III Kr-528/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-528/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. V. T. zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Požegi od 26. ožujka 1999. br. K-211/98 i presude Županijskog suda u Požegi od 15. rujna 1999. godine, br. Kž-134/99, u sjednici održanoj 1. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. V.T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom što je čine presuda Općinskog suda u Požegi od 26. ožujka 1999. godine, br. K-211/98 i presuda Županijskog suda u Požegi od 15. rujna 1990. godine, br. Kž-134/99, V.T. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ.

Protiv te presude os. V.T. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu i da ga oslobodi od optužbe, odnosno da obje presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 428. st. 4. ZKP u pismenom odgovoru na zahtjev od 25. siječnja 2000. godine, br. DOKR-10/2000, predložio je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona na njegovu štetu iz čl. 427. toč. 1. u vezi s čl. 368. toč. 1. ZKP i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 427. toč. 3. ZKP, a ta je povreda utjecala na donošenje presude.

Protivno navodima osuđenika, prema stajalištu ovog Vrhovnog suda nedvojbeno je, da je djelo zbog kojeg je proglašen krivim i osuđen kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ, jer opis tog djela u izreci prvostupanjske presude sadrži sva njegova bitna obilježja.

Naime, opis djela za koje je osuđenik proglašen krivim i osuđen je potpun i detaljan jer sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ i okolnosti pod kojima se dogodila prometna nesreća. Njemu se kao osuđeniku stavljalo na teret da je pod utjecajem alkohola i uslijed toga u stanju bitno smanjenih vozačkih sposobnosti u naseljenom mjestu brzinom od oko 84 km/h poduzeo pretjecanje kolone vozila, zbog koje nije uočio da se ispred nje (kolone) kreće biciklista koji je, kako je u tijeku postupka nedvojbeno utvrđeno, davao znak rukom za skretanje u lijevo, zbog čega su vozila iza njega, a ispred optuženika, smanjivala brzinu, pa je zbog neadekvatne brzine, unatoč poduzetog kočenja naletio na biciklistu, koji je zadobio više teških tjelesnih ozljeda, uključujući i nagnječenje moždanog stabla s krvarenjem u mozgovinu i moždane klijetke zbog kojih je drugi dan umro. Dakle, nedvojbeno je da je osuđenik kršenjem propisa čl. 195. st. 1. i 2., čl. 28. st. 1. i čl. 45. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN, br. 84/92, 5/93 i 6/93) tako ugrozio javni promet da je izazvao prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba izgubila život.

Prema tome, tvrdnja osuđenika da djelo, koje mu se stavlja na teret i zbog kojeg je osuđen, nije kazneno djelo, zaista nema nikakvog utemeljenja.

Isto tako nije osnovan i daljnji razlog pobijanja pravomoćne presude, koji se prema tvrdnji osuđenika sastoji u povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ističući kako sud drugog stupnja ni jednom rečenicom nije se osvrnuo na žalbene razloge misleći pri tome vjerojatno na povredu odredbe čl. 391. st. 1. ZKP, iako se izričito na nju ne poziva.

Naprotiv, suprotno ovoj tvrdnji osuđenika, sud drugog stupnja je ocijenio žalbene navode iz svih žalbenih osnova zbog kojih je, tada optuženik, pobijao presudu suda prvog stupnja, te je i po stajalištu ovog Vrhovnog suda ispravno postupio kada je sve istaknute žalbene prigovore odbio kao neosnovane.

Stoga je očito da nema ni govora o postojanju povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

Osim navedenog, osuđenik se neosnovano poziva na zakonski osnov pobijanja pravomoćne presude i prema odredbi čl. 429. u vezi s odredbom čl. 423. st. 1. ZKP.

Naime, osuđenik u svom zahtjevu ističe niz prigovora na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nastojeći time ukazati na postojanje ozbiljne sumnje u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u prvostupanjskoj presudi, zbog čega i predlaže da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je povodom istaknutog prigovora osuđenika, a imajući u vidu odredbe čl. 429. u vezi s čl. 423. st. 1. ZKP, nakon detaljnog razmatranja rezultata dokaznog postupka utvrdio da je sud prvog stupnja detaljno proveo postupak, izveo sve potrebne dokaze te njihovom savjesnom ocjenom ispravno utvrdio sve odlučne i druge važne činjenice za pravilno donošenje presude.

Naime, razlike u nalazima i mišljenjima vještaka za promet D.Ž. i vještaka T.H. u nekim činjenicama (brzina kretanja bicikliste, stupanj njegove ukošenosti prema pružanju kolnika, naletna brzina od 65 km/h prema vještaku H., a 60 km/h prema vještaku Ž. ) nisu bitne za utvrđenje odlučnih činjenica. Naprotiv obojica vještaka su utvrdili da je brzina kretanja optuženika prije reagiranja kočenjem iznosila 84,6 km/h, a približno jednako su utvrdili i brzine ispod kojih bi optuženik zaustavio vozilo prije naleta na biciklistu (prema vještaku Ž. ta bi brzina bila ispod oko 63,4 km/h, a prema vještaku H. ispod 61,2 km/h). Dakle, ove brzine utvrđene od obojice vještaka koje su važne za ocjenu mogućnosti pravodobnog zaustavljanja su jednakog značaja, jer upućuju nedvojbeno na zaključak kako bi optuženik uspio zaustaviti vozilo pri obje brzine da se kretao brzinom propisanom za naseljeno mjesto (60 km/h).

Osim toga, bez svakog osnova je tvrdnja optuženika da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu iznijeli razloge o kršenju odredbi čl. 195. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Naprotiv, sud prvog stupnja je ocjenom stupnja alkoholiziranosti optuženika, utvrđenog saslušanjem vještaka toksikologa, liječnika dr. I.B., ispravno utvrdio i uzročnu vezu između optuženikove alkoholiziranosti i nastanka prometne nesreće. Osnovan je njegov zaključak da se alkoholiziranost optuženika u stupnju pijanog stanja, u kojem su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, manifestirala u poduzimanju najopasnije radnje u prometu, unatoč postojećim prometnim uvjetima koji u skladu s odredbom čl. 28. st. 1. i čl. 45. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, uopće nisu dozvoljavali pretjecanje. Naime, odredba čl. 28. st. 1. cit. zakona izričito propisuje da na cesti u naselju vozač ne smije voziti brzinom većom od 60 km/h, a to znači da ne smije niti pretjecati vozila koja se kreću navedenom brzinom, ako bi kod toga morao voziti većom brzinom od 60 km/h. Ako se ima u vidu da je sud prvog stupnja utvrdio i uzeo u obzir i kršenje odredbe čl. 45. st. 1. istog zakona, koja kategorički zabranjuje pretjecanje kolone vozila, onda je nedvojben zaključak suda prvog stupnja kako se radi o svjesnom kršenju više prometnih propisa, koje je u svojoj ukupnosti međuzavisnosti i povezanosti dovelo do prometne nesreće sa smrtnom posljedicom.

Slijedom navedenog potpuno su bez osnova navodi osuđenika kako je zapravo oštećenik, pok. I.P. prekršio prometne propise iz čl. 18. u vezi s čl. 88. citiranog zakona i prouzrokovao prometnu nesreću.

Suprotno tvrdnji osuđenika, iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da je biciklista u konkretnim prometnim uvjetima postupio upravo u skladu s odredbom čl. 18. st. 1. i 2. te čl. 19. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Naime, kao nesporno je utvrđeno da je biciklista, skretajući u lijevo, davao znak lijevom rukom zbog čega su vozači koji su se kretali neposredno iza njega, smanjivali brzinu.

Prema iznesenom, pri odlučivanju o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, nije se pojavila nikakva sumnja, a još manje ozbiljna sumnja u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku na kojima je sud prvog stupnja utemeljio svoju presudu.

Budući da je ovaj Vrhovni sud utvrdio da ne postoje povrede zakona na koje se poziva osuđenik, a niti je u smislu odredbe čl. 423. st. 1. u vezi čl. 429. ZKP, uspio izazvati znatnu sumnju u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi protiv koje je zahtjev podnijet, na temelju čl. 429. u vezi s čl. 421. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. veljače 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Milan Gudelj v.r.