Rev-2975/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2975/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, Ilije Čuljata i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.I. iz Z., …. , zastupanog po punomoćnicima K.M. i P.Ž., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika B.D. i J.D., oboje iz ., …. , zastupanih po punomoćniku S.D., odvjetniku iz Z., radi ispunjenja ugovora, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 26. travnja 1994. godine br. Gž-10859/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. veljače 1993. godine br. Ps-1863/92, u sjednici održanoj dana 19. lipnja 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženicima da u ispunjenju zaključenog pismenog ugovora o zakupu poslovnog prostora predaju tužitelju poslovni prostor u zgradi u Z. … koji se sastoji od lokala br. 2. u razizemlju, ukupne površine 17,51 m5, kao i da mu naknade parnični trošak u iznosu od 33,40 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalng prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači podredno da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Tužitelj na navode revizije nije odgovorio, a niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio, da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog posutpka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji tuženika nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer presuda sadrži valjane razloge koji međusobno ne proturječe, a niti stanju spisa, pa se presuda može ispitati.

Iz sadržaja navoda revizije u stvari proizlazi da tuženici prigovaraju ocjeni provedenih dokaza, što upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Revizija se u smislu odredbe iz čl. 395. st. 3. ZPP ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa iz tog razloga ovaj revizijski sud nije ispitivao revizijske navode kojima se pobijaju činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja.

Suprotno revizijskoj tvrdnji tuženika nije sud učinio propust što tuženike nije saslušao kao stranke, što bi upućivalo na učinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP.

Naime, iz stanja spisa proizlazi da su tuženici u skladu s odredbama ZPP obaviješteni o ročištu na kojem je određeno provesti dokaz saslušanja stranaka s upozorenjem u smislu čl. 265. st. 2. ZPP, pa kako se tuženici nisu odazvali pozivu, to je prvostupanjski sud bio ovlašten temeljem citirane odredbe provesti dokaz saslušanjem prisutne stranke.

Ni drugostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP, jer je ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Ni tvrdnja tuženika da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno nije osnovana.

Kako su stranke sklopile i potpisane ugovor o zakupu poslovnog prostora od 25. kolovoza 1992. godine, onda su tuženici u ispunjenju tog ugovora kao zakupodavci dužni bili taj prostor predati tužitelju kao zakupcu, kako su s osnovom zaključili nižestupanjski sudovi.

Naime, tuženici nisu mogli jednostranom izjavom od 21. rujna 1992. godine taj ugovor raskinuti, a niti mogu s uspjehom isticati da zakupac bez opravdanog razloga nije uselio u poslovne prostorije u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, kada je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova radi protivljenja tuženika bio onemogućen ući u posjed prostora i koristiti ga u skladu s ugovorom.

U konkretnom slučaju radi se o ugovoru o zakupu sklopljenom na određeno vrijeme (dvije godine), koje prestaje istekom vremena na koje je zaključen u smislu čl. 47. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, ("Narodne novine" br. 52/71) time da zakupodavac može odustati od ugovora neovisno o trajanju zakupa pod uvjetima iz čl. 49. istog zakona, čime je isključeno jednostrano i samovoljno razvrgnuće ugovora.

Kako je u vrijeme donošenja pobijane presude ugovor bio egzistentan, odnosno rok na koji je zaključen nije istekao, okolnost što će taj rok isteći tijekom revizijskog postupka nema pravno značenje za ishod same parnice.

Budući da se nisu ostvarili revizijski razlozi valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. lipnja 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.