Uzz-5/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 5/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u upravnom sporu tužitelja I. B. iz B., …, protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/03-02/0907, ur. broj: 531-04/2-1-03-02 od 25. studenoga 2003., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: Uz-DO-12/08 od 22. veljače 2008. protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-11934/03 od 7. prosinca 2007., u sjednici održanoj 29. listopada 2008.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava te se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-11934/03 od 7. prosinca 2007. preinačuje i sudi:

Tužba se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom tužba je uvažena te je poništeno rješenje tuženog tijela klasa:

UP/II-350-05/03-02/0907, ur. broj: 531-04/2-1-03-02 od 25. studenoga 2003. kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Supetar, klasa: UP/I-350-05/02-01/0173, ur. broj: 2181-05/08-01-0005/PV od 16. lipnja 2003., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju gospodarske zgrade na kat. čest. zem. 5971/3/4, k.o. N..

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podignulo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prihvati, pobijana presuda preinači i tužba odbije.

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijelo je i tuženo upravno tijelo (uz dostavu spisa) navodeći da ostaje kod onoga što je navedeno u obrazloženju drugostupanjskog rješenja.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Pobijana presuda je u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima («Narodne novine» broj 53/91, 9/92. i 77/92. – dalje: ZUS) ispitana samo u granicama zahtjeva.

Prema utvrđenim činjenicama u upravnom postupku tužitelj je zatražio izdavanje lokacijske dozvole 4. studenoga 2002. kad je bio u primjeni Prostorni plan otoka B. («Službeni glasnik» općine B., broj 4/84, 4/89. i 1/93 i «Službeni glasnik» Splitsko- dalmatinske županije, broj 8/97. i 1/98). Nije sporno da je u vrijeme donošenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela (16. lipnja 2003.) bio na snazi Prostorni plan Splitsko- dalmatinske županije («Službeni glasnik» te Županije broj 1/03), koji je stupio na snagu 29. siječnja 2003. Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole je odbijen prema obrazloženju rješenja prvostupanjskog upravnog tijela, a koje prihvaća i drugostupanjsko upravno tijelo, zbog toga što nije moguće primijeniti provedbene odredbe čl. 50. Prostornog plana otoka Brača, jer su u suprotnosti s odredbama Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije koje se odnose na utvrđivanje uvjeta za izgradnju poljskih kućica i gospodarskih građevina.

U ovom stadiju postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti sporno je koji prostorni plan upravno tijelo treba primijeniti pri odlučivanju o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole; onaj koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnom postupku ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

Prema pravnom shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske upravna tijela su bila dužna zahtjev tužitelja ocijeniti prema odredbama Prostornog plana otoka Brača zbog toga što se u upravnom postupku primjenjuju podzakonski propisi koji su na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka.

Pravilno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da takvo pravno shvaćanje nije prihvatljivo. Treba reći da primjena podzakonskog propisa kojim se utvrđuje prostorni plan, a koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava). Novi se propis ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali samim podnošenjem zahtjeva da mu se izda lokacijska dozvola tužitelj nije stekao pravo niti je nastala obveza upravnog tijela da mu izda lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, ni o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa. Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastao je odnos u kojem on ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu (ali nije stekao pravo na točno određenu odluku – u ovom slučaju rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola), a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu. Upravno tijelo je pritom u smislu odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku («Narodne novine» broj 53/91) upravnu stvar dužno rješavati na temelju zakona i drugih propisa te općih akata ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti.

Prema odredbi čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju («Narodne novine» broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02. i 100/04) svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema stavku 2. toga članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona. Lokacijska dozvola se ne može, dakle, izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja. Dokument prostornog uređenja užeg područja mora biti usklađen s dokumentom prostornog uređenja šireg područja (čl. 30. Zakona o prostornom uređenju), a Prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije je dokument prostornog uređenja šireg područja u odnosu na Prostorni plan otoka B.. Prema odredbi čl. 26. st. 5. Zakona o prostornom uređenju u slučaju međusobne neusklađenosti dokumenata prostornog uređenja užeg područja s dokumentom prostornog uređenja šireg područja lokacijska se dozvola izdaje na temelju dokumenta prostornog uređenja šireg područja. Konačno, odredbom čl. 273. Odluke o donošenju Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije propisano je da sve odredbe prostornih planova uređenja općina i gradova užeg područja koje su u suprotnosti s odredbama iz te Odluke (a Prostorni plan Splitsko- dalmatinske županije sastavni je dio Odluke) ne primjenjuju se i prema istima se ne mogu izrađivati planovi užeg područja, izdavati izvodi iz planova, lokacijske dozvole i lokacijske dozvole s pravom građenja. Budući je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 50. Prostornog plana otoka Brača u suprotnosti s odredbama Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije, a to utvrđenje prihvaća i Upravni sud Republike Hrvatske, pravilno su postupila upravna tijela kada su odbili tužitelju izdati lokacijsku dozvolu temeljem te odredbe.

Pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske da se unatoč navedenim propisima i utvrđenim činjenicama treba primijeniti prostorni plan (podzakonski propis) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ovaj sud ne može prihvatiti iz već navedenih razloga. Tome treba dodati da takvo shvaćanje praktično ima za posljedicu zabranu tijelima nadležnim za donošenje propisa o uređenju prostora da donose te propise, odnosno prostorne planove kojima bi se nešto mijenjalo u ranije donesenim planovima. Korištenje prostora i njegovu namjenu ne može određivati sud, nego su za to ovlaštena tijela koja su nadležna za donošenje propisa o uređenju prostora. Novim propisom može se odrediti i da će određeni prostor služiti za neku drugu namjenu. Navedeno pravno shvaćanje nije prihvatljivo ni zbog toga što ono podrazumijeva da bi se lokacijske dozvole u pojedinim slučajevima morale izdavati za izgradnju gospodarskih objekata na određenom prostoru unatoč tome što je taj prostor, prema propisima važećim u trenutku odlučivanja o zahtjevu, određen kao primjerice park prirode, zaštićeni krajolik ili je predviđen za sasvim neku drugu namjenu koja potpuno isključuje izgradnju gospodarske građevine.

Zbog navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti je uvažen te je na temelju čl. 50. st. 2. ZUS pobijana presuda preinačena.

U Zagrebu, 29. listopada 2008. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.