Pž-2913/2015-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 55 Pž-2913/2015-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja te Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, URED, OIB ..., Zagreb, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika B. P. Z. D.., OIB ..., S., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-554/2014 od 26. veljače 2015., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2019.

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-554/2014 od 26. veljače 2015. u točki I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za glavno potraživanje u iznosu od 93.700,53 kn, te u točki II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-554/2014 od 26. veljače 2015. u točki I. njezine izreke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na glavno potraživanje i sudi:

Nalaže se tuženiku, u roku od osam dana, isplati tužiteljici zakonske zatezne kamate na iznos od 93.700,53 kn od 12. ožujka 2014. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

r i j e š i o j e

I. Odbacuje se kao nepravovremena tuženikova dopuna žalbe od 8. svibnja 2015. protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-554/2014 od 26. veljače 2015.

II. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-554/2014 od 26. veljače 2015. u točkama III. i IV. njezine izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-554/2014 od 26. veljače 2015. presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku B. p. z. D. OIB:..., sa sjedištem u S., da u roku od 8 dana isplati tužiteljici Republika Hrvatska, Ured OIB:..., Zagreb, iznos od 93.700,53 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. ožujka 2014. godine pa do isplate po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku B. p. z. D.OIB:..., sa sjedištem u S., u roku od 8 dana predati tužiteljici Republika Hrvatska, Ured OIB:..., Zagreb, u posjed slobodan od stvari i osoba, poslovni prostor u Splitu površine 739,50 m2, položen u prizemlju, podrumu I i podrumu II zgrade označene kao čest. zgr. ..., Z.U... K.O. S., anagrafske oznake R. B. u S..

III. Nalaže se tuženiku B. p. z. D.OIB:..., sa sjedištem u S., počevši od 10. ožujka 2014. god. do iseljenja i predaje poslovnog prostora u S., isplatiti tužiteljici Republika Hrvatska, Ured OIB:..., Z., svakog desetog u mjesecu za tekući mjesec, mjesečni iznos od 739,50 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od desetog u mjesecu za tekući mjesec po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici na ime troškova postupka iznos od 8.000,00 kn.“

Iz obrazloženja proizlazi da je tako odlučio prvostupanjski sud o vlasničkopravnom zahtjevu za predaju u posjed nekretnine u naravi poslovni prostor u Splitu površine 739,50 m2, položen u prizemlju, podrumu I i podrumu II zgrade označene kao čest. zgr. ..., Z.U.... K.O. S., anagrafske oznake R. B. u S., te obveznopravnom zahtjevu za isplatu naknade za bespravno korištenje te nekretnine. Prvostupanjski sud je prihvatio osnovanim vlasničkopravni zahtjev za predaju u posjed nekretnine primjenom odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/66, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP) utvrdivši da je tužiteljica vlasnica sporne nekretnine, a da je tuženik u posjedu iste i da ju koristi bez valjane pravne osnove. Na temelju utvrđenja da tuženik bespravno koristi sporni poslovni prostor, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik time u razdoblju od siječnja 2007. do svibnja 2013. stekao korist iz čl. 1111. st. 2. ZOO-a u ukupnom iznosu od 93.700,53 kn. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu buduće naknade za korištenje spornog poslovnog prostora u mjesečnom iznosu od 739,50 EUR u kunskoj protuvrijednosti, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je i taj dio tužbenog zahtjeva osnovan budući da tužitelj potražuje manju naknadu od one koju bi mogao tražiti kako temeljem Odluke Ministarstva o utvrđivanju visine zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Republike Hrvatske, tako i temeljem cijene zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Grada S.. O naknadi troškova parničnog postupka odlučeno je na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Protiv navedene presude žalbu i dopunu žalbe je podnio tuženik bez navođenja iz kojih zakonom propisanih žalbenih razloga podnosi žalbu. U žalbi u bitnome navodi da se odredba čl. 1111. ZOO-a u ovom slučaju ne može primijeniti iz razloga što je tuženik mirni i kvalificirani posjednik sporne nekretnine koji je pravo posjeda stekao zakonitim putem, odnosno rješenjem Ministarstva od 12. rujna 2007. i da se stoga korištenje sporne nekretnine ima smatrati besplatnim pravom korištenja do lipnja 2013. kada je Ministarstvo započelo s naplatom korištenja poslovnog prostora. Smatra da je tužiteljica u obveznopravnom odnosu prekršila načela iz čl. 2. do čl. 9. ZOO-a, jer je zanemarila interes tuženika, te je tuženika svojim nezakonitim radnjama, odnosno odbijanjem sklapanja ugovora o zakupu na iznos od 1.216,89 kn, oštetila u poslovanju. Predlaže stoga ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana, dok je dopuna žalbe nepravovremena.

Tuženikova dopuna žalbe od 8. svibnja 2015. je nepravovremena u smislu odredbe čl. 358. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), budući da je tuženiku pobijana presuda dostavljena 26. veljače 2015., pa je rok od osam dana za podnošenje žalbe protiv presude (čl. 500. t. 2. ZPP-a) istekao 6. ožujka 2015. Stoga je na temelju čl. 367. st. 1. ZPP-a tuženikovu dopunu žalbe valjalo odbaciti kao nepravovremenu i odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

Pobijana presuda je stoga ispitana prema pravovremenoj žalbi na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Ovaj sud ne nalazi da bi pri donošenju pobijane presude bile ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za predaju u posjed uvodno označene nekretnine i isplatu iznosa od 93.700,53 kn s osnove koristi koju je tuženik imao bespravnim korištenjem tužiteljeve nekretnine za razdoblje od siječnja 2007. do svibnja 2013., te isplata iznosa od 739,50 EUR u kunskoj protuvrijednosti mjesečno za razdoblje budućeg korištenja nekretnine počevši od 10. ožujka 2014. do iseljenja i predaje u posjed iste.

Odredbom čl. 161. st. 1. ZVDSP-a je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

Temeljem odredbe čl. 163. st. 1 ZVDSP-a, posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

Na temelju utvrđenja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući da ga tuženik nije doveo u sumnju žalbenim navodima, da je tužiteljica vlasnica sporne nekretnine i da je tuženik u posjedu iste, te da tuženik nema pravo koje ga ovlašćuje na njezino posjedovanje, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom naprijed citiranog materijalnog prava prihvatio osnovanim vlasničkopravni tužbeni zahtjev na predaju sporne nekretnine tužiteljici u posjed. Suprotno stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom dopisa Ministarstva Republike Hrvatske od 12. rujna 2007. kojeg tuženik pogrešno naziva rješenjem zaključio da tuženik na temelju tog dopisa nije stekao pravo na posjed sporne nekretnine. Naime, tim dopisom je Ministarstvo proslijedilo tadašnjem S. d. uredu tuženikov zahtjev da mu se dodjeli pravo upravljanja spornim poslovnim prostorom, te je u njemu Ministarstvo izrazilo „načelnu potporu ovom i sličnim zahtjevima“ braniteljskih udruga za dodjelu prostora koji nisu perspektivni za Ministarstvo.

Sukladno čl. 17.c. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave („Narodne novine“ broj: 199/03, 30/04, 136/04, 22/05 i 44/06) važećeg u razdoblju iz kojeg potječe sporni dopis Ministarstva, pravo upravljanja državnom imovinom bilo je u nadležnosti tadašnjeg S. d. ureda (dalje: URED). Prema tome, jasno je da tuženik na temelju spornog dopisa Ministarstva iz 2007. nije mogao steći pravo ne posjed sporne nekretnine, budući da je pravo upravljanja državnom imovinom, koje pravo obuhvaća i pravo davanja u zakup poslovnih prostorija u vlasništvu Republike Hrvatske, bilo u nadležnosti URED-a.

Kako nije sporno da tuženik nikada nije sklopio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora s osobom ovlaštenom za raspolaganje državnom imovinom, a prema navodima samog tuženika do sklapanja takvog ugovora nikada nije došlo budući da tuženiku nije bila prihvatljiva zatražena zakupnina, neosnovano tuženik i sada u žalbi ustraje na tvrdnji da mu pripada pravo na posjed na temelju navedenog dopisa Ministarstva.

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica u obveznopravnom odnosu prekršila načela iz čl. 2. do čl. 9. ZOO-a, budući da tužiteljica i tuženik nikada nisu bili u obveznopravnom odnosu, a prema utvrđenom činjeničnom stanju razlog zbog kojih tuženik i tužiteljica nikada nisu zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora je na strani tuženika, odnosno tuženiku nije bila prihvatljiva zatražena zakupnina.

Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 161. st. 1. u vezi s čl. 163. st. 1. ZVDSP-a prihvaćen tužbeni zahtjev na predaju u posjed sporne nekretnine iz točke II. izreke pobijane presude.

Na temelju utvrđenja da je tuženik u utuženom razdoblju (od siječnja 2007. do svibnja 2013.) bespravno koristio sporni poslovni prostor u vlasništvu tužiteljice i da tužiteljici u tom razdoblju nije plaćao naknadu za njegovo korištenje, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 93.700,53 kn primjenom pravila o stjecanju bez osnove propisanog u čl. 1111. ZOO-a, budući da se u konkretnom slučaju radi o naknadi koristi koju je tuženik kao nepošteni posjednik imao za vrijeme posjedovanja tužiteljičine nekretnine sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, a koju korist predstavlja zakupnina koju bi tuženik morao plaćati kako bi ona dospijevala na naplatu.

Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, već činjeničnim navodima tužbe iz kojih proizlazi da tuženik kao nepošteni posjednik koristi predmetnu nekretninu, budući da je u razdoblju od siječnja 2007. do svibnja 2013. istu koristio bez valjane pravne osnove i bez plaćanja naknade za njezino korištenje. Stoga je na temelju odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a dužan tužiteljici naknaditi korist koju predstavlja zakupnina koju bi tuženik morao plaćati kako bi ona dospijevala na naplatu.

Budući da tuženik nije osporavao visinu zatražene naknade za to razdoblje u iznosu od 1.216,89 kn mjesečno, odnosno u ukupnom iznosu od 93.700,53 kn, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 165. st. 1. ZVDSP-a) valjalo je jednako odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

Pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da odluka prvostupanjskog suda glede dosuđene stope zateznih kamata nije pravilna i zakonita zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Naime, dosuđena stopa zakonskih zateznih kamata odnosi se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, a predmet ovog spora je naknada koristi, pa je pravilnom primjenom čl. 29. st. 2. ZOO-a valjalo tužitelju priznati zatezne kamate po stopi koja se odnosi na ostale odnose, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Prigovor zastare kojeg je tuženik po prvi puta istaknuo tek u žalbi ovaj sud nije uzeo u razmatranje budući da je odredbom čl. 352. st. 2. ZPP-a propisano da ako stranka nije tijekom prvostupanjskog postupka istaknula prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji provostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, ona taj prigovor ne može iznijeti u žalbi.

Međutim, pobijana presuda u točki III. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu buduće naknade za korištenje spornog poslovnog prostora u mjesečnom iznosu od 739,50 EUR u kunskoj protuvrijednosti, za sada se ne može valjano ispitati.

Naime, iz odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a ne proizlazi pravo vlasnika na buduću naknadu za korištenje njegove stvari. Prema obveznopravnim pravilima, moguća je naknada buduće izvjesne štete, neimovinske (čl. 1104. ZOO-a) i imovinske u obliku novčane rente (čl. 1094. i 1095. ZOO-a) i to samo u situaciji kad je štetna radnja (uzrok) već nastala, te je izvjesno da će štetna posljedica (šteta) nastupiti u budućnosti.

Međutim, kod naknade koristi u smislu čl. 165. st. 1. ZVDSP-a potpuno je neizvjesno hoće li nepošteni posjednik tuđe stvari istu posjedovati u budućnosti (uzrok), pa je i potpuno neizvjesno hoće li u budućnosti nastati obveza posjednika na plaćanje naknade za korištenje vlasnikove nekretnine u vidu zakupnine (posljedica).

Tužiteljica točkom III. izreke pobijane presude potražuje naknadu za korištenje sporne nekretnine u iznosu od 739,50 EUR mjesečno u kunskoj protuvrijednosti počevši od 10. ožujka 2014. do predaje u posjed, dakle, pored buduće naknade potražuje i naknadu koja je već dospjela u trenutku zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, budući da iz spisa proizlazi da je glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena 12. siječnja 2015.

Stoga se pobijana presuda u tom dijelu za sada ne može valjano ispitati čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da nedostaju razlozi o odlučnoj okolnosti zašto prvostupanjski sud smatra da tužiteljica ima pravo na buduću naknadu za korištenje sporne nekretnine. Pored navedenog, pobijanu presudu nije moguće ispitati niti stoga što nedostaju jasni razlozi o prihvaćenoj visini zatražene naknade u kunskoj protuvrijednosti strane valute (739,50 EUR/mjesečno) koju je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka osporavao, a prvostupanjski sud taj prigovor nije otklonio jasnim i dostatnim razlozima koji imaju podlogu u materijalnopravnim odredbama.

Zbog ostvarene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, za sada se ne može valjano ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kao u točki III. izreke pobijane presude.

Posljedično tome, za sada se ne može ispitati ni odluka o troškovima parničnog postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude, budući da ista ovisi o odluci o glavnoj stvari.

Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a je djelomično odbijena tuženikova žalba kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena kao u točki I. izreke ove presude; djelomično je pobijana presuda preinačena na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a i odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude, a djelomično je žalba prihvaćena i pobijana presuda ukinuta na temelju čl. 369. ZPP-a, pa je odlučeno kao u točki 2. izreke ovog rješenja.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede na koje mu je ukazano ovom odlukom i nakon provedenog postupka donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku navođenjem valjanih razloga i materijalnopravnih odredbi koje je u njezinu donošenju primijenio.

Zagreb, 10. lipnja 2019.

Predsjednik vijeća

Lidija Tomljenović, v. r.