Rev-1043/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1043/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Z., protiv tuženika J. o. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-264/08-2 od 9. veljače 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3102/06 od 3. prosinca 2007., u sjednici održanoj 29. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 23.510,00 kn te zahtjev za naknadu parničnog troška, sve s pripadajućim zateznim kamatama (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.440,00 kn (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.510,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.140,00 kn, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), postavljajući pri tome materijalnopravno pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana. Predlaže preinačiti pobijanu presudu.

Na reviziju tuženika nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana ( čl. 392. a st. 2. ZPP).

Predmet spora je regresno potraživanje osiguratelja kao solidarnog dužnika koji je isplatio više nego što iznosi njegov udio u šteti (čl. 208. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO).

Pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da je oštećenica S. Ć., kao putnica u vozilu tužiteljeva osiguranika, stradala u prometnoj nezgodi koju je skrivila K. B., upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika

- da je tužitelj sa S. Ć. sklopio nagodbu 6. prosinca 2002., a da joj je štetu isplatio 19. prosinca 2002.;

- da je tužbu radi isplate u visini iznosa štete koju je naknadio oštećenoj tužitelj u ovom sporu podnio 15. svibnja 2006.

Zaključivši da je u konkretnom slučaju riječ o zakonskoj subrogaciji iz čl. 939. ZOO i da se na temelju čl. 380. st. 6. ZOO u vezi s čl. 376. st. 1. ZOO primjenjuje poseban trogodišnji zastarni rok, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužba u ovoj pravnoj stvari od 15. svibnja 2006. podnesena nakon proteka zastarnog roka od tri godine, koji rok za tužitelja da počinje teći sklapanjem nagodbe od 6. prosinca 2002., odnosno, isplatom štete 19. prosinca 2002.

Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda riječ je o regresnom potraživanju za štetu koju je tužitelj isplatio na temelju ugovora o obveznom osiguranju od autoodgovornosti, ali kao solidarni dužnik na temelju čl. 178. st. 4. ZOO, pa da stoga regresno potraživanje tužitelja prema tuženiku kao osiguratelju krivca za štetni događaj zastarijeva u roku od pet godina (čl. 371. ZOO), koji od izvršene isplate 19. prosinca 2002., pa da do podnošenja tužbe 15. svibnja 2006., nije protekao.

Materijalnopravno pitanje koje tuženik postavlja u reviziji odnosi se na pravilnu primjenu odredaba čl. 371., 376. i 380. ZOO, odnosno, primjenjuje li se u ovom slučaju petogodišnji ili trogodišnji zastarni rok za regresno potraživanje osiguratelja i od kada taj rok počinje teći.

Smatrajući da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok, važnost postavljenog pravnog pitanja tužitelj obrazlaže nepodudarnošću pravnog shvaćanja u pobijanoj odluci s pravnim shvaćanjem o primjeni trogodišnjeg zastarnog roka u odlukama Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-5813/08, Gžn-373/09 i Gž-2860/04, te u odluci revizijskog suda, broj Gzz-98/02 od 12. veljače 2003.

Pravno shvaćanje u odlukama na koje se poziva tuženik odnosi se na različita činjenična i pravna utvrđenja – regresni zahtjev iz zakonske subrogacije u smislu čl. 939. ZOO, prema kojoj osiguratelj stupa u osiguranikova prava i rok zastare i na zastaru potraživanja osiguratelja primjenjuju se posebne odredbe iz čl. 380. st. 6. ZOO u vezi čl. 376. st. 1. ZOO, prema kojima zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku.

Međutim, stranke u ovoj pravnoj stvari su osiguratelji vozila koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi i u odnosu na treću osobu-putnicu u vozilu S. Ć. - solidarni su dužnici, a zahtjev tužitelja kao solidarnog dužnika koji je isplatio više nego što iznosi njegov udio u šteti temelji se na odredbi čl. 208. st. 1. ZOO, odnosno, općoj odredbi čl. 423. st. 1. ZOO. Konačno valja reći da pravno shvaćanje u pobijanoj odluci, prema kojem se pravo regresa solidarnog dužnika iz čl. 178. st. 4. ZOO prema drugom solidarnom dužniku čiji osiguranik je skrivio nezgodu, temelji na odredbi čl. 208. ZOO i da to pravo zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 371. ZOO), podudarno je s pravnim shvaćanjem ovog revizijskog suda izraženom u većem broju odluka, pa tako i u odluci Rev-1631/09 od 17. veljače 2011.

S obzirom da su odluke koje revident navodi kao razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja donesene u pravnoj i činjeničnoj situaciji koja nije usporediva, te da je o postavljenom pravnom pitanju u pobijanoj odluci zauzeto pravno shvaćanje koje je podudarno pravnom shvaćanju revizijskog suda, to postavljeno pravno pitanje zastare regresnog potraživanja nije važno za odluku u sporu, pa stoga ni za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Zbog izloženog revizija tuženika nije dopuštena i na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo je riješiti kao u izreci.

Zagreb, 29. lipnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.