Rev-x-463/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 463/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz S., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u S., protiv tuženika H. z. m. o., Područne službe u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-4617/08 od 9. listopada 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. I-P-2768/06 od 1. veljače 2008. u sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu razlike mirovine u razdoblju od 1. kolovoza 1993. do 15. svibnja 1998. u iznosu od 36.697,02 kune sa zateznom kamatom od 1. siječnja 1999. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na zakašnjelo isplaćene razlike mirovina u glavničnim iznosima i za razdoblja kako je to pobliže određeno u toč. II. izreke prvostupanjske presude uključujući procesnu kamatu.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica pozivom na odredbu čl. nom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 382. st. 2. Zakona o parnič

117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) navodeći da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužiteljica predlaže da se reviziju prihvati i preinači obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ili da se te presude ukinu i predmet vrati prvostupanjsku sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanje koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je isplata razlike mirovine koja je tužiteljici priznata na temelju odredaba Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja („Narodne novine“ broj 53 /91) i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“ broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, )791, 26/93, 44/94 i 59/96) i koja bi joj pripadala s obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-283/1997 od 12. svibnja 1998. („Narodne novine“ broj 69/98).

Materijalnopravno pitanje zbog kojeg tužiteljica podnosi reviziju je pripadali li tužiteljici pravo na isplatu razlike mirovine u skladu s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-283/1997 od 12. svibnja 1998. ili pravo na predmetnu isplatu može ostvarivati samo kroz umirovljenički fond.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik isplaćivao mirovinu tužiteljici u skladu s rješenjima tuženika donesenim na temelju važećih propisa i to Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju.

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjevu u bitnome uz obrazloženje da se odredbe Zakona o umirovljeničkom fondu („Narodne novine“ broj 93/05 i 41/07) odnose samo na one korisnike mirovina koji su odustali od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe, što tužiteljica nije učinila pa stoga nije stekla pravo na obeštećenje sukladno odredbama tog zakona, kao i Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 1998. („Narodne novine“ broj 105/04 i 19/07), a da tužbeni zahtjev nije osnovan i na temelju propisa koji su važili prije stupanja na snagu gore navedenih propisa jer je tuženik isplaćivao mirovinu u skladu s važećim zakonima.

Nije sporno da tužiteljica spada u kategoriju korisnika mirovine kojima je odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda od 12. svibnja 1998. priznato pravo na obeštećenje zbog djelomičnog usklađivanja mirovina za razdoblje od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998.

Odredbama čl. 1. st. 2. i 3. toga Zakona određeno je da će se obeštećenje korisnika mirovina prema tom zakonu ostvariti putem posebnog fonda koji će se osnovati posebnim zakonom koji će urediti njegovu djelatnost te pravo i obveze u provođenju načina obeštećenja.

Takav fond osnovan je naprijed navedenim zakonom o umirovljeničkom fondu.

Odredbom čl. 1. Zakona o umirovljeničkom fondu propisano je da se tim zakonom uređuje način obeštećenje korisnika mirovina iz čl. 2. st. 1. do 3. Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda čime se u cijelosti izvršava ta odluka.

Pravo na obeštećenju u skladu s navedenim Zakonom mogli su ostvariti oni korisnici mirovina koji su postali članovi fonda.

Prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o umirovljeničkom fondu korisnici mirovina iz čl. 2. Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda koji su pokrenuli sudski postupak radi ostvarenja prava na obeštećenje, mogu postati članovi fonda i steći pravo na obeštećenje sukladno odredbama ovoga Zakona, ako odustanu od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe.

Ovaj sudski postupak, u kojem ostvaruje pravo na obeštećenje tužiteljica je pokrenula prije donošenja Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda i Zakona o umirovljeničkom fondu pa budući da tužiteljica nije u skladu s navedenom odredbom odustala od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe, tužiteljica nije postala član fonda niti je stekla pravo na obeštećenje u skladu s odredbama Zakona o umirovljeničkom fondu.

Tužiteljica traži da joj se isplati cijeli iznos obeštećenja prema odredbama Zakona o umirovljeničkom fondu, a obeštećenje se vrši stjecanjem i raspolaganjem udjelima u fondu u skladu s propisanim kriterijima i omjerima, tako da u smislu odredbe čl. 24. st. 1. pod st. 2. Zakona o umirovljeničkom fondu, pravo na cijeli iznos obeštećenja pripada članu fonda koji se odlučio na pravo stjecanja i raspolaganja udjelima tijekom osam godina od kojih su prve dvije godine poček te se iznos obeštećenja razdjeljuje na šestogodišnje obroke.

Nakon stupanja na snagu Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda i Zakona o umirovljeničkom fondu o zahtjevu korisnika mirovine za obeštećenjem zbog neusklađivanja mirovine u razdoblju od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998. treba odlučivati primjerom tih zakona koji su doneseni radi otklanjanja posljedica donošenja neustavnih propisa iz mirovinskog osiguranja koje je Ustavni sud ukinuo.

Donošenjem navedenih zakona korisnicima mirovine koji su pokrenuli sudski postupak radi ostvarivanja prava na obeštećenje, omogućeno je ostvarenje tog prava na način i pod jednakim uvjetima kao i ostalim korisnicima mirovina koji nisu pokretali sudski postupak pa u odnosu na njih tužiteljica nije dovedena u nepovoljniji položaj.

Odbijajući obeštećenje u skladu sa Zakonom o umirovljeničkom fondu te ostajući kod zahtjeva za jednokratnu isplatu punog iznosa razlike mirovine, tužiteljica želi ostvariti pravo na obeštećenje pod povoljnijim uvjetima u odnosu na korisnike mirovina koji to pravo ostvaruju kao članovi fonda pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na njih tužiteljica bila dovedena u povoljniji položaj čime bi bilo povrijeđeno ustavno načelo jednakosti iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.

Tužbeni zahtjev je neosnovan i u slučaju ako bi se o njemu odlučivalo na temelju propisa koji su važili prije donošenja Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Zakona o umirovljeničkom fondu, jer o pravima iz mirovinskog osiguranja sud nije ovlašten odlučivati kao o prethodnom pitanju.

Tuženik kao nadležno tijelo je u upravnom postupku donio pravomoćna rješenja o visini mirovine prednika tužiteljice i na temelju tih rješenja je mirovina i isplaćivana. Zakonitost rješenja tuženika mogla se ispitivati u upravnom postupku.

Dakle, pravna osnova za određivanje visine mirovine, te kolika bi se mirovina trebala isplaćivati tužiteljici su pravomoćna rješenja tuženika po kojima je mirovina i isplaćivana.

Sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost rješenja tuženika pa tako niti utvrditi da bi tužiteljici pripadala mirovina u većem iznosu od one koja joj se isplaćuje na pravomoćnih rješenja tuženika.

O postojanju tog prava odlučuje se u upravnom postupku konstitutivnom odlukom, a u konkretnom slučaju nije donijeto rješenje koje bi predstavljalo pravnu osnovu iz koje bi proizlazila osnovanost zakona za isplatu utužene razlike mirovine.

Radi svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 4. srpnja 2012.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.