Revr-290/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 290/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Đure Sesse, Mirjane Magud i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz S., D. Š. 1, zastupane po punomoćnici V. M., odvjetnici u S., protiv tuženika „D.“ d.d. S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-545/07 od 24. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-46/06 od 11. rujna 2006., u sjednici održanoj 23. studenog 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, te se preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-545/07 od 24. listopada 2007. i presuda Općinskog suda u Splitu broj P-46/06 od 11. rujna 2006. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice L. S. iz S. da se tuženiku „D.“ d.d. S. naloži isplatiti tužiteljici iznos od 10.343,33 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. svibnja 1996. pa do isplate.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime otpremnine iznos od 10.343,33 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. svibnja 1996. pa do isplate.

U toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.637,20 kn, u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

U toč. II. izreke, protiv te presude drugostupanjski je sud dopustio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92,

čio

112/99 i 117/03 – dalje ZPP). U obrazloženju svoje presude drugostupanjski sud je nazna da je revizija dopuštena zbog pravnog pitanja:

- odgovara li društvo „majka“ za obveze društva „kćeri“, pa dakle i za zatraženu isplatu u situaciji kada društvo „majka“ osniva društvo „kćeri“ i raspoređuje radnike na rad u novoosnovano društvo, iako svjestan da novoosnovano društvo „kćer“ ne može poslovati jer nema vlastitih sredstava za poslovanje.

Protiv navedene presude drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pa predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače tako što bi se tužbeni zahtjev odbio, a podredno da se one ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u okviru postavljenog pravnog pitanja, u odnosu na koji je drugostupanjski sud dopustio izjavljivanje revizije.

Tako je u postupku suda prvog stupnja utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod „D. – P.“ d.o.o. S. nad kojom je otvoren stečajni postupak i uslijed kojega je tužiteljici prestao radni odnos s danom 4. svibnja 1996. Utvrđeno je da je tuženik „D.“ d.d. S. osnivač i jedini član Društva (kao društva „kćeri“) poslodavca tužiteljice i da je tuženik nakon pretvorbe osnovao dionička društva – „kćeri“, od kojih je jedna i poslodavac tužiteljice, te rasporedio radnike u ta društva, kroz istodoban prijenos cjelokupne imovine iz tih društava u svoj temeljni kapital. Tako je utvrđeno da je tuženik kao jedini član društva poslodavca tužiteljice odlučivao i doznačivao sredstva za isplatu plaće radnicima poslodavca tužiteljice i ostalih novoosnovanih društava, te da je do neisplate otpremnine tužiteljici došlo zbog toga što tuženik nije doznačio potrebna sredstva njenom poslodavcu.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na ocjeni da utvrđeno ponašanje tuženika predstavlja zlonamjerno izbjegavanje obveza, jer je tuženik osnovao „D. – P.“, kao i ostala dionička društva – „kćeri“, u sustavu „D.“, rasporedio radnike u ta društva uz istodoban prijenos cjelokupne imovine iz tih društava, sa sviješću i ciljem onemogućavanja ostvarivanja prava radnika, između ostalih i prava na plaću, ali i otpremninu. Nižestupanjski sudovi smatraju da, kada član društva kao jedini osnivač i član društva samovoljno raspoređuje svoje radnike na rad u novoosnovana društva, na koja nije prenio imovinu koja bi tim društvima pripadala, zloupotrebljava svoj položaj i zlonamjerno izbjegava ispunjenje obveze, jer je očito da novoosnovana društva („kćeri“) u takvim okolnostima (bez imovine, odnosno kapitala), ne mogu ostvariti svoj cilj radi kojega su osnovana, tj. uspješno poslovati na tržištu.

Iz tih razloga nižestupanjski sudovi smatraju, između ostalog, da postoji odgovornost tuženika za obveze poslodavca prema radnicima društva, pa tako i prema tužiteljici, na temelju odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 11/93 i dr. – dalje ZTD). Na tu zakonsku odredbu se izrekom pozivaju i prvostupanjski i drugostupanjski sud.

Kako se pravno pitanje zbog kojeg drugostupanjski sud dopušta reviziju svodi zapravo na pitanje radi li se o zlonamjernom izbjegavanju obveze prema radnicima društva, u situaciji kada tuženik kao jedini član društva poslodavca tužiteljice, kao jedini osnivač tog društva raspoređuje radnike na rad u novoosnovano društvo na koje nije prenio imovinu, valja reći da u postupku nije utvrđeno da bi tuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član društva odgovara za njegove obveze, u smislu čl. 10. st. 3. ZTD, zbog čega nema niti obveze tuženika za isplatu tužiteljici, na temelju te zakonske odredbe.

Prema odredbi čl. 10. st. 3. ZTD propisano je da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva, da se ne može pozivati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.

Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi na strani tuženika postojala svijest o zloupotrebi okolnosti da kao član društva ne odgovara za svoje obveze, to su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

Istovjetno pravno shvaćanje kao u ovoj odluci, zauzeto je i u ranijim odlukama ovog suda broj Revr-683/07 i Revr-295/07.

Prema tome, valjalo je iz navedenih razloga reviziju prihvatiti i nižestupanjske presude preinačiti, te odbiti tužbeni zahtjev i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 23. studenog 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.