Gž-413/2015-3 · Županijski sud u Dubrovniku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Gž-413/15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Joza Šoletića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz Z., OIB….., kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.d., sa sjedištem u D., OIB….., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u O. društvu P., R. i L. iz Z., P. u D., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-482/13 od 22. prosinca 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2015. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-482/13 od 22. prosinca 2014. godine.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za sastav žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja N. M. iz Z., OIB…. i tuženika H. M. d.d., sa sjedištem u D., OIB…. temeljem Ugovora o radu od 2. travnja 2009. nije prestao. Nalaže se tuženiku H. M. d.d. sa sjedištem u D., OIB….. da tužitelja N. M. iz Z., L., OIB…. vrati na posao zamjenika predsjednika uprave, odnosno druge odgovarajuće poslove. Nalaže se tuženiku H. M. d.d. sa sjedištem u D., OIB….. da naknadi tužitelju N. M. iz Z., L., OIB…..troškove parničnog postupka, u roku 8 dana."

Ujedno je naloženo tužitelju da plati parnične troškove tuženiku u svoti od 2.700,00 kn.

Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba je pravovremena i dopuštena.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Nadzorni odbor tuženika je na petoj sjednici održanoj 23. ožujka 2009. godine imenovao tužitelja zamjenikom Predsjednika Uprave društva na razdoblje od četiri godine, počevši od 2. travnja 2009. godine. Međusobni odnos stranke su regulirale ugovorom o radu od 2. travnja 2009. godine, te dodacima tom ugovoru od 5. siječnja 2011. godine i 5. siječnja 2012. godine. Ugovorom su određene ovlasti zamjenika predsjednika uprave i odgovornost za rad (članak 2.), dužnosti zamjenika predsjednika uprave (članak 3. – 5.), radno vrijeme (članak 6.), pravo na godišnji odmor (članak 7.) i plaću (članak 8.), stimulaciju (članak 10.), definirane su obveze društva (članak 11. i 12.), pretpostavke raskida ugovora i posljedice raskida (članak 13. i 14.), a člankom 15. ugovora tuženik se obvezao po isteku ugovora s tužiteljem sklopiti ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovom stupnju stručne spreme, stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama.

Tuženik je tužitelju poslao dopis u kojem mu je ponudio sklapanje ugovora o radu za poslove višeg referenta hrane i pića, a tužitelj ga je obavijestio da time nije udovoljeno uvjetima iz ugovora o radu od 2. travnja 2009. godine jer to radno mjesto nije zadovoljavajuće.

Budući je tužitelj otklonio ponudu za sklapanje ugovora o radu za radno mjesto višeg referenta hrane i pića u V. I. tuženik mu je zaključio radnu knjižicu i odjavio tužitelja sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, kao i zahtjev da ga tuženik vrati na poslove zamjenika predsjednika uprave, odnosno druge odgovarajuće poslove.

Tužbeno traženje se zasniva na tvrdnji da su stranke sklopile ugovor o radu 2. travnja 2009. godine na neodređeno vrijeme, a ne na određeno vrijeme, te da radni odnos nije prestao jer ga niti jedna od ugovornih strana nije otkazala, niti je prestao na drugi način. Pored toga, tužitelj je tvrdio da mu nikada nije uručen prijedlog novog ugovora o radu na zakonu propisani način, pa stoga smatra da nije točna tvrdnja tuženika da mu je ponuđeno sklapanje ugovora o radu koji odgovara njegovu stupnju obrazovanja, stručnim i radnim sposobnostima.

Prvostupanjski sud je izvedene dokaze valjano analizirao i cijenio, te je u skladu s takvom ocjenom dokaza utvrdio relevantne činjenice, a na osnovi tako utvrđenih činjenica pravilno je zaključio da ugovor o radu što su ga stranke sklopile 2. travnja 2009. godine pretežito ima značenje menadžerskog ugovora, da je taj ugovor sklopljen na određeno vrijeme, da nema mjesta primjeni presumpcije iz članka 10. stavak 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje : ZR) jer rad faktički nije ni nastavljen, a činjenica da je tužitelj tek po isteku ugovora odjavljen sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja ne može utjecati na drugačiji zaključak, da je ugovor prestao istekom roka i da ga nije trebalo otkazivati, da tužitelj nije prihvatio ponudu za sklapanje ugovora o radu za poslove višeg referenta hrane i pića u V. I., pa je na osnovu svih tih činjenica zaključio da je mandatno razdoblje na koje je tužitelj imenovan isteklo, da je ugovor prestao istekom vremena i da tuženik nije dužan vratiti tužitelja na poslove zamjenika predsjednika uprave ili druge odgovarajuće poslove.

Za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke sud je dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe, pa se žalitelj, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na te razloge.

Ocjenjujući važnije navode valja istaknuti slijedeće (članak 375. stavak 1. ZPP-a).

Protivno shvaćanju žalitelja pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i dostatni, a ne postoji proturječje između izreke i obrazloženja. Dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje u žalbi. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u žalbi, a to je prvenstveno povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze ocijenio po slobodnom uvjerenju, ali je to uvjerenje logično i uvjerljivo opravdao. Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Žalitelj pokušava dokazati da je ugovor od 2. travnja 2009. godine po svom karakteru ugovor o radu, te ukazuje na pojedine njegove odredbe koje reguliraju radno vrijeme, odmore, plaću, kao i na dopise direktora tuženika o kojima tužitelja naziva radnikom, kao i na izvode iz evidencije osobnih podataka.

Međutim, ocjena karaktera ugovora od 2. travnja 2009. godine nije dovedena u pitanje. Taj ugovor je u pretežitom dijelu po svom karakteru menadžerski ugovor. Potpisivanje ugovora je uslijedilo po donošenju odluke nadzornog odbora da se tužitelj imenuje zamjenikom predsjednika uprave, a njegove pojedine odredbe, koje reguliraju plaću, radno vrijeme i slično ne mogu promijeniti karakter tog ugovora. Ovakav zaključak suda čvrsto podupire sadržaj odredbe članka 15. ugovora od 2. travnja 2009. godine kojim je ugovoreno da se tuženik po prestanku ugovora obvezuje sklopiti sa tužiteljem ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovom stupnju obrazovanja, stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama. Da su ugovorne strane smatrale da su zaključile ugovor o radu onda ne bi bilo potrebe za ugovornim utanačenjem kao što je navedeno u članku 15. ugovora jer bi po općim propisima, prvenstveno Zakon o radu, tuženik bio dužan rasporediti tužitelja na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovom stupnju obrazovanja, stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama.

Ovaj sud, kao i prvostupanjski, smatra da prepiska između ugovornih strana u kojima se tužitelj označava kao radnik, kao i okolnost da je pojedinim evidencijama tuženika tužitelj nazivan radnikom, ne utječe na pravni položaj tužitelja i karakter ugovora što su ga stranke zaključile 2. travnja 2009. godine. Naime, iz sadržaja tog ugovora proizlazi da se radi o pretežito menadžerskom ugovoru, i to ugovoru koji je sklopljen na određeno vrijeme, a kako je to vrijeme isteklo, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije dužan vratiti tužitelja na poslove zamjenika predsjednika uprave.

Polazeći od toga da tužitelj određuje temu raspravljanja pred sudom prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva nije bilo potrebno provjeravati činjenicu je li tuženik postupio u skladu s odredbom članka 15. ugovora od 2. travnja 2009. godine kada je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu za radno mjesto viši referent hrane i pića. Naime, tužbeno traženje (utvrđenje da radni odnos nije prestao, vraćanje na posao zamjenika predsjednika uprave odnosno druge odgovarajuće poslove) se temelji na tvrdnji tužitelja da je sklopljen ugovor o radu i da taj ugovor nije prestao na niti jedan zakonu propisani način, pa je tuženik, zbog postojanja radnog odnosa, dužan vratiti tužitelja na rad, odnosno rasporediti ga na odgovarajuće poslove. Dakle, tužitelj nije zasnovao tužbeno traženje u skladu s obvezom tuženika iz odredbe članka 15. Ugovora od 2. travnja 2009. godine niti je do zaključenja prethodnog postupka predložio dokaze radi utvrđenja odlučnih činjenica, pa je prvostupanjski sud osnovano otklonio izvođenje daljnjih dokaza.

No, iz raspravne građe proizlazi da je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu za radno mjesto višeg referenta hrane i pića u V. I. i da je tužitelj tu ponudu odbio. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer taj trošak, po stajalištu ovog suda, nije bio potreban za vođenje spora (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a).

Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da žalba nema svog opravdanja, pa je stoga temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

U Dubrovniku, 16. prosinca 2015. godine

Predsjednica vijeća :

Marija Vetma