Revr-956/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 956/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća te Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Brune Frankovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Č. iz P., J. Č. iz P., D. Č. iz P., M. D. iz S. i K. D. iz M., koje zastupa punomoćnica M. D., dipl. iur. u Sindikatu, Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Požegi, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-1278/11-2 od 12. travnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-258/10-15 od 8. veljače 2011., u sjednici održanoj 26. siječnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuju presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-1278/11-2 od 12. travnja 2011. i presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-258/10-15 od 8. veljače 2011. i sudi:

I. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju Z. Č. iznos od 3.011,13 kn sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, na slijedeće iznose:

- 180,42 kn od 16. ožujka 2007. do isplate,

- 164,02 kn od 16. travnja 2007. do isplate,

- 171,83 kn od 16. svibnja 2007. do isplate,

- 156,89 kn od 16. lipnja 2007. do isplate,

- 98,19 kn od 16. srpnja 2007. do isplate,

- 70,30 kn od 16. kolovoza 2007. do isplate,

- 156,89 kn od 16. rujna 2007. do isplate,

- 258,93 kn od 16. listopada 2007. do isplate,

- 157,61 kn od 16. studenoga 2008. do isplate,

- 164,77 kn od 16. prosinca 2007. do isplate

- 182,98 kn od 16. siječnja 2008. do isplate

- 167,07 kn od 16. veljače 2008. do isplate,

- 182,98 kn od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 365,95 kn od 16. travnja 2008. do isplate,

- 174,66 kn od 16. svibnja 2008. do isplate,

- 174,66 kn 16. lipnja 2008. do isplate i

- 182,98 kn od 16. srpnja 2008. do isplate, sve u roku 8 dana.

II. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici J. Č. iznos od 622,28 kn sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, na slijedeće iznose:

- 122,54 kn od 16. travnja 2007. do isplate,

- 120,35 kn od 16. svibnja 2007. do isplate,

- 73,26 kn od 16. lipnja 2007. do isplate,

- 176,52 kn od 16. srpnja 2007. do isplate,

- 61,27 kn od 16. kolovoza 2007. do isplate i

- 68,34 kn od 16. srpnja 2008. do isplate, sve u roku 8 dana.

III. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju D. Č. iznos od 1.514,15 kn sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, na slijedeće iznose:

- 79,52 kn od 16. ožujka 2007. do isplate,

- 126,52 kn od 16. travnja 2007. do isplate,

- 69,15 kn od 16. lipnja 2007. do isplate,

- 151,48 kn od 16. srpnja 2007. do isplate,

- 86,44 kn od 16. kolovoza 2007. do isplate,

- 139,17 kn od 16. listopada 2007. do isplate,

- 99,41 kn od 16. prosinca 2007. do isplate,

- 140,49 kn od 16. siječnja 2008. do isplate,

- 80,65 kn od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 201,62 kn od 16. travnja 2008 do isplate,

- 38,49 kn od 16. svibnja 2008. do isplate,

- 163,58 kn od 16. lipnja 2008. do isplate,

- 100,81 kn od 16. srpnja 2008. do isplate i

- 36,82 kn od 16. kolovoza 2008. do isplate, sve u roku 8 dana.

IV. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju M. D. iznos od 1.248,14 kn, sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, na slijedeće iznose:

- 77,72 kn od 16. ožujka 2007. do isplate,

- 92,52 kn od 16. svibnja 2007. do isplate,

- 148,04 kn od 16. srpnja 2007. do isplate,

- 67,58 kn od 16. rujna 2007. do isplate,

- 78,08 kn od 16. listopada 2007. do isplate,

- 135,79 kn od 16. studenoga 2007. do isplate,

- 8,87 kn od 16. prosinca 2007. do isplate,

- 108,38 kn od 16. siječnja 2008. do isplate,

- 315,29 kn od 16. travnja 2008 do isplate,

- 18,81 kn od 16. svibnja 2008. do isplate i

- 197,06 kn od 16. srpnja 2008. do isplate, sve u roku 8 dana.

V. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici K. D. iznos od 1.899,87 kn sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, na slijedeće iznose:

- 205,87 kn od 16. ožujka 2007. do isplate,

- 153,12 kn od 16. travnja 2007. do isplate,

- 222,80 kn od 16. svibnja 2007. do isplate,

- 32,55 kn od 16. lipnja 2007. do isplate,

- 81,74 kn od 16. rujna 2007. do isplate,

- 84,61 kn od 16. listopada 2007. do isplate,

- 81,74 kn od 16. studenoga 2007. do isplate,

- 68,37 kn od 16. prosinca 2007. do isplate

- 123,37 kn od 16. siječnja 2008. do isplate

- 147,30 kn od 16. veljače 2008. do isplate,

- 28,47 kn od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 322,67 kn od 16. travnja 2008. do isplate,

- 63,41 kn od 16. svibnja 2008. do isplate,

- 208,35 kn od 16. lipnja 2008. do isplate,

- 66,43 kn od 16. srpnja 2008. do isplate i

- 9,07 kn od 16. kolovoza 2008. do isplate, sve u roku 8 dana.

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u zatraženom iznosu od 3.000,00 kn.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u zatraženom iznosu od 1.360,00 kn.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu na ime razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 2007. do 31. srpnja 2008. i to tužitelja Z. Č. u iznosu od 3.011,13 kn, tužiteljice J. Č. u iznosu od 622,28 kn, tužitelja D. Č. u iznosu od 1.514,15 kn, tužitelja M. D. u iznosu od 1.248,14 kn i tužiteljice K. D. u iznosu od 1.899,87 kn, svi iznosi s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže označeni u izreci presude (t. I. I-V izreke). Ujedno je naloženo tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 525,00 kn svaki (t. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja djelomično je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu te je djelomično prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je odluka o parničnom trošku sadržana u prvostupanjskoj presudi na način da je naloženo tužiteljima naknaditi tuženici troškove postupka svaki u iznosu od 325,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Predlažu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbene zahtjeve, podredno, ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija tužitelja je osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplata dodatka na plaću za posebne uvjete rada na temelju čl. 35. i čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04, 141/04 i 150/04: dalje - KU/04) za odrađene prekovremene sate u razdoblju od veljače 2007. do kolovoza 2008., koji rad su obavljali na radnom mjestu službenika za poslove osiguranja u Kaznionici u P., odnosno, Odgojnom zavodu u P.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su tužitelji u spornom razdoblju bili zaposleni kao državni službenici u Kaznionici u P., osim tužiteljice J. Č., koja je bila zaposlena u Odgojnom zavodu u P.,

- da su tužiteljima isplaćeni dodaci za sate redovnog radnog vremena, što znači i dodaci i za posebne uvjete rada,

-da tuženica za prekovremene sate rada koje su tužitelji ostvarili u spornom razdoblju, nije isplatila dodatke za posebne uvjete rada,

-da je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na posebne uvjete rada za odrađene prekovremene sate postavljen na temelju obračuna tuženice.

Tužbene zahtjeve nižestupanjski sudovi ocijenili su neosnovanim pozivanjem na tumačenje Zajedničke komisije na sjednici održanoj 2. ožujka 2005. odredaba čl. 35. st. 2. i čl. 39. st. 1. i st. 2. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04, 141/04 i 150/04 - dalje: KU/04) prema kojem se pri obračunu prekovremenih sati uzima vrijednost sata (satnica) bez dodatka na osnovnu plaću za poslove s posebnim uvjetima rada navodeći da tumačenje Zajedničke komisije obvezuje ugovorne stranke zbog čega tužiteljima ne pripada dodatak na plaću za posebne uvjete rada na prekovremeni rad. Tužitelji smatraju da su nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim pogrešnim tumačenjem odredbe čl. 39. KU/04, odnosno, pozivanjem na tumačenje te odredbe od strane Zajedničke komisije te ističu da tužiteljima kao službenicima, neovisno o ostalim dodacima na plaću, prema odredbi čl. 39. KU/04, pripada i dodatak a plaću za prekovremeni rad koji mu je tuženica dužna isplatiti, jer bi se u protivnom redovni i prekovremeni rad, iako obavljeni u istim uvjetima rada, različito vrednovali na štetu tužitelja.

Materijalnopravno pitanje koje tužitelji postavljaju u reviziji je:

- imaju li tužitelji, kao državni službenici, pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i na sate prekovremenog rada koje su ostvarili u razdoblju od 1. veljače 2007. do 31. srpnja 2008.?

Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja revidenti se pozivaju na različitu praksu drugostupanjskih sudova i to u presudi Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-707/10 od 1. ožujka 2010., u kojoj je, u istovrsnoj pravnoj stvari, zauzeto shvaćanje da se plaća tužiteljevog radnog mjesta uvećava za dodatke na plaću bez obzira radi li se o radu u redovno radno vrijeme ili prekovremenom radu time da mu za prekovremeni rad pripada još i dodatak iz čl. 39. KU/04, neovisno o ostalim dodacima na plaću.

Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je naznačeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U tumačenju važećih spornih odredaba KU/04 valja poći od općeg pravila iz čl. 12. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR), koje pravilo se primjenjuje na temelju odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 92/05, 107/07 i 27/08 - dalje: ZDS) i glasi: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“

S obzirom da su tužitelji državni službenici na njihov radnopravni status valja primijeniti odredbe čl. 108. i čl. 112. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 27/01), koje su u spornom razdoblju ostale na snazi na temelju prijelaznih i završnih odredaba čl. 144. st. 1. i st. 2. ZDS i to sve do donošenja posebnog zakona kojim će se urediti plaće i druga materijalna prava državnih službenika i do donošenja uredaba kojima će se urediti klasifikacija radnih mjesta i namještenika. Uz navedene zakonske odredbe na snazi su ostali i provedbeni propisi doneseni na temelju tih odredaba pa tako i Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“ broj 74/02, 81/06 i 58/08-dalje: Uredba) koja u čl. 4. poslovima u posebnim uvjetima rada smatra i „poslove ovlaštenih službenih osoba u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, u Upravi za zatvorski sustav“.

Prema odredbi čl. 35. KU/04 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci pak na osnovnu plaću su dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada, druga uvećanja plaće.

Odredbom čl. 39. KU/04 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika, između ostalog, uvećati i za prekovremeni rad 50% te je izričito određeno da se dodaci iz čl. 39. st. 1. KU/04 međusobno ne isključuju.

Kolektivnim ugovorom nije bilo izričito određeno na koji način će se pri izračunu plaće primijeniti odredbe Uredbe o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi. Takva odredba unesena je tek u Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08 - dalje: KU/08) čijom odredbom čl. 44. st. 3. je propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada uvećanje plaće za prekovremeni rad i druga uvećanja plaće iz tog članka obračunavaju za svaki sat rada na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.

Iz sadržaja citiranih odredbi Zakona i KU/04 proizlazi da su državnim službenicima i namještenicima priznata određena prava na dodatke na plaću koji jedne druge ne isključuju osim u slučaju dodatka za rad u turnusu u drugoj smjeni (čl. 39. KU/04).

Dakle, ako tužitelji po KU/04 imaju pravo na određene dodatke na plaću, a prema izdanom im rješenju imaju pravo i na druge dodatke, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad. Iako je takav način obračuna proizlazio i iz propisa koji su vrijedili do stupanja na snagu KU/08, dilema oko takvog načina obračuna konačno je razriješena donošenjem novog KU/08: njime je samo izričito određen takav (već postojeći) način obračuna dodatka na plaću.

Prema tome, polazeći od činjenice da je tužiteljima, osim prava na uvećanje plaće po KU/04, rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, u tom smislu priznato pravo na dodatak na plaću po osnovi rada na poslovima sa posebnim uvjetima rada, proizlazi da su tužitelji kao državni službenici imali pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na iznos naknade za prekovremene sate rada i u vrijeme kada je odredbom čl. 35. i 39. KU/04 bilo propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na posebnim uvjetima rada uvećava osnovna plaća.

Državni službenici i namještenici imaju, dakle, pravo na isplatu svih posebnih dodataka na plaću ako takvo pravo proizlazi iz pojedinačnog rješenja o rasporedu na radno mjesto službenika, pravilnika o radu, sporazuma sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnog ugovora ili zakona.

S obzirom da tuženica nije vršila obračun plaće tužiteljima na opisani način, a da visina neisplaćene plaće nije sporna, nižestupanjski sudovi ocjenjujući tužbene zahtjeve neosnovanim pogrešno su primijenili materijalno pravo.

Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, o reviziji tužitelja odlučeno je kao u izreci.

Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94, 117/08 i 75/09) propisano je da pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra pravosuđa, imaju odvjetnici, pa s obzirom da su tužitelje tijekom postupka zastupali diplomirani pravnici Sindikata, tužiteljima ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištima.

Odluka o troškovima parničnog postupka tuženice donesena je u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP, jer je u cijelosti izgubila parnicu.

Zagreb, 26. siječnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.