II Rev-188/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Miroslave Vekić, Borisa Guttmanna i Ive Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A.N.M. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćniku K. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika-protutužitelja K. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika-protutužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 1843/97 od 8. srpnja 1997.g., u sjednici održanoj 18. kolovoza 1999.g.,
Legislator headnote
AI generatedII Rev-188/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: međusobno ne proturiječe, tako da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP) na koju revizija upire.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Rev 188/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R JEŠENJE
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Miroslave Vekić, Borisa Guttmanna i Ive Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A.N.M. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćniku K. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika-protutužitelja K. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika-protutužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 1843/97 od 8. srpnja 1997.g., u sjednici održanoj 18. kolovoza 1999.g.,
presudio i riješio je:
Odbija se revizija i potvrđuje odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 1843/97 od 8. srpnja 1997.g.
Obrazloženje
Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 1843/97 od 8. srpnja 1997.g. (faktično se radi o presudi i rješenju) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P 1607/96 od 3. travnja 1997.g. kojom je tuženik-protutužitelj obvezan isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 447.065,63 kn sa pripadajućom kamatom, odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatu mu kunske protuvrijednosti 36.750,00 DEM, odbačena tužba tuženika-protutužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu 110.250,00 DEM, te tuženik-protutužitelj ujedno obvezan naknaditi tužitelju-protutuženiku parnični trošak od 67.280,00 kn.
Protiv drugostupanjske pravomoćne odluke tuženik-protutužitelj izjavio je reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj-protutuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Suprotno revizijskim navodima tuženika-protutužitelja pobijana odluka (premda nazvana presuda faktično predstavlja presudu i rješenje!) sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i – 2 –
II Rev 188/1998-2
međusobno ne proturiječe, tako da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP) na koju revizija upire.
Isto tako nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP, pošto je punomoćnik tuženika-protutužitelja bio uredno obaviješten o ročištu zakazanom za dan 3. travnja 1997.g. Kako pak ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.
Nakon što su ocjenom rezultata provedenog postupka nižestupanjski sudovi utvrdili da s osnova neisplaćenog zajma namijenjenog za adaptaciju poslovnog prostora te kupljene a neisplaćene robe tuženik- protutužitelj duguje tužitelju-protutuženiku iznos od 447.065,63 kn, pravilno su primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženika-protutužitelja na isplatu tog iznosa tužitelju-protutuženiku. Pri tome, pravilno su nižestupanjski sudovi pravni odnos stranaka glede sporne robe ocijenili ugovorom o prodaji (čl. 454. i dr. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, dalje ZOO) a na što upućuje sadržaj oba ugovora o prodaji zaključena među strankama 1. rujna 1994.g. i 1. ožujka 1995.g. Naime, da bi se radilo o ugovoru o komisionoj prodaji kako to revident smatra, trebalo je da tuženik- protutužitelj glede prodaje sporne robe nastupa u svoje ime a za račun tužitelja-protutuženika (čl. 771. st. 1. ZOO) a što ovdje međutim nije bio slučaj. Tuženik-protutužitelj je robu kupljenu od tužitelja-protutuženika prodavao u svoje ime i za svoj račun.
Isto tako pravilno je pobijanim presudama odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja upravljen na isplatu mu kunske protuvrijednosti 36.750,00 DEM na ime amortizacije poslovnog prostora s obzirom da tuženik-protutužitelj nije vlasnik tog poslovnog prostora, već samo zakupac. S druge pak strane kako tuženik-protutužitelj nije postavio zahtjev u pravcu naknade mu štete zbog raskida ugovora, s tog aspekta i nije bilo moguće ocjenjivati osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva.
Neosnovano revident prigovara nižestupanjskim odlukama (rješenjima pogrešno nazvanim presudama) u dijelu kojim je odbačena njegova tužba a zbog litispendencije.
Naime, u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P 7004/95 tuženik-protutužitelj tužio je tužitelja- protutuženika radi isplate mu 25% od neto ostvarenog mjesečnog prihoda, ugovoreno u 1994.g. u mjesečnom iznosu od 34.000,00 DEM, tj. u 1995.g. u mjesečnom iznosu od 28.000,00 DEM. Kako je upravo to isto potraživanje tuženika-protutužitelja prema tužitelju-protutuženiku predmetom ove tužbe, dakle, radi se o subjektivnom i objektivnom identitetu oba spora, to je pravilno u tom dijelu tužba tuženika- protutužitelja odbačena zbog litispendencije.
Različiti iznosi tužbenih zahtjeva ovih dvaju tužbi ne dovode u pitanje postojanje litispendencije, pošto se visina iznosa iz tužbenog zahtjeva može mijenjati do zaključenja glavne rasprave.
Troškovi spora pravilno su odmjereni tužitelju-protutuženiku obzirom na vrijednost predmeta spora, radnje poduzete tijekom trajanja ovog postupka te tužiteljev uspjeh u sporu, sve temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.
Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci sve temeljem odredbe čl. 393. i 400. ZPP.
U Zagrebu, 18. kolovoza 1999.g.
– 3 –
II Rev 188/1998-2
Predsjednik vijeća:
Ilija Čuljat, v.r.