrade restorana društvene prehrane i uređenja sobe „Z. B.“ te, po donošenju Odluke o odobrenju investicije broj UD-110-2007, odobrio Odluku broj 067-N-2007 od 25. srpnja 2007. o nabavci osnovnih sredstava - investiciji za rekonstrukciju prizemlja zgrade restorana društvene prehrane i uređenja sobe „Z. B.“.

I Kž-Us 137/2016-8

Međutim, s obzirom na to da se optuženi Z. Š. tereti da bi počinio kazneno djelo pravog pasivnog podmićivanja (u granicama svojih ovlasti obavio drugu radnju koju ne bi smio obaviti), dok odobravanje ili sudjelovanje pri donošenju Odluka o nabavci osnovnih sredstava – investicija ulazi u njegov redovni opis poslova, s pravom prvostupanjski sud pobijanom odlukom zaključuje da u postupku nije utvrđeno ni dokazano kojom je to točno radnjom optuženi Z. Š. u granicama svojih ovlasti obavio nešto što, kao član Uprave nadležan upravo za investicije, ne bi bio ovlašten obaviti. U tom smislu, navod obrane optuženog Z. Š. da je on kao član, potom i predsjednik Uprave trgovačkog društva P. d.d., obavljajući svoj redovni posao takvih odluka potpisao preko tisuću, nije opovrgnut niti jednim izvedenim dokazom, dok okolnost da se svaka, bilo planska bilo izvanplanska, investicija pokreće upravo spornim poslovnim dokumentom, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje temeljem tada važećeg internog akta trgovačkog društva „P.“ d.d. – Metodologije planiranja, realizacije i praćenja investicija i investicijskog održavanja od 31. siječnja 2005. (dalje: Metodologija).

Osim toga, osnovano prvostupanjski sud pobijanom odlukom zaključuje kako nije dokazana niti teza optužnice da bi optuženi Z. Š., u odnosu na investiciju rekonstrukcije restorana društvene prehrane i uređenja sobe „Z. B.“, s optuženim D. K. unaprijed sastavio popis ponuđača kojima će se uputiti poziv i na taj popis uvrstio obrt „P. C.“, nesporno u vlasništvu optuženog N. P. Osim što optuženici Z. Š. i D. K. takvo što obranama poriču, iz suglasnih iskaza svjedoka I. Š., pomoćnika direktora Sektora za upravljanje uslugama i u oba projekta predsjednika Komisije za odabir najpovoljnije ponude (Komisija) i N. R., referenta za nabavu u Službi investicija u Sektoru nabave koji je bio zadužen za operativni dio oba natječaja, proizlazi da su taj popis sastavili optuženi D. K. i za ovu investiciju odgovoran I. Š., bez ikakvog utjecaja optuženog Z. Š.

U odnosu na radnje inkriminirane optuženom D. K., valjano prvostupanjski sud zaključuje kako nije dokazano niti da bi ovaj optuženik kao odgovorna osoba u svojstvu direktora Službe nabave, opreme i investicije trgovačkog društva „P.“ d.d., obavio u granicama svojih ovlasti radnju koju ne bi bio ovlašten obaviti. Nesporna je činjenica da je optuženi D. K. sudjelovao u radu Komisije pri odabiru najpovoljnije ponude, kako za adaptaciju kino-dvorane, tako i za rekonstrukciju restorana društvene prehrane i uređenje sobe „Z. B.“, i to kao zamjena za stalnog člana Komisije B. V., direktora Sektora nabave i nadređenog optuženom D. K. Međutim, ta nesporna činjenica, sama za sebe, ne dokazuje da je to radio u svrhu pogodovanja N. P. i njegovom obrtu da na inkriminiranim natječajima bude odabran kao najpovoljniji ponuđač. Naime, ispravno utvrđuje prvostupanjski sud iskazom samog B. V. da činjenica što ga je u radu Komisije mijenjao optuženi D. K., kao njegov podređeni, nije neuobičajena niti predstavlja izolirani slučaj, već je to zahtijevala priroda posla, a on osobno bio je uvijek o svemu od strane D. K. obaviješten. Uostalom i N. H. je u radu Komisije sudjelovala kao član, umjesto svog nadređenog J. P.

Nastavno, iako je ispravan i životan stav žalitelja da se „radnje kod koruptivnih kaznenih djela ne provode transparentno, već prikriveno“, valja imati na umu da je za odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika potrebno s takvom izvjesnošću utvrditi postojanje odlučnih činjenica da ne ostaje nimalo sumnje da se događaj zbio upravo na način kako se to optuženicima optužbom stavlja na teret. U svjetlu navedenog, samo „poznanstvo trajnijeg karaktera“ između optuženika, kako to ističe žalitelj, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda

I Kž-Us 137/2016-8

ne može, uz izostanak drugih dokaza, biti temelj za zaključak o postojanju zajedničkog i dogovornog, nezakonitog postupanja optuženika, sve s ciljem pogodovanja obrtu „P. C.“.

Ovo tim više što ni iz dokaza koje žalitelj nudi na okolnost postojanja „poznanstva trajnijeg karaktera“ (iskazi svjedoka R. K., B. V. i Đ. Z.), koje, da bi opravdalo tezu žalitelja, nužno mora prethoditi inkriminiranim događajima, takvo što ne proizlazi kao nesporno utvrđeno i dokazano. Tako svjedok B. V. u iskazu uopće ne govori o međusobnom poznanstvu između optuženika, dok svjedok R. K. ističe da su optuženi Z. Š. i optuženi N. P. bili kumovi te da je optuženi P. posjećivao optuženog Š. u uredu, kao i da je optuženi D. K. odlazio optuženom Z. Š. Međutim, valja imati na umu da iz spisu priležeće potvrde proizlazi da je Z. Š. postao kum djeteta optuženog N. P. u proljeće 2008. (29. ožujka 2008.), a da je rekonstrukcija kino-dvorane odobrena 2006., te preuređenje restorana društvena prehrane i sobe „Z. B.“ u srpnju 2007., dok svjedok R. K. iznoseći svoja saznanja o „kumstvu“, za koja i sam navodi da se radi o kuloarskim pričama, iste vremenski ne locira, time da dodaje, glede odnosa optuženog Š. i optuženog K., da je optuženi D. K. kod optuženog Z. Š. po prirodi posla morao odlaziti na razgovore i s njim komunicirati o investicijama. Niti svjedok Đ. Z., čiji iskaz prvostupanjski sud osnovano i valjano obrazloženo ne cijeni vjerodostojnim, ne govori o dobrom poznanstvu između optuženika, već paušalno, bez lociranja konkretnih događaja u vremenu i prostoru, govori o tome da se nije bilo „uputno buniti“ u odnosu na odluke Komisije, decidirano naprotiv tome ističući da njega, kao člana Komisije, nitko nije kontaktirao vezano uz sporne projekte i investicije, što pak potvrđuje i članica Komisije N. H., a kako to pravilno i potpuno utvrđuje prvostupanjski sud u pobijanoj odluci. Dakle, samo temeljem navoda jednog svjedoka (R. K.) o dobrom poznanstvu optuženika Z. Š. i N. P., koje poznanstvo svjedok ne locira vremenski, kao i nesporne činjenice da u ožujku 2008. godine ovo dvoje optuženika postaju kumovi, nije moguće prihvatiti žalbenu tezu o postojanju međusobnog, zajedničkog dogovora i koruptivnog kaznenog postupanja pri izboru najboljeg ponuđača na oba inkriminirana natječaja.

Također, s pravom prvostupanjski sud ne prihvaća dokazanom tezu pogodovanja temeljem navodne „potkapacitiranosti“ obrta „P. C.“, pa nije u pravu žalitelj kada povezano s time ističe da prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje da su sve tvrtke, koje su se kao ponuđači pojavile na natječajima, trebale angažirati kooperante. Naime, prvostupanjski sud, pravilno izlažući te valjano analizirajući iskaze odgovornih osoba ostalih ponuđača saslušanih u svojstvu svjedoka (N. S. - direktor društva „F. B.“ d.o.o., J. S. – direktor društva „E.“ d.o.o., B. R. – direktor društva „T. H.“, G. K. – direktor društva „L. g.“ i Z. Š. – direktor društva „E. B.“), osnovano zaključuje da niti jedno od ovih društava, bez angažiranja kooperanata, ne bi samostalno moglo obaviti posao rekonstrukcije, kako kino-dvorane, tako i restorana društvene prehrane i sobe „Z. B.“. S tim u vezi potpuno je ispravan zaključak suda prvog stupnja da su svi sudionici natječaja, pa tako i optuženi N. P. kao odgovorna osoba obrta „P. C.“, međusobno komunicirali glede korekcija natječajnih cijena te posljedično poslovnoj isplativosti sudjelovanja kao kooperanta ili glavnog izvođača, zbog čega se ne može smatrati dokazanom ni teza činjeničnog opisa optužbe da je upravo optuženi D. K. obavještavao optuženog N. P. o pozivima i ponudama drugih ponuđača. Zaključno, glede žalbenog navoda o „potkapacitiranosti“ obrta „P. C.“, čija je ponuda realno bila najniža i najpovoljnija, za dodati je da su oba projekta adaptacije i rekonstrukcije izvršena na vrijeme i bez primjedbi na izvedene radove, što sve ukazuje da je odabrani ponuđač bio dostatno kvalificiran.

I Kž-Us 137/2016-8

Pravilan je, nadalje, zaključak prvostupanjskog suda da uloga Komisije za odabir ponuda nije bila samo formalna, kako to neosnovano žalbom ističe državni odvjetnik. Naime državni odvjetnik, citirajući zapravo iskaz svjedoka Đ. Z., ističe da su članovi Komisije sudjelovali u njenom radu samo formalno i rijetko u punom sastavu, a da su sve radnje iz nadležnosti Komisije obavljali referenti Službe za nabavu po nalogu i uputama optuženog D. K. Međutim, suprotno tome iskazivali su ostali članovi Komisije ispitani u svojstvu svjedoka, kako sami imenovani članovi (B. V. i J. P.), tako i oni koji su sudjelovali u zamjeni za imenovane članove (N. H.), dok i sam Đ. Z. svjedoči da su svi članovi Komisije bili upoznati u cijelosti sa svime o čemu se odlučivalo, vodili svoje osobne bilješke o iskazanim cijenama pojedinih ponuđača, imali pravo zatražiti uvid u dokumentaciju svake ponude te upoznati se s pojedinim stavkama i bitnim elementima ponude, a u konačnici i staviti primjedbe na odluke. Osim toga, svjedok Đ. Z., čijim iskazom žalitelj nastoji potkrijepiti teze žalbe, suglasno drugim članovima Komisije, jasno ističe da njega nitko, pa ni optuženi Z. Š. ni optuženi D. K. nisu kontaktirali vezano uz odabir obrta „P. C.“ kao najboljeg ponuđača, te da je ponuda tog obrta doista i bila najpovoljnija. Nastavno, razmatranjem tada važeće Metodologije (prvi odlomak strane 22. presude), pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je i sastav Komisije i postupak odabira najpovoljnije ponude bio u cijelosti suglasan odredbama Metodologije i nije odstupao od uobičajene procedure.

Osnovano prvostupanjski sud, ne našavši dokazanim i s potrebnom sigurnošću utvrđenim da bi optuženi Z. Š. i optuženi D. K. zajedno i dogovorno pogodovali optuženiku N. P. kako bi njegov obrt dobio posao na dva sporna natječaja, smatra da nema potrebe obrazlagati dio inkriminacije koji opisuje sadržaj navodnog dara optuženog P. optuženicima Š. i K., no unatoč navedenom to čini osnovano zaključujući da rezultati dokaznog postupka ne ukazuju da bi inkriminirani građevinski radovi na privatnoj imovini optuženika Š. i K. predstavljali dar.

Državni odvjetnik u žalbi, u odnosu na građevinske radove na garaži i dvorištu optuženog Z. Š., tvrdi da prvostupanjski sud, kao dokaz da su radovi koje je izvršio zidarski obrt V. navodno plaćeni od strane optuženog Z. Š., neosnovano prihvaća materijalnim dokazima utvrđenu činjenicu podizanja iznosa od 375.000,00 kuna sa njegovog računa koje vremenski koincidira s vremenom izvođenja radova, kao i činjenicu podizanja 5.000,00 kuna sa bankomata koje pak koincidira sa susretom optuženika Š. i P. sa svjedocima D. P. i V. B. Kao protuargument, državno odvjetništvo analizira promet po računima (tekućem i deviznom) optuženog Z. Š. te zaključuje da, kada bi on, kako tvrdi, 24. listopada 2008. doista od podignutih novaca predao optuženom N. P. iznos od 150.000,00 kuna, tada ne bi mogao već 24. siječnja 2008. na svoj tekući račun uplatiti iznos od 400.000,00 kuna, jer to ne odgovara njegovim redovnim primanjima i životnim troškovima. Međutim, ovaj navod državnog odvjetništva, sam za sebe i bez uporišta u određenom dokazu, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja tek hipotetsku konstrukciju koja bi zapravo imputirala da je optuženi Z. Š. još 2008. podizao novac sa svog računa pa ga tri mjeseca kasnije vraćao, sve u svrhu dokazivanja činjenica u ovom kaznenom postupku koji u to vrijeme nije bio ni u fazi kriminalističkog istraživanja.

Jednako tako, osporavanjem vjerodostojnosti iskaza svjedoka V. B. i D. P. u vezi podizanja 5.000,00 kuna sa bankomata dana 4. travnja 2009. i svrhe predaje tog novca optuženom N. P., samo temeljem navoda o točnom vremenu (5, 10 ili 12 minuta) kroz koje je optuženi Z. Š. bio odsutan iz kafića P. te okolnosti je li optuženi Š. na bankomat išao pješice

I Kž-Us 137/2016-8

ili vozilom, po ocjeni ovog suda ne dovodi se u pitanje pravilnost utvrđenja i ocjena vjerodostojnosti dokaza iz pobijane presude. Naime, ispravno prvostupanjski sud utvrđuje da D. P. i V. B., kako međusobno suglasno, tako i suglasno obranama optuženika Z. Š. i N. P., iskazuju o događaju u kojem optuženi Z. Š. pred njima predaje optuženom N. P. iznos od ukupno 6.000,00 kuna, kao i o razlogu zbog kojeg je taj novac predan, a o čemu svakom od svjedoka, osobno i neovisno jedan od drugoga, govore optuženici Š. i P. Sumnja državnog odvjetnika i insinuiranje nezakonitog postupanja izvjesnog policijskog službenika koji prema navodu žalbe prenosi obrani Z. Š. podatak o traženju tužitelja da se izvidi lokacija postavljenih obližnjih bankomata te posljedično „prilagođavanje“ obrane optuženog Z. Š., ne umanjuje po prvostupanjskom sudu danu ocjenu vjerodostojnosti i analizu iskaza svjedoka V. B. i D. P., osobito imajući u vidu da je svjedok V. B. i u prethodnom postupku o ovim okolnostima istovjetno iskazivao.

Državno odvjetništvo, nadalje, tvrdnju da je optuženi N. P. platio B. V. radove izvedene na nekretnini optuženog Z. Š., temelji na iskazu B. V. u dijelu kada svjedok iskazuje da mu je optuženi N. P. rekao da je dužan uslugu Z. Š. pa da će stoga on riješiti plaćanje, kao i da ga je po izbijanju „afere S.“ optuženi N. P. tražio da za ove radove izda novi račun na ime Z. Š., odnosno da kaže da mu je radove platio Z. Š. u gotovini.

Ovi navodi žalbe doista mogu izazvati sumnju u to da je izvedene radovi platio optuženi N. P., a ne optuženi Z. Š., međutim, ta razina sumnje nije dostatna za siguran zaključak o dokazanosti same činjenice tko je sporne radove platio, a kamoli dokazanosti predmetnog kaznenog djela, dakle, da su izvršeni radovi predstavljali protuuslugu za navodno pogodovanje na spornim natječajima te posljedično za donošenje osuđujuće presude. Ovo osobito u situaciji kada optuženici Z. Š. i N. P. suglasno tvrde da je optuženi Z. Š. platio izvedene radove koje je optuženi N. P. u njegovo ime dogovorio s obrtom „V.“, a u spisu ne postoje suprotni dokazi niti to nedvojbeno slijedi iz iskaza B. V., na koji žalitelj ukazuje. Naime, svjedok B. V. decidirano tvrdi kako on ne zna tko je izvedene radove stvarno platio niti je njemu o tome optuženi N. P. išta govorio.

Državni odvjetnik u žalbi, nadalje, relativizirajući značaj dviju potvrda (list 1090 i 1091 spisa) iz kojih proizlazi da je optuženi D. K. u dva navrata, i to 6. prosinca 2004. i 21. prosinca 2004., predao optuženom N. P. iznos od ukupno 48.000,00 EUR, činjenicom da su iste u preslici, da u njima nije jasno naveden razlog predaje novca, kao i da iste nisu pronađene u pretrazi, već da ih je tjedan dana nakon pretrage obrana optuženog K. dostavila, nastoji ukazati da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o nepostojanju „nagrade“ optuženom D. K., koja bi se prema navodu optužbe sastojala u polovici vrijednosti radova na izgradnji zgrade sa šest apartmana u T. u iznosu od 252.500,00 kuna.

U odnosu na taj žalbeni navod, u prvom redu valja navesti da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da su dvije rukom pisane, ranije spomenute, potvrde poštom upućene USKOK-u 22. siječnja 2010., dok iz bilješke odvjetnika K. K. (list 1092 spisa) proizlazi da je supruga optuženog D. K., H. K., iste potvrde predala odvjetniku 19. siječnja 2010. uz navod da je „pregledavala dokumentaciju po obiteljskoj kući i da je pronašla preslike dvije potvrde za koje nije sigurna da ih je policija izuzela tijekom pretrage kuće“. Imajući u vidu da je pretraga kuće optuženog K. izvršena 18. siječnja 2010., dakle svega dan prije no što je supruga optuženog D. K. predala ove dvije potvrde odvjetniku, kao i činjenicu da su optuženi D. K. i optuženi N. P. uhićeni 18. siječnja 2010., a ne ulazeći u razloge zašto policija ove

I Kž-Us 137/2016-8

dvije potvrde u pretrazi nije pronašla, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni navod da iste potvrde „nisu i ne mogu biti bilo kakav dokaz“ o tome da je optuženi D. K. još 2004. godine predao iznos od ukupno 48.000,00 Eura optuženom N. P. i time platio kupoprodajnu cijenu za jedan apartman u izgradnji, kojeg je kasnije postao vlasnik.

Pri tom, valja žalitelju skrenuti pažnju da su ove dvije potvrde samo jedan od dokaza na kojima prvostupanjski sud gradi svoj zaključak o nedokazanosti činjenice da bi optuženi D. K. primio dar od optuženog N. P. u vidu polovice vrijednosti radova na izgradnji zgrade s apartmanima u T. Tako, pravilno i potpuno prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude iznosi iskaze svjedoka M. Š. i H. S. koji su sudjelovali u izgradnji sporne zgrade te svjedoka D. i T. P. koji su pak kupili jedan apartman, a koji suglasno navode da su sve vezano uz građevinske radove, odnosno kupnju apartmana, dogovarali isključivo s optuženim N. P.. Povezujući izloženo s iskazom svjedoka G. K. kojem je optuženi K. još 2004. pričao da sa suprugom želi kupiti apartman na moru, a kasnije da su i kupili apartman u T. te iskazom H. K. koja u cijelosti potvrđuje navode obrane optuženog D. K. i optuženog N. P. o okolnostima kupnje jednog apartmana, te dovodeći sve ovo u vezu i sa materijalnom dokumentacijom iz spisa predmeta koja se odnosi na kupnju zemljišta, izgradnju i etažiranje te zgrade, potpuno osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se, glede izgradnje zgrade s apartmanima u T. nije radilo ni o kakvom daru, već da je optuženi K. zajedno sa suprugom kupio jedan od tih apartmana kojeg je postao i vlasnik, kako proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Šibeniku broj Z-5382/11 od 17. kolovoza 2011. Ovakav zaključak proizlazi tim više iz projekta etažiranja kojeg je još u rujnu 2007. godine (dakle , daleko prije pokretanja ovog kaznenog postupka) izradilo poduzeće za projektiranje „S.“ d.o.o., kao i poreznih te komunalnih rješenja (listovi 1627 – 1635 spisa) iz kojih proizlazi da je optuženi K. postao vlasnikom jednog, a ne tri apartmana, kako to neutemeljeno tvrdi optužba.

Slijedom toga, navodi žalbe svode se na preocjenu postojećih dokaza, koja zbog naprijed navedenih okolnosti, ovdje nije prihvatljiva, pa i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da optužba nije sa sigurnošću dokazala, kako činjenicu zajedničkog i dogovornog pogodovanja na inkriminiranim natječajima, tako ni okolnost davanja odnosno primanja dara kao protuuslugu za to pogodovanje.

Budući da žalitelj navodima svoje žalbe nije ozbiljno doveo u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti pa kako ovaj žalbeni sud nije našao ostvarenih povreda na koje, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. svibnja 2018.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.