Rev-415/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-415/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. R. iz Z., …, koju zastupa V. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika C. d.d. iz Z. i INA – Industrija nafte iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. prosinca 2004. godine broj Gžn-898/04-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 1. prosinca 2003. godine broj Pn-3397/97, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tuženici solidarno plate iznos od 77.000,00 kn, te da joj ubuduće plaćaju rentu od 3.500,00 kn mjesečno sve to zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Nije u pravu tužiteljica kad u reviziji tvrdi da je u dosadašnjem postupku došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03), jer protivno tvrdnji u reviziji, presude nižestupanjskih sudova sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu ni nejasni ni međusobno proturječni.

Tužiteljica zahtjevom svoje tužbe, koju je upravila protiv tuženika, traži naknadu materijalne štete koju trpi zbog smanjenja mogućnosti napredovanja u službi kao posljedicu trajne invalidnosti zbog ozljeda dobivenih u štetnom događaju.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica u štetnom događaju tjelesno ozlijeđena, da su joj tuženici u obvezi naknaditi štetu kao posljedicu tih ozljeda, da je ona na teret tuženika ostvarila naknadu nematerijalne štete, a da je u tijeku parnični postupak radi ostvarenja prava na razliku između visine invalidske mirovine i visine plaće koju bi primala da nije bilo štetnog događaja u obliku rente, te da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena kod L. b., G. f. u Z., kao blagajnica na šalteru.

Po odredbi čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

Stavak 2. toga članka predviđa ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

Prema st. 2. čl. 195. prije spomenutog Zakona osoba odgovorna za štetu dužna je oštećeniku pored ostaloga naknaditi štetu do koje je došlo zbog uništenja ili smanjenja mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja, i to u obliku novčane rente, ali samo onda ako je izvjesno da bi oštećenik da nije bilo štetnog događaja upravo zbog razvijanja ili napredovanja ostvario veća mjesečna primanja.

U konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza, a posebno mišljenja imenovanog vještaka, prvostupanjski sud je utvrdio da su za izvjesnost napredovanja tužiteljice u službi bile potrebne njezine subjektivne kvalitete, a isto tako objektivno stanje u organizaciji rada koje bi upućivalo ne nedvojbeni zaključak da bi tužiteljica po redovnom tijeku stvari zaista napredovala u službi.

S tim u vezi prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojao automatizam u napredovanju u službi kroz hijerarhiju radnog mjesta, a tužiteljica da nije dokazala da su u vrijeme kada je radila bile potvrđene njezine radne sposobnosti na način koji bi upućivao na izvjesnost njezinog napredovanja, a isto tako da nije bilo izvjesno postojanje objektivnih elemenata, tj. stanje u organizaciji rada, a što sve da bi upućivalo da se moglo realno očekivati tužiteljičino napredovanje u službi u slučaju da nije bilo štetnog događaja.

Na temelju toga nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da nije izvjesno da bi tužiteljica napredovala u službi i tako ostvarila veću zaradu da nije bilo štetnog događaja, pa su zato pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim. Iz tih razloga revizija tužiteljice nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. siječnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.