Rev-1490/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1490/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u V., protiv tuženika J. o. d.d. S., Podružnica Z., kojeg zastupaju punomoćnik Z. M. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-655/2011-2 od 23. ožujka 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P- 448/08-62 od 17. studenoga 2010., u sjednici održanoj 17. svibnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 655/2011-2 od 23. ožujka 2011. i presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P-448/08-62 od 17. studenoga 2010. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 207.847,57 kuna s pripadajućom zateznom kamatom kao i odluka o troškovima postupku pa se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti naknadu materijalne štete (po osnovi obične štete i izmakle dobiti) za razdoblje od 31. srpnja 2002. do 18. kolovoza 2003. u ukupnom iznosu od 298.270,79 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2003. do isplate, kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke te tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 19.136,27 kuna (točka III. izreke). Točkom II. prvostupanjske presude kao neosnovan je odbijen dio tužbenog zahtjeva po osnovi materijalne štete preko dosuđenog iznosa (298.270,79 kuna) do utuženog iznosa (498.021,95 kuna).

Presudom suda drugog stupnja tuženiku je naloženo tužitelju po osnovi naknade obične štete isplatiti iznos od 57.815,37 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2003. do isplate te iznos od 150.032,20 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenoga 2010. do isplate (točka I. izreke) i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 36.157,00 kuna (točka II. izreke), dok je odbijen preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva (točka III. izreke).

Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I. izreke i protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, a tuženiku dosuditi parnični trošak i trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a tuženika obvezati na plaćanje troška odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Pobijana presuda je na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete (obične štete i izmakle dobiti) koju je pretrpio zbog nemogućnosti korištenja kamiona reg. oznake ..., iznajmljenog za obavljanje građevinske djelatnosti u razdoblju od 31. srpnja 2002. do 18. kolovoza 2003., oštećenom u štetnom događaju od 31. srpnja 2002., koji je skrivio osiguranik tuženika.

Na temelju utvrđenih činjenica da tužitelj iznajmljeni kamion nije mogao koristiti zbog oštećenja nastalih u štetnom događaju od 31. srpnja 2002. u razdoblju od nastanka štetnog događaja pa do 18. kolovoza 2003. prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), čl. 189. ZOO i čl. 190. ZOO tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 298.270,79 kuna, od čega po osnovi obične štete iznos od 93.130,79 kuna (iznos od 40.405,42 kune po osnovi troškova popravka kamiona, 17.409,95 kuna po osnovi troška osiguranja i cestarine te iznos od 35.315,42 kune po osnovi troškova zaposlenika) te iznos od 205.140,00 kuna po osnovi izmakle dobiti ocijenivši da vrijednost sata radna kamiona prosječno iznosi 260,00 kuna po satu.

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbama stranaka tuženiku naložio tužitelju isplatiti iznos od 57.815,37 kuna po osnovi obične štete te iznos od 150.032,20 kuna po osnovi izmakle dobiti, sve sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke te presude. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju naknadu obične štete koja se sastoji od troškova odvoženja kamiona u servis, popravka retardera i troškova osiguranja i cestarine, ali je odbio dio tužbenog zahtjeva po tom osnovu u iznosu od 35.315,42 kune (troškovi plaće vozača kamiona) jer je u tom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev već pravomoćno odbijen. Nadalje, drugostupanjski sud je utvrdio da ukupna šteta po osnovi obične štete i izmakle dobiti tužitelja iznosi 262.955,37 kuna, ali je od tog iznosa odbio iznos od 55.107,80 kuna koji je, kako se to navodi u obrazloženju te presude,.tuženik tijekom postupka nesporno isplatio tužitelju.

Tuženik je u reviziji naveo da reviziju podnosi protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer smatra da pobijana drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zbog kojih taj sud ocjenjuje da je tužitelju nastala šteta po osnovi izmakle dobiti, niti u pogledu osnova niti u pogledu dosuđene visine. Ujedno navodi da niti sud prvog stupnja nije naveo razloge zbog kojih smatra da je tužitelju nastala šteta po osnovi izmakle dobiti, što drugostupanjski sud nije sankcionirao. Tvrdi da je drugostupanjski sud izveo pogrešne zaključke o postojanju činjenica utvrđenih provedenim dokazima. Osim toga, ističe da je drugostupanjska presuda proturječna utvrđenim odlučnim činjenicama iz kojih proizlazi da je tuženik s vlasnikom vozila sklopio nagodbu i isplatio mu materijalnu štetu na vozilu, a vlasnik se nagodbom odrekao bilo kakvih daljnjih potraživanja po osnovi obične štete. Također navodi da se troškovi osiguranja i cestarine ne mogu smatrati štetom jer isti nastaju neovisno o nastanku štetnog događaja.

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda vezanih uz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je ocijenio da revident osnovano ističe da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer obrazloženja nižestupanjskih presuda nemaju razloga o odlučnim činjenicama.

Iako je u ovom postupku nesporan nastanak štetnog događaja, činjenica da je vozilo reg. oznake ..., kojeg je tužitelj uzeo u najam za obavljanje građevinske djelatnosti oštećeno u štetnom događaju, odgovornost tuženika za štetu kao i činjenica da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 55.107,80 kuna po osnovi naknade štete (kako to navodi drugostupanjski sud u obrazloženju presude) sudovi u obrazloženjima presuda nisu naveli odlučne činjenice na temelju kojih su prihvatili tužiteljeve tužbene zahtjeve po osnovi obične štete i izmakle dobiti.

Prema ocjeni ovoga vijeća tuženik u reviziji osnovano ističe da je tuženik s vlasnikom vozila D. L. sklopio nagodbu i da mu je na temelju te nagodbe od 23. prosinca 2003. isplatio štetu, što tužitelj priznaje u podnescima. Međutim, sudovi u obrazloženjima samo paušalno navode da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 55.107,80 kuna. No, pritom ne navode radi li se o novoj isplati ili se taj navod odnosi na već isplaćenu štetu (po osnovi nagodbe) vlasniku vozila. Osim toga, sudovi u obrazloženjima ne navode je li u već isplaćeni nesporni iznos eventualno bio uračunat i iznos od 40.405,42 kune po osnovi troškova popravka kamiona, koji tužitelj potražuje ovom tužbom po osnovi obične štete ili nije.

Nadalje, sudovi u obrazloženjima presuda nisu naveli odlučne činjenice o tome zašto troškove osiguranja i cestarine smatraju običnom štetom. To tim više što je tuženik tijekom postupka isticao, što ponavlja i u reviziji, da ti troškovi nastaju neovisno o tome dogodi li se štetni događaj ili ne pa se ne mogu se smatrati štetom.

Prema ocjeni ovoga vijeća tuženik u reviziji osnovano navodi da nižestupanjski sudovi u obrazloženjima presuda nisu naveli razloge zašto smatraju da je tužitelju nastala šteta po osnovi izmakle dobiti i dosuđuju mu iznos od 150.032,20 kuna, kraj činjenice da je direktor tužitelja tijekom postupka iskazao da je unatoč tome što je došlo do štetnog događaja i oštećenja na predmetnom kamionu uspio odraditi pravovremeno sve ugovorene poslove i za te poslove naplatiti vrijednost svojeg posla, a da provedeno vještačenje nije utemeljeno na ostvarenim poslovnim rezultatima koji proizlazi iz poslovnih knjiga tužitelja, niti tužitelj nije dokazao gubitak izvjesne zarade.

Sukladno odredbi čl. 189. st. 3. ZOO pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom. Zato u slučaju kad tužitelj tvrdi da ga je šteta na kamionu onemogućila u obavljanju prijevozničke djelatnosti i da zbog toga trpi štetu u vidu izmakle dobiti, tada tužitelj tijekom postupka mora dokazati kako osnov (u čemu se sastoji ta šteta) i visinu takve štete, a sudovi u obrazloženjima odluka moraju o tome navesti odgovarajuće razloge, što je sve izostalo u konkretnom slučaju.

Zbog navedenog je revizija tuženika prihvaćena pa je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP u revizijom pobijanom dijelu ukinuta presuda drugostupanjskog suda te presuda prvostupanjskog suda, kao i odluka o troškovima parničnog postupka pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o ostalim revizijskim navodima tuženika te potom donijeti novu i zakonitu presudu.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 17. svibnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.