Rev-393/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-393/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz Z., zastupanog po punomoćniku F. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika B. j.t.d. za zaštitu osoba i imovine iz Z., zastupan po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., radi poništenja otkaza, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 07. rujna 2000. godine, broj Gž-190/00, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 10. siječnja 2000. godine, broj Pn-968/99, u sjednici održanoj 04. srpnja 2001. godine,

presudio i riješio je:

I Revizija se djelomično prihvaća kao osnovana i ukida presuda Županijskog suda u Zadru od 07. rujna 2000. godine, broj Gž-190/00 i presuda Općinskog suda u Zadru od 10. siječnja 2000. godine, broj Pn-968/99 u dijelu kojim je odlučeno o isplati naknade plaće za vrijeme od 01. svibnja 1999. godine do 10. siječnja 2000. godine.

II U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

“I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se da je temeljem ugovora o radu sklopljenog 02. studenog 1997. godine tužitelj zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu stražara.

2. Utvrđuje se ništavim usmeni otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme izjavljen tužitelju od strane tuženika dana 21. svibnja 1999. godine.

3. Tuženiku se nalaže vratiti tužitelja na radno mjesto stražara u roku od 15 dana.

4. Tuženiku se nalaže tužitelju isplatiti na ime plaće za svibanj 1999. godine iznos od 1.982,69 kn, te iznos od 1.982,69 kn na ime plaće za lipanj 1999. godine. Nadalje tužitelju se nalaže da ime naknade plaće isplati iznos od po 1.982,69 kn mjesečno počevši od 01. srpnja 1999. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dana dospijeća, a da se kao dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa uzme svaki 10. u mjesecu za prethodni mjesec, a ostalo kako bude dospijevalo najkasnije do svakog 10. u mjesecu za prethodni mjesec, kao i da tužitelju naknadi parnične troškove i to sve u roku od 15 dana.

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.376,20 kn u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.”

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena kao osnovana žalba tužitelja i djelomično preinačena prvostupanjska presuda tako da su prihvaćeni kao osnovani tužbeni zahtjevi:

- usmjereni na utvrđenje da je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 02. studenog 1997. godine zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu čuvara (1) i da je ništavan usmeni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme dan tužitelju od strane tuženika dana 31. svibnja 1999. godine (2), te da je tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto čuvara u roku od 15 dana (3), s nalogom da tužitelju na ime neisplaćene plaće za vrijeme od 01. svibnja do 31. prosinca 1999. godine isplati mjesečno iznos od 1.982,69 kn, te za vrijeme od 01. siječnja do 10. siječnja 2000. godine iznos od 639,57 kn sa zateznom kamatom od 18% godišnje, računjući od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće pa do isplate, s tim da se kao dan dospijeća uzima 10. dan u mjesecu za protekli mjesec (4) dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na neisplaćenu plaću za vrijeme od 11. siječnja 2000. godine pa nadalje, žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (II).

Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (I – 5).

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tuženik je pravovremeno izjavio reviziju pozivom na revizijske razloge: bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu bude ukinuta ili da preinakom drugostupanjske presude u pobijanom dijelu žalba tužitelja bude odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

U ovom sporu tužitelj je prema tuženiku postavio tužbene zahtjeve usmjerene na utvrđenju da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je ništavan usmeni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju, te da se obveže tuženika da vrati tužitelja na posao i da mu isplati plaću od početka svibnja 1999. godine pa nadalje. Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj od početka studenog 1997. godine do svibnja 1999. godine radio kod tuženika na poslovima stražara – čuvara, da je za to razdoblje tuženik tužitelju isplaćivao plaću i da stranke u pisanom obliku nisu zaključile ugovor o radu, a niti kakav drugi ugovor, te da tuženik tužitelju nije uručio pismenu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu,

- da je tuženik usmeno, putem telefona, dana 31. svibnja 1999. godine, obavijestio tužitelja da više ne dolazi na poslao.

Polazeći od izloženih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio u cijelosti tužbene zahtjeve smatrajući da je tužitelj kao zaposlenik u smislu odredbe st. 3. čl. 11. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) bio ovlašten od tuženika kao poslodavca tražiti da mu uruči pismenu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, a ukoliko poslodavac tako ne postupi, da zaposlenik putem suda može zahtijevati da mu poslodavac uruči takvu potvrdu, a kako tužitelj tako nije postupio to njegov tužbeni zahtjev u ovom slučaju ne bi bio osnovan.

Drugostupanjski je sud, odlučujući o žalbi tužitelja, zaključio da prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbu čl. 11. ZR-a, jer protivno stajalištu prvostupanjskog suda, u izloženoj situaciji kad je tužitelj obavljao poslove za tuženika, a ovaj mu za taj radi isplaćivao plaću, a nisu zaključili pismeni ugovor o radu, niti je tuženik kao poslodavac tužitelju uručio pismenu potvrdu o sklopljenom ugovoru (st. 3. čl. 11. i čl. 12. ZR-a) i kraj činjenice da tuženik nije tužitelju pismeno otkazao ugovor o radu, tužitelja, kao zaposlenika, pripada pravo tražiti sudsku zaštitu na način kako je to i postupio.

Izloženo pravno stajalište drugostupanjskog suda je pravilno, pa je pobijanom presudom pravilno primjenjeno materijalno pravo, kada je, kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da su stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je ništavan usmeni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju i da je tuženik dužan vratiti tužitelja na posao.

Tvrdnja revidenta da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o radu već o ugovoru o djelu, prema prosudbi ovog suda, nema uporišta u postignutim rezultatima parničnog postupka.

Prema odredbi čl. 600. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) ugovorom o djelu izvođač (poduzetnik – izvođač radova) obvezuje se obaviti određeni posao kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje kakva fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje da mu za to plati naknadu.

Ugovorom o djelu izvođač radova (poduzetnik) obvezuje se obaviti određeni faktični posao, te je odgovoran drugoj strani da na vrijeme i kvalitetno obavi taj posao (čl. 600-608 i čl. 614 ZOO).

U konkretnom slučaju tužitelj je obavljao zaštitarsku djelatnost u smislu odredbi Zakona o zaštiti osoba i imovine (“Narodne novine” br. 83/96), a takva djelatnost, prema prosudbi ovog suda, po prirodi stvari, ne može biti predmetom ugovora o djelu. A i činjenica da je tužitelj posao čuvara imovine kod tuženika obavljao neprekidno preko godinu i pol dana upućuje na zaključak da je među strankama zaključen usmeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Tuženik tužitelja putem telefona obavještava da više ne dolazi na posao, zbog određenog skrivljenog ponašanja, a ne postupa u smislu odredbi čl. 608. i 609. ZOO, kojim odredbama je propisano postupanje naručitelja radova kada se ostvare razlozi za raskid ugovora o djelu.

Kraj izloženog ne pokazuje se odlučnim za presuđenje ovog spora činjenica da tuženik tužitelja nije kao zaposlenika prijavio kod Fonda MIORH.

Prema odredbi čl. 11. st. 2. ZR-a, propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Obveza je poslodavca da zaposleniku najkasnije 15-tog dana od dana početka rada uruči pismenu potvrdu o sklopljenom ugovoru (st. 3. čl. 11. ZR-a).

Otkaz ugovora o radu mora imati pismeni oblik, a otkaz kojeg daje poslodavac mora biti i obrazložen (čl. 111. st. 1. i 2. ZR-a).

Pravilno je, dakle, pobijanom presudom primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu kako je to već navedeno.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Kraj izloženog revizija se ne pokazuje osnovanom u dijelu koliko se istom pobija pravomoćna presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da su stranke zaključile ugovor o radu, da je ništavan usmeni otkaz ugovora o radu i da je tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto, pa je za to presuđeno kao pod II izreke (čl. 393. ZPP).

Izreka presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja da mu se isplati naknada plaće za vrijeme od početka svibnja 1999. godine do 10. siječnja 2000. godine, dijelom je opterećena bitnom povredom odredbe parničnog postupka, a dijelom se ostvario i razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Tuženik je pobijanom presudom obvezan da tužitelju isplati plaću za svibanj 1999. godine, iako iz iskaza samog tužitelja slijedi da mu je plaća za taj mjesec isplaćena, pa u tom dijelu postoji proturječje između razloga pobijane presude i sadržaja zapisnika o iskazu, što tvori bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revident određeno upire.

Prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije ni utvrđivao visinu plaće koju bi tužitelj u upitnom razdoblju ostvario kod tuženika, da mu nije nezakonito otkazan ugovor o radu, pa drugostupanjski sud nije bez činjeničnih utvrđenja o tome mogao preinačiti prvostupanjsku presudu glede zahtjeva za isplatu naknade plaće.

Trebalo je za to reviziju djelomično prihvatiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci pod I (čl. 394. i 395. st. 2. ZPP).

U nastavku će prvostupanjski sud utvrditi odlučne činjenice glede zahtjeva za isplatu naknade plaće, za odnosno razdoblje i u skladu s tim utvrđenjem ponovno odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 04. srpnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.