I Kž-243/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 243/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Drakulić Milene, Biondić-Filep Vjere i Maoduš-Felicijan Radomire, kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, odlučujući o žalbama javnog tužioca i optuženika, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. siječnja 1991. K 333/1989, u sjednici održanoj 25. lipnja 1991, saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Turk Vladimira,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužioca i opt. B. M. i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. B. M. zbog kriv. djela iz čl. 41. st. 1. KZH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osudjen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Protiv te presude obje stranke podnijele su žalbe.

Javni tužilac se žali zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači izricanjem strože kazne optuženiku.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači u odluci o kazni izricanjem uvjetne osude.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

I Kž 243/1991-3

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužioca uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Žalbe nisu osnovane.

Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka istaknutu u žalbi optuženika, žalitelj obrazlaže tvrdnjom da je prvostepeni sud pri ocjeni iskaza svjedoka B.

I. dao nejasne i proturječne razloge o odlučnoj činjenici - da li je optuženik imao nož.

Ovaj žalbeni prigovor ne stoji, jer je prvostepeni sud, protivno tvrdnji žalitelja iskaz svjedoka B. I. pravilno interpretirao, a s obzirom na odstupanje od iskaza koji je ova svjedokinja dala u istrazi, u smislu čl. 328. ZKP predočen joj je njezin prijašnji iskaz, te je prvostepeni sud s pravom zaključio da njezin iskaz kojeg je dala na glavnoj raspravi nije istinit u dijelu u kojem tvrdi da optuženik nije imao nož. Za takvu ocjenu iskaza ove svjedokinje na str.

7. obrazloženja pobijane presude navedeni su potpuno odredjeni i logični razlozi, bez ikakvih nejasnoća i proturječnosti, te stoga nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba krivičnog postupka, niti je ovaj drugostepeni sud ispitivanjem pobijane presude utvrdio postojanje takvih ili drugih procesnih povreda na koje je u smislu čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP pazio po službenoj dužnosti.

U žalbi optuženika, u skladu s obranom koju je dao tijekom postupka, prije svega se tvrdi da on nije imao nož niti je zadao bilo kakve ozljede oštećeniku, dok se s druge strane dopušta da je bio uzrujan, te da je na ponovljene provokacije oštećenika "reagirao fizičkom agresijom i to odmah", pa u skladu s takvim vidjenjem dogadjaja, žalitelj smatra da je djelo optuženik trebalo pravno označiti po čl. 41. st. 1. i 4. KZH.

Nasuprot tome, u žalbi javnog tužioca, u skladu sa tezom optužbe, izloženo je stajalište, prema kome je optuženik imao namjeru lišiti života oštećenika.

Medjutim, protivno navodima u žalbama stranaka, zasnovanim na subjektivnom vidjenju stvari, prvostepeni sud je obranu optuženika analizirao i temeljito ispitao, dovodeći je u vezu sa drugim dokazima, te je s pravom zaključio da obrana optuženika nije istinita u dijelu kad poriče da je zadao tjelesnu povredu oštećeniku, dok je nasuprot tome pravilno ocijenio osnovanom njegovu obranu u dijelu da nije imao namjeru lišiti života oštećenika, dapače, da nije ni pristao na nastupanje takve posljedice.

Za takvu ocjenu obrane optuženika i s tim u vezi primijenjenu pravnu kvalifikaciju djela, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude dao iscrpne, logične i uvjerljive razloge, koji nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima stranaka.

Naime, iskaze svjedoka B. M., B. I., F. M. i H. Z., prvostepeni sud je svestrano i kritički ocjenjivao, kao i iskaze ošt. B. R. i B. N., dovodeći ih u vezu s nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka prof. dr. Z. D., te je na

I Kž 243/1991-3

temelju takve ocjene dokaznog materijala izveo u svemu pravilne zaključke, izložene na strani 5-10 obrazloženja pobijane presude. Takvu ocjenu dokaznog materijala i na njoj utemeljene zaključke o odlučnim činjenicama kao pravilnu usvaja i ovaj drugostepeni sud i na nju upućuje žalitelje, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

U odnosu na prigovor u žalbi optuženika, da je njegovo djelo trebalo pravno označiti kao privilegirano krivično djelo teške tjelesne povrede na mah iz čl. 41. st.

4. KZH, treba prije svega istaknuti da takvo činjenično stanje, kakvog ga vidi optuženik, nema podloge u rezultatima dokaznog postupka, već predstavlja izoliranu, nedokazanu tvrdnju optuženika. Medjutim, u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir primjena čl. 41. st. 4. KZH iz razloga što ni uz takvo stanje stvari, kako dogadjaj želi prikazati optuženik, ne predležu elementi bića privilegiranog krivičnog djela iz čl. 41. st. 4. ZKP, jer niti se eventualna uzrujanost optuženika može smatrati jakom razdraženošću, niti je optuženik u to stanje doveden bez svoje krivnje i konačno, upravo kad bi se i uzelo utvrdjenim da su oštećenici naknadno provocirali optuženika na način kako je to utvrdio prvostepeni sud, takva provokacija ne predstavlja teško vrijedjanje prikladno da izazove afektivno stanje optuženika do stepena jake razdraženosti u smislu čl. 41. st. 4. KZH. Uz sve navedeno nedostaju i daljnji bitni elementi tog krivičnog djela na strani optuženika - postupanje na mah, s obzirom na vremenski diskontinuitet od navodnog izazova oštećenika do radnje izvršenja djela od strane optuženika.

Isto tako, nije prihvatljivo stajalište izraženo u žalbi javnog tužioca, da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o nepostojanju namjere optuženika na lišenje života oštećenika. Protivno rezoniranju u žalbi javnog tužioca, prvostepeni sud je na temelju pravilne ocjene rezultata dokaznog postupka ispravno utvrdio tijek dogadjaja i s pravom zaključio da nije dokazano da je optuženik postupao s namjerom da oštećenika liši života ili da je pristao na nastupanje takve posljedice, već da je njegov umišljaj bio upravljen na zadavanje teške tjelesne povrede oštećeniku. Za takvo utvrdjenje prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude na stranici 8-9 dao uvjerljive, logične i iscrpne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Usvajajući, prema tome, u svemu pravilne razloge na kojima prvostepeni sud temelji svoja utvrdjenja o svim odlučnim činjenicama, kao i primjenu zakona na tako utvrdjeno činjenično stanje, žalba javnog tužioca zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, ukazuju se neosnovanim.

Nisu osnovane žalbe stranaka ni zbog odluke o kazni.

Protivno navodima u žalbama, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 41. KZ SFRJ utječu da kazna bude veća ili manja, te je optuženiku za učinjeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora koja nije preblaga - kako to tvrdi javni tužilac, niti se može prihvatiti ocjena izražena u

I Kž 243/1991-3

žalbi optuženika, da je izrečena kazna prestroga i da bi uvjetna osuda u konkretnom slučaju bila adekvatna krivična sankcija.

Kad se, naime, pravilno ocijeni značaj svih činjenica i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, a posebno kad se uz okolnosti koje je pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir prvostepeni sud, još ima u vidu protek vremena od izvršenja djela, tijekom kojeg optuženik uopće nije dolazio u sukob sa zakonom, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koju je optuženiku izrekao prvostepeni sud, ukazuje se i po ocjeni ovog drugostepenog suda primjerenom težini učinjenog krivičnog djela, stupnju optuženikove krivične odgovornosti, njegovoj ličnosti i svim okolnostima konkretnog slučaja.

Prema tome, kako nisu ostvareni razlozi iz kojih stranke pobijanu prvostepenu presudu, niti su utvrdjene povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP, trebalo je temeljem čl. 384. ZKP odbiti žalbe i potvrditi presudu suda prvog stepena.

U Zagrebu, 25. lipnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka v.r.

mr Zmajević Branko v.r.