Rev-758/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. d.o.o. iz G. K., zastupane po zakonskom zastupniku Ž. V. i punomoćniku A. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija, Porezne uprave, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Benkovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-829/07 od 4. studenoga 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Obrovcu posl. br. P-9/06 od 30. siječnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2014.,
Legislator headnote
AI generatedRev-758/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.
Full text
Broj: Rev 758/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. d.o.o. iz G. K., zastupane po zakonskom zastupniku Ž. V. i punomoćniku A. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija, Porezne uprave, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Benkovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-829/07 od 4. studenoga 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Obrovcu posl. br. P-9/06 od 30. siječnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2014.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužiteljici 1.236.950,50 kn s zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 18% teku od 20. svibnja 2000. do 31. lipnja 2002., a od 1. srpnja 2002. do isplate po kamatnoj stopi od 15%, te s naknadom troška postupka.
Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je tužiteljica obvezana na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženici 36.000,00 kn.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 250. i st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se preinači i njoj dosudi parnični trošak. Tuženica nije odgovorila na reviziju.
Revizija tužiteljice nije osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se odredba primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.
Suprotno tvrdnji revidentice da je pobijana presuda nejasna i ne može se ispitati - pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima stranaka od odlučnog značaja (pa i o dokazima i utvrđenim činjenicama prema kojima je odlučeno o zahtjevu tužiteljice i njezinoj tvrdnji da je od nje naplaćeno i ono što nije trebalo - a da prijeporna otplata nije bila dobrovoljna, već nužna, prisilna i jedina moguća za nastavak poslovanja) - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocijene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revidentica upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Ostalim navodima, kojima kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi odredaba ZPP-a dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o onome što je stvarno platila na račun tuženice i o njezinom stvarnom dugu - i tvrdi da u postupku nisu ocijenjeni ili pravilno ocijenjeni provedeni dokazi, sve uz izraz shvaćanja da prvostupanjski sud nije imao razloga već i na provedenim dokazima (i bez provedbe po njoj predloženog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja) temeljiti ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, revidentica u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju i ističe prigovore provedenoj ocjeni dokaza te iznosi svoje stavove o toj ocijeni - kojima nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode revizijski sud ne može razmatrati.
Tužiteljica pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njezin prijedlog za provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, a da je i time što je takvog odbio počinio bitnu postupovnu povredu.
Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.
Međutim, tužiteljici je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što joj je dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćena njezina ocjena provedenih dokaza i što je ovima nezadovoljna ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.
Konačno, valja ovdje prihvatiti:
- da se u smislu odredbe čl. 250. ZPP-a dokaz vještačenjem izvodi „kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže“,
- da je pravo na ocjenu dokazne snage provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), i da je (time) samo prvostupanjskom sudu pripadalo pravo na ocjenu postojanja uvjeta za provođenje još i (pored drugih dokaza) dokaza vještačenjem.
U okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom da je prvostupanjski sud ocijenio već i provedene dokaze dovoljnim za utvrđenje ovdje odlučne činjenice (da nije bilo transakcija po rješenju tuženice od 19. svibnja 2000., odnosno da se po tome rješenju nije postupilo) - i predmet spora dovoljno raspravljenim za donošenje pravilne odluke o zahtjevu tužiteljice, kraj takve ocjene nije imao razloga koji bi (i pored utvrđene navedene odlučne činjenice) opravdavali da se provede još i dokaz vještačenjem - i nije povrijedio pravo tužiteljice da sudjeluje u raspravi.
Inače, polazeći od posljedica postupanja prema pravilu o teretu dokazivanja - i činjenice da tužiteljica nije ispravama o svom poslovanju ili izvodima iz poslovnih knjiga pa niti izvacima (potvrdi) o poslovanju Zavoda za platni promet dokazala da je s njezinih računa kod toga Zavoda izvršena ijedna isplata po prijepornom rješenju tuženice ili bar učinila potrebnim da se takva isplata (za koju tuženica i tvrdi da je nije bilo) utvrdi na drugi način (moguće i vještačenjem), a sve u svezi s sadržajem i ciljem odredbe čl. 250. ZPP-a, pravilno je i shvaćanje nižestupanjskih sudova da za utvrđenje da nije izvršena transakcija s određenog računa na temelju određene odluke nije potrebno „posebno stručno znanje“.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužiteljici 1.236.950,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računatim od 20. svibnja 2000. do isplate. Tužiteljica drži da je ispunila sve svoje obveze prema tuženici - a da je prijeporni iznos tuženica stekla bez osnove ili s osnovom koja je kasnije otpala, odnosno jer je došlo do „dvostrukog oporezivanja“: do toga da je tuženica od nje naplatila iznos koji joj je prethodno već bio isplaćen prema rješenju kojeg je donijela 19. svibnja 2000.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je rješenjem Klasa: UP/I-415-02/00-01/85, Ur. broj: 513-07-13-04/00-03 od 19. svibnja 2000. tuženica privremeno zabranila tužiteljici raspolaganje iznosom od 1.236.950,50 kn s računa kojeg tužiteljica ima kod Zavoda za platni promet, i to do podmirenja duga tužiteljice s kamatama i troškovima - te naložila Zavodu za platni promet da sredstva zatečena na računima tužiteljice i sredstva koja budu pristigla u korist tih računa isplaćuje na njezin račun,
- da prethodno navedeno rješenje od 19. svibnja 2000. nije provedeno, tako da tuženica nije naplatila tražbinu (od 1.236.950,50 kn ili manju) određenu tim rješenjem,
- da je tužiteljica podnijela žalbu protiv rješenja tuženice od 19. svibnja 2000., ali je ta žalba rješenjem Ministarstva financija - Porezne uprave, Središnjeg ureda, Klasa: UP/II-415- 02/00-01/567, Ur. broj: 513-07/00-2 od 6. listopada 2000. odbijena,
- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 25. rujna 2003. uvažena tužba tužiteljice i poništeno rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave Klasa: UP/II-415- 02/00-01/567, Ur. broj: 513-07/00-2 od 6. listopada 2000., uz uputu da tuženo tijelo donese novo rješenje sukladno shvaćanju iz presude,
- da je rješenjem Ministarstva financija - Porezne uprave, Klasa: UP/I-410-01/01- 01/114, Ur. broj: 513-07/01-2 od 12. travnja 2001., a donesenim na zahtjev tužiteljice, tužiteljici kao poreznom dužniku odobrena otplata dospjelog poreza s kamatama od 982.747,56 kn u deset jednakih mjesečnih obroka - s time da prvi obrok dospijeva na naplatu 27. travnja 2001. a zadnji 28. siječnja 2002., sve s obračunom kamata za vrijeme trajanja te obročne otplate,
- da je iznos duga iz prethodno navedenog rješenja od 12. travnja 2001. utvrđen „u postupku usklađivanja“ obaveza tužiteljice, dakle uz sudjelovanje tužiteljice i tuženice u utvrđivanju ukupnog duga tužiteljice na dan donošenja rješenja - pri čemu je tuženica priznala da je u rješenju od 19. svibnja 2000. pogrešno obračunala porezni dug tužiteljice i s time u svezi umanjila („uskladila“ s stvarnim dugom) svoju tražbinu,
- da tužiteljica nije zatražila zaštitu u odnosu na rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave od 12. travnja 2001. (dakle niti podnijela tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv toga rješenja) - i ono je postalo pravomoćno, a tuženica je svoje ukupno dospjelo potraživanje prema tužiteljici realizirala (obročnom naplatom poreznog duga) postupajući samo prema tome rješenju.
Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja zahtjev tužiteljice na utuženu isplatu ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučan zaključak da tužiteljici ne pripada prijeporno potraživanje obzirom na utvrđenje da tuženica nije (pored iznosa tražbine iz rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Klasa: UP/I-410-01/01-01/114, Ur. broj: 513-07/01-2 od 12. travnja 2001., koju tražbinu je tužiteljica kao porezni dužnik podmirila obročnom otplatom dospjelog poreza i kamata od 982.747,56 kn) naplatila i (kako to tužiteljica tvrdi) tražbinu temeljem nepravomoćnog rješenja od 19. svibnja 2000. „skidanjem s računa tužiteljice“ 1.236.950,50 kn. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.
Predmet spora valja raspraviti prema odredbama čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) i uređuju opće pravilo kod instituta stjecanja bez osnove propisujući:
- „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“
Tužiteljica je u smislu prethodno navedenih odredaba ZOO-a, a da bi ostvarila ono što zahtjevom traži, trebala dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) činjeničnu osnovu svoga zahtjeva (prema kojoj bi se moglo odlučiti o pravnoj osnovi i visini zahtjeva), odnosno ono što tvrdi i na čemu temelji tužbeni zahtjev: da je rješenje Klasa: UP/I-415-02/00-01/85, Ur. broj: 513- 07-13-04/00-03 od 19. svibnja 2000., a kojim je (pored ostalog) njoj privremeno zabranjeno raspolaganje iznosom od 1.236.950,50 kn, provedeno u cijelosti ili bar u dijelu (sve iako je protiv njega podnijela žalbu i nikada nije postalo pravomoćno - a konačno je i poništeno i time izgubilo učinke) - tako da je s njezinog računa „skinut taj iznos“ ili bilo koji drugi i prenijet na račun tuženice.
Konkretno, trebala je dokazati da je s njezinog računa izvršena bilo koja transakcija njezinih novčanih sredstava na račun tuženice - i to (na čemu ona ustraje i nastavno u reviziji) upravo na temelju navedenog rješenja od 19. svibnja 2000., i da je samo zbog te transakcije tuženica dva puta namirila svoje dospjelo i isto potraživanje - i time stekla prijeporni iznos bez osnove ili po osnovi koja „se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“ (poništenjem rješenja).
Kako to ne samo što nije dokazala - već iz provedenih dokaza proizlazi suprotno: da navedene transakcije nije bilo i da se o njezinom postojanju ne može zaključiti samo iz utvrđenja da je (pored neospornog: što je tužiteljica bila porezni obveznik i u toj ulozi u svakom slučaju ispunjavala bar dio svojih obveza) vršila određene isplate na račun tuženice - i to prije i nakon što je doneseno rješenje od 19. svibnja 2000., nižestupanjski sudovi pravilno su zahtjev tužiteljice već i zbog toga ocijenili neosnovanim i odbili, sve uz pravilno pravno shvaćanje da tuženica nije stekla dio imovine tužiteljice bez osnove ili po osnovi koja „se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“ - i time su pravilno primijenili materijalno pravo. Uostalom, tužiteljica ne može u ovoj parnici ostvariti uspjeh samo na činjenici što joj je rješenjem od 19. svibnja 2000. privremeno zabranjeno raspolaganje s 1.236.950,50 kn na računu kojeg je imala kod Zavoda za platni promet - do podmirenja duga, te što je istim rješenjem naloženo Zavodu za platni promet da sredstva zatečena na njezinom računu isplaćuje na račun tuženice - a sve budući je utvrđeno ono (već navedeno) što je ovdje jedino relevantno i za dokazivanje čega nije nužno bilo provesti još i vještačenje: da to rješenje od 19. svibnja 2000. nije niti u jednome dijelu bilo predmetom izvršenja, odnosno da po njemu nije postupljeno.
Stoga, a jer iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi koji bi zahtjev tužiteljice činili osnovanim i razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu odlukom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
U Zagrebu, 8. siječnja 2014.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.