Rev-433/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj. Rev-433/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivana Mikšića, Tome Gložinića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.S. i A.O., oboje iz Z.,G. …, koje zastupaM.L. odvjetnik iz Z., protiv tuženikaK.P. iz Z., G. …, koga zastupa V.P. odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženikaprotiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. rujna 1993. br. Gž-6455/93-2, s kojom je dijelom potvrđena a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Zagebu od 19. travnja 1993. br. Pn-4041/92, na sjednici održanoj dana 28. lipnja 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije kao neosnovane.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu je svojom presudom od 14. rujna 1993. br. Gž-6455/93-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Zagrebu od 19. travnja 1993. br. Pn-4041/92. u točki 1. izreke u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku da tuženiku A.S. plati svotu od 6.010,00 Kn (6.010.000 HRD), a tužiteljici A.O. svotu od 0,64 Kn (640 HRD) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. ožujka 1991. do isplate. Spomenuta presuda Općinskog suda u Zagrebu potvrđena je također u odbijajućem dijelu pod točkom 2. izreke, dok je pod točkom 1. izreke u dijelu u kojemu je tuženiku naloženo tužitelju A.S. platiti preko 6.010,00 Kn (6.010.000. HRD) do 12.010,00 Kn (12.010.000 HRD) dakle također za svotu od 6.000,00 kn (6.000.000 HRD), pa je u odluci o troškovima preinačena, tako da je tužitelj A.S. odbijen djelom tužbenog zahtjeva u svoti od 6.000,00 Kn (6.000.000 HRD) sa zateznim kamatama i tuženiku naloženo nadoknatiti parnični trošak u svoti od 151,25 Kn (151.250. HRD).

Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda parnične stranke su izjavile reviziju. Tužitelj A.S. izjavio je reviziju protiv točke 3. izreke pobijane presude, gdje je odbijen s tužbenim zahtjevom za svotu od 6.000 Kn (6.000.000. HRD). Navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da drugostupanjski sud bez ikakva valjanog obrazloženja, navodeći samo da dosuđenu svotu smatra primjerenom, preinačuje presudu prvostupanjskog suda i dosuđenu svotu umanjuje za 100 %. Što se tiče naknade štete zbog povrede časti i ugleda u odnosu na koju je tužitelj odbijen sa zahtjevom, obrazloženje se svodi na tvrdnju da nisu ispunjene osnovne

pretpostavke

da

za

dosuđenje

štete

zbog

povrede časti i ugleda. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači.

Tuženik u svojoj reviziji navodi da nalazi bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer niti prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud nisu dali valjane razloge za otklanjanje doprinosa prvo tužitelja nastanku štetnog događaja, iako je taj doprinos očit. Prihvaćanje zaključka o tom doprinosu imalo bi utjecaja na visinu naknade, koja je određena neprimireno u visokoj svoti, s obzirom na materijalne prilike tuženika. U tome vidi i pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer sud nije primijenio odredbu čl. 191. st. 1. ZOO našto se tužitelj pozivao.

Odgovori na revizije nisu podnjeti.

Državni odvjetnik se nije očitovao na sadržaj revizija.

Revizije nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., a materijalno pravo je pravilno primijenjeno, pa prema tome ne postoje razlozi za reviziju na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na sadržaj tužiteljeve revizije valja napomenuti da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbe ZPP na koji on upućuje. Drugostupanjski sud je svoju presudu obrazložio te se u pobijanoj presudi navodi na kojim činjenicama drugostupanjski sud temelji svoju odluku, ovaj sud je utvrdio da je ta njegova odluka u skladu s odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, u daljnjem tekstu ZOO) i sa prihvaćenom sudskom praksom u utvrđivanju visine naknade novčane nematerijalne štete. U odnosu na novčanu naknadu nematerijalne štete s osnova povrede časti i ugleda drugostupanjski sud upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, pa je prema tome i taj dio odluke obrazložen. Ovaj sud također smatra da nisu postojale okolnosti koje bi upućivale na povredu časti i ugleda u toj mjeri, da je bio osnovan zahtjev za novčanu naknadu nematerijalne štete.

Svaka povreda časti i ugleda nedaje pravo na postavljanje zahtjeva za novčanu naknadu nematerijalne štete prema počinitelju. Povrede časti i ugleda su česti događaji, međutim oni nedaju uvjek osnova za zahtjev za novčanu naknadu materijalne štete. Da bi se takav zahtjev mogao postaviti one moraju imati za posljedicu intenzivnu duševnu bol uzrokovanu posljedicama ugroženosti časti i ugleda. Tužitelj niti ne upućuje na okolnosti, koje bi navodile na zaključak, da su u ovom slučaju tužiteljevi čast i ugled bili u tolikoj mjeri povrijeđeni, da su postojali razlozi za izrazitu duševnu bol.

U odnosu na sadržaj tuženikove se revizije valja napomenuti da su nižestupanjski sudovi vodili računa u svim okolnostima, koje u smislu čl. 200. ZOO. u ovom slučaju mogu imati utjecaja na visinu novčane naknade nematerijalne štete. Bez osnova su navodi revizije da nižestupanjski sudovi nedaju uvjerljive razloge u svezi doprinosa šteti tužitelja S.A. Tuženik upućuje na primjenu čl. 191. st. 1. ZOO navodeći zato općenite razloge, što to njegovo stajalište čini neosnovanim. Tuženik ne navodi okolnosti, niti pruža dokaze da postoje takove okolnosti, koje bi bile osnov za primjenu čl. 191. st. 1. ZOO. Primjena čl. 191. st. 1. ZOO dolazi u obzir samo u iznimnim slučajevima, pa prema tome i primjena toga čl. može biti uvjetovana samo iznimnim okolnostima u odnosu na određeni pravni odnos.

Prema tome ne postoje razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako i oni na koje revidenti upućuju u revizijama. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 28. lipnja 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.