Kžm-22/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 22/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević-Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. R. P., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. ožujka 2006. godine, broj KM-4/05, u sjednici održanoj dana 12. srpnja 2006. godine, u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prema mlt. R. P., temeljem čl. 27. st. 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež (u nastavku: ZSM) izrečen je pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora, zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. KZ-a.

Maloljetniku može naknadno biti izrečen maloljetnički zatvor, ako za vrijeme od tri godine počini novo kazneno djelo ili ako se protivi provođenju odgojnih mjera, a u slučaju naknadnog izricanja maloljetničkog zatvora maloljetniku će se uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 06. prosinca 2005. godine do 14. ožujka 2006. godine.

Temeljem čl. 11., čl. 9. st. 1. i 2. toč. 5. i 10. u svezi čl. 27. st. 1. ZSM prema maloljetniku su izrečene odgojne mjere pojačane brige i nadzora i posebne obveze – da se osposobljava za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima i da se uključi u pojedinačni ili skupni rad u savjetovalištu za mlade.

Temeljem čl. 11. st. 3. ZSM roditelji maloljetnika obvezani su da kod primjene odgojne mjere pojačane brige i nadzora u svemu surađuju sa stručnom osobom.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a u svezi čl. 30. ZSM prema maloljetniku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – noža duljine oštrice 20 cm.

Temeljem čl. 86. st. 1. ZSM u svezi čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) maloljetnik je djelomično oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, te je dužan platiti samo paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenim sankcijama i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Maloljetnik je putem branitelja mr. Ž. G., odvjetnika iz S. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vraćajući spis predložilo da se prihvati žalba državnog odvjetnika.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik smatra da je maloljetnik kritične zgode postupao s izravnom namjerom da oštećenika liši života, a da na takav zaključak upućuje njegovo ponašanje prije događaja – neočekivano je potrošio svu svoju ušteđevinu, u školi je navedenog dana pokazivao nož, a svom prijatelju V. R. je rekao da ga je nešto mučilo i da je morao nešto napraviti. Osim toga izravna namjera da proizlazi i iz činjenice da je kazneno djelo počinjeno nožem duljine oštrice 20 cm, te da je maloljetnik zadao oštećeniku – prof. Z. P. ozljedu u gornji dio abdomena, dakle u vitalne organe, a da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjena ni osobna svojstva maloljetnika istaknuta od strane vještaka psihijatra da maloljetnik unatoč osjećaja krivnje nema dovoljno uvida u težinu počinjenog djela, već da je usredotočen na ishod postupka.

Međutim stajalište državnog odvjetnika da se u ovom slučaju radilo o počinjenju djela s izravnom namjerom prvostupanjski sud je ispitao i pomno analizirao, te s pravom našao da rezultati cjelokupno provedenog postupka ne daju podlogu za zaključak da je maloljetnik kazneno djelo za koje je stavljen prijedlog za primjenu kaznene sankcije počinio s izravnom namjerom.

Okolnosti zbog kojih prvostupanjski sud smatra da se radilo o pokušaju ubojstva počinjenog s neizravnom namjerom proizlaze iz dokaznog postupka, napose iz činjenice da je prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka prof. dr. Š. A. udarac maloljetnika nožem bio slabijeg intenziteta, na gornjoj granici prema srednjem, a za nastanak zadobivenih ozljeda da je bio dovoljan ulazak 5 do 8 cm oštrice noža. Prema mišljenju istog vještaka da se radilo o jakom zamahu, obzirom na mekoću trbuha, da bi cijela duljina oštrice noža ušla u trbuh oštećenika, uslijed čega bi ozljede, a samim tim i posljedice bile jače izražene, a što je, međutim, u konkretnom slučaju izostalo.

Na pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda u pogledu subjektivne strane djela upućuje i okolnost da maloljetnik, iako ga u tome nije ništa sprječavalo, nije oštećeniku zadao više uboda, kao i njegovo reagiranje nakon djela, kada je prema iskazima svjedoka T. U. i I. A. izrazio bojazan i strepnju u pogledu ishoda svojih radnji riječima "daj Bože da ga nisam ubio".

Zbog iznesenih razloga i ovaj drugostupanjski sud smatra da su utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda u pogledu pravnog značaja maloljetnikovih radnji pravilni.

Neosnovana je i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Državni odvjetnik nalazi, da je zbog teških posljedica djela, visokog stupnja krivnje, porasta ove vrste kaznenih djela i ciljeva specijalne i generalne prevencije, trebalo maloljetniku izreći kaznu maloljetničkog zatvora, kao i da mu se nije moglo kao olakotno cijeniti zaključke psihijatrijsko-psihološko-defektološkog vještačenja.

Iako je državni odvjetnik u pravu što se tiče težine počinjenog djela i njegovog značaja, ipak ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud nakon iscrpne analize svih relevantnih okolnosti ispravno odlučio kada je maloljetniku izrekao pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora.

Naime, kada se ima u vidu da maloljetnik do sada nije bio evidentiran kao osoba s poremećajima u ponašanju, da je imao uredan tijek odrastanja, te da su roditelji brižni i odgojno angažirani, nadalje kada se ima u vidu postupak koji je prethodio izricanju kaznenih sankcija, a naročito pritvor u trajanju nešto većem od tri mjeseca, kao i podaci o maloljetnikovim duševnim osobinama (ne radi se o sociopatskoj strukturi ličnosti, emocionalno je topao i otvoren prema daljnjim odgojnim utjecajima), te da se radilo u ovom slučaju o ekscesnom postupanju, kao reakciji na probleme u školi i školski neuspjeh, koji su rezultirali frustracijom i konfliktom u ličnosti maloljetnika, sve to ukazuje da je počinjeno djelo bilo prije svega odraz problema u maloljetnikovoj ličnosti, koje on nije bio u stanju razriješiti, a ne njegove sklonosti za činjenjem takvih ili sličnih djela s elementima nasilja.

Kada se dakle uzme u obzir sve izneseno, kao i nalazi i preporuke stručnih osoba o ličnosti maloljetnika i mogućnosti njegovog daljnjeg pozitivnog razvoja, te da je vrijeme kušnje određeno u maksimalnom vremenu trajanja (tri godine), tada je osnovano zaključiti da će se i izrečenim sankcijama moći realizirati svrhe kaznenopravnih sankcija, te da su iste odabrane u skladu s odredbom čl. 5. ZSM, ali i čl. 6. KZ-a.

I konačno još valja istaći, kao odgovor na žalbu državnog odvjetnika, da je prvostupanjski sud doduše naveo u prvostupanjskoj presudi da je kao olakotno ocijenio zaključke provedenog psihijatrijsko-psihološko-defektološkog vještačenja, ali radilo se ustvari o tome, kako to očito proizlazi iz razloga pobijane presude, da je kod odabira sankcije prvostupanjski sud imao u vidu podatke o ličnosti maloljetnika i njegovim osobnim svojstvima i sklonostima, a u skladu s odredbom čl. 5. ZSM.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a u svezi čl. 30. ZSM prema maloljetniku je pravilno i u skladu s citiranim propisima primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – noža.

Obzirom na sve izloženo, a kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP-a, trebalo je žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 12. srpnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Melita Božičević-Grbić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.