I Kž-211/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 211/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Lidije Grubić Radaković i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. P. zbog kaznenog djela iz članka 91. točke 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00.; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 6. srpnja 2009. broj K-41/01, u sjednici održanoj 9. listopada 2013.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

O. Pobijanom presudom optuženi Z. P. je na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97) oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo poticanja na teško ubojstvo iz članka 91. stavka 1. točke 6. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/97, a na temelju članka 123. stavka 1. ZKP/97 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

I Kž 211/10-4

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97, održana u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 373. stavka 2. istog Zakona.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik, pokušavajući osporiti zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da je optuženi Z. P. počinio kazneno djelo za koje je optužen, u žalbi ukazuje na iskaz svjedoka K. V. koji je iskazao da je osobni automobil V. P., u kojem su kasnije pronađeni tragovi koji bi mogli biti povezani s ubojstvom H.-J. W., u srpnju ili kolovozu 1999. prodao optuženom P. te da i svjedoci „K., K., R. i J. (…) tvrde da su radili kod Z. P. i vozili taj sporni automobil“. Žalitelj pritom zaključuje da je optuženi P. o ovoj okolnosti neistinito iskazivao u obrani, želeći otkloniti bilo kakvu povezanost s tim vozilom.

Suprotno ovim tvrdnjama, optuženi Z. P. nije porekao kupnju tog automobila od K.

V., već je samo iskazao da se „ne može sjetiti da li ga je eventualno kupio“, ali je iskazao da „zna da su navedeni auto vozili prvenstveno K., K., a misli i neki drugi iz njihovog društva“, da je „gotovo siguran da nikada nije vozio „P.“ niti da ga je netko vozio u istom“, a da su taj automobil „K., K. i neki drugi vozilo u vrijeme kad su radili za njega“ (iskaz optuženika na glavnoj raspravi od 2. srpnja 2009. – list 1135 spisa). Dakle, optuženikov iskaz ne proturječi, odnosno nije u tome dijelu osporen dokazima na koje upire državni odvjetnik. Utvrđenje prvostupanjskog suda da su optuženog Z. P. nekoliko dana prije ubojstva H.-J. W. zatočili u stanu i istukli M. E., D. M. i D. K. državni odvjetnik pokušava dovesti u sumnju tvrdnjom da optuženi P. nije predočio medicinsku dokumentaciju o ozljedama koje je, kako navodi, tada zadobio. Međutim, žalitelj pritom zanemaruje iskaze svjedoka o ozljedama koje su nakon tog događaja primijetili na optuženiku, posebno onaj N. K., a na kojem se, u dijelu u kojem ga prvostupanjski sud opravdano nije prihvatio istinitim, i temeljila optužnica. Konačno, nedvojbena je činjenica podnošenja kaznene prijave od strane optuženog P., a tvrdnja državnog odvjetnika da je „zadavanje ozljeda okrivljeniku sporno i da se prije može zaključiti da je Z. P. lažnim prijavljivanjem policiji D. M. htio skrenuti pažnju na njega kao organizatora ubojstva W., a otkloniti bilo kakvu odgovornost za to sa sebe i ljudi koji su radili kod njega“ predstavlja puko nagađanje koje nije potvrđeno nikakvim dokazima.

Državni odvjetnik se, pokušavajući dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, u više navrata u žalbi poziva na iskaz D. P., ispuštajući iz vida da su zapisnici o njenom ispitivanju izdvojeni iz spisa raspravnim rješenjem od 2. srpnja 2009. (list 1134 spisa), koje je odmah postalo i pravomoćno jer su se stranke odrekle prava na žalbu, jer je ona, kao privilegirani svjedok, prihvatila pravo da ne svjedoči u ovom kaznenom predmetu. Stoga na te žalbene navode nije niti potrebno odgovarati, jer se oni ne referiraju na dokaz koji bi bio proveden u ovom postupku.

Jednako tako neosnovano se državni odvjetnik poziva na zabilješku njemačkih redarstvenih vlasti o telefonskim pozivima, tvrdeći da je to zakoniti dokaz koji se „obzirom da u S. N. istragu vodi policija i državno odvjetništvo (…), mogao i morao kao dokaz koristiti u postupku“. Naime, cijelo to izvješće (čiji prijevod se nalazi na listovima 443-454 spisa) sadrži zaključke koje je tijelo koje je tamo poduzimalo izvide kaznenog djela izvelo iz podataka koje

I Kž 211/10-4

je, u dijelu koji se odnose na telefonske kontakte, pribavilo na način koji nije vidljiv iz zabilješke. Ti podaci, da bi se na njima mogla temeljiti presuda, moraju biti utvrđeni na temelju dokaza provedenog u postupku pred sudom, dakle, pribavljanjem dokumenta telefonskog operatera ili izlista telefonskih razgovora obavljenih s određenih brojeva radi utvrđenja telefonskih kontakata te čitanjem takve isprave u dokaznom postupku na glavnoj raspravi, a ne prihvaćanje tvrdnje redarstvenih vlasti o takvim kontaktima bez provođenja dokaza iz kojih bi ona proizlazila, zbog čega je ne bi bilo moguće niti provjeriti. Konačno, državni odvjetnik nije niti predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza u tome smislu, pa je bespredmetno njegovo upiranje u žalbi na ovo izvješće.

Niti tvrdnja državnog odvjetnika da se iz činjenice „da su svjedoci S. V. i D. J., a ubrzo iza toga i okrivljenik Z. P. pobjegli iz S. N., dok su D. M., D. K., K., K., R. i drugih ostali u N. (…) može zaključiti da su V., J. i P. osjećali krivnju za počinjeno te nastojali izbjeći sve postupke protiv njih“ nije utemeljena na provedenim dokazima. Naime, optuženi P., kao i ispitani svjedoci S. V. i D. J. objasnili su razloge svog povratka iz N. u H., odnosno S., koje razloge je prvostupanjski sud ocijenio uvjerljivima, a činjenica da su protiv svih njih u tim državama i pokrenuti kazneni postupci jasno ukazuje da povratkom u svoje domovine oni nisu izbjegli kazneni progon.

Jednako tako niti žalbeni navod državnog odvjetnika da se, „ako se imaju u vidu materijalni dokazi (…), dolazi do zaključka da su na mjestu ubojstva bili S. V., D. J. i A. K., te da je W. ubio S. V.“. Prije svega valja istaći da je, prema optužbi, ubojstvo H.-J. W. počinjeno nakon što je optuženi Z. P. „nagovorio osobu po imenu S. V. i još jednu za sada nepoznatu osobu da istog najprije dovedu u H. W., a potom (…) istog odvezli dana 7. rujna 1999. godine u šumu kod mjesta D., H.-J. W. ubio S. V.“. Dakle, niti u optužnici se ne navodi tko je osoba koja bi na opisani način zajedno sa S. V. sudjelovala u ubojstvu H.-J. W.. Osim toga, materijalni dokazi na koje upućuje državni odvjetnik – čahura pronađena u automobilu V. P. i čahure pronađene na mjestu ubojstva H.-J. W. – ne povezuju optuženika s tim ubojstvom, jer vještačenjem nije utvrđeno da su sve te čahure ispaljene iz istog oružja, već je to samo konstatirano kao mogućnost koja nije isključena. U odnosu na biološke tragove S. V. izuzete s opušaka pronađenih u navedenom vozilu valja istaći da je S. V. iskazao da se on u više navrata vozio u tom automobilu u vremenu koje je prethodilo predmetnom događaju, pa da je moguće da su ti opušci tada i ostali u vozilu, a takav njegov iskaz nije otklonjen niti jednim dokazom. Dakle, ovi materijalni dokazi ni u kojem slučaju se ne mogu smatrati dostatnima za zaključak da je S. V. ubio H.-J. W., a pogotovo ne za zaključak da je to učinio na nagovor optuženog Z. P..

Državni odvjetnik također u žalbi navodi da bi prvostupanjski sud, „da je (…) koristio i ostale dokaze iz presude Okružnog suda u Šapcu, došao (…) do dokaza u pogledu sudjelovanja S. V. u ubojstvu W.“. Međutim, državni odvjetnik pritom zanemaruje da je S.

V., koji je bio optužen u kaznenom postupku vođenom pred Okružnim sudom u Šapcu, tamo oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva H.-J. W., pa je nejasno kako bi dokazi koji su u tom postupku bili provedeni ukazivali na drugačiji zaključak. Osim toga, državni odvjetnik zanemaruje i načelo neposrednosti, prema kojemu se presuda može temeljiti samo na onim dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi (članak 351. stavak 1. ZKP/97), a ne i na dokazima izvedenima u nekom drugom kaznenom postupku, s čijim sadržajem bi bilo moguće upoznati se samo čitanjem obrazloženja presude donesene u tom postupku.

I Kž 211/10-4

Konačno, državni odvjetnik u ovom postupku nije niti predlagao izvođenje nekih dokaza koji bi bili odbijeni, pa je potpuno nejasno na koje to dokaze iz postupka protiv S. V. upire.

Slijedom svega izvedenog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja za koja je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jednako kao i zaključak da nije s potrebnom izvjesnošću dokazano da bi optuženi Z. P. počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, pa se žalba državnog odvjetnika podnesena iz razloga navedenih u članku 369. stavku 2. ZKP/97 ukazuje neosnovanom.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. ZKP/97 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. ZKP/97 žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

U Zagrebu 9. listopada 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.