I Kž-339/2004-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 339/04-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. J. B. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 30 siječnja 2004. godine, br. K-24/02, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2006. godine, u nazočnosti braniteljice optuženika, Zorane Živković, odvjetnice iz Zagreba i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e :

Žalba optuženog M. J. B. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen je krivim M. J. B. što je počinio tri kaznena djela i to kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, za koje djelo mu je temeljem istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i pet mjeseci; kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona za koje djelo mu je temeljem istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i kazneno djelo iz čl. 287. Kaznenog zakona za koje djelo mu je temeljem istog zakonskog propisa također utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je primjenom odredbe čl. 60. st. 1. i 2. toč. c/ Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri

I Kž 339/04-6

godine, u koju kaznu je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme zadržavanja od 4. do 6. prosinca 2001. godine.

Istom presudom optuženik je temeljem čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku obavezan oštećenoj Republici Hrvatskoj isplatiti iznos od 448.337,00 kuna sa zateznom kamatom.

U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženik je temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku dužan platiti stvarne troškove postupka u iznosu od 3.590,00 kuna te trošak u paušalnom iznosu od 5.000,00 kuna.

Istom presudom, iako suvišno u izreci, odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za određivanje sigurnosne mjere iz čl. 77. Kaznenog zakona.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi M. J. B. po branitelju M. P., odvjetniku iz Z., zahtijevajući obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred potpuno izmijenjeno vijeće odnosno podredno, da se „preinači shodno žalbenim razlozima“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženik i branitelj koji je to u žalbi zahtijevao. Iako su o sjednici vijeća uredno obaviješteni, istoj nisu pristupili, ali je sjednici pristupila novoizabrana braniteljica Zorana Živković. Sjednica vijeća održana u odsutnosti osoba koje su to zahtijevale, na temelju čl. 374. st. 4. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženik da bi postojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka odnosno, da je izreka presude proturječna i nerazumljiva time što nije jasno preciziran oštećenik, već se samo spominje „državni proračun“, a da zatim postoji proturječje s obrazloženjem kada se kao oštećenik spominje Republika Hrvatska, iako se optuženika tereti za otuđenje sredstava koja su u naravi na raspolaganju „Centru za socijalnu skrb Z.“.

Odredbe Zakona o socijalnoj skrbi jasnim definiraju da su Centri socijalne skrbi javne ustanove koje osniva Republika Hrvatska te sukladno istom zakonu osigurava i sredstva za njihov rad. Kada država osigurava sredstva ona to čini upravo putem svoga proračuna, pa naznaka da je kriminalnom aktivnošću optuženika oštećen državni proračun ne čini izreku presude nerazumljivom, kao niti navod iz obrazloženja kada se taj proračun povezuje upravo s Republikom Hrvatskom kao oštećenikom. Stoga ne postoji ova bitna povreda odredaba

I Kž 339/04-6

kaznenog postupka kako ju ističe optuženik u svojoj žalbi, a sukladno takvom ispravnom zaključivanju prvostupanjskog suda jedino aktivno legitimiran za postavljanje imovinskopravnog zahtjeva upravo je državni odvjetnik, koji sukladno čl. 2. Zakonu o državnom odvjetništvu „… poduzima pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske

.. „, u koje radnje u svakom slučaju spada i postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku.

Također, nije u pravu optuženik da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, koju tvrdnju povezuje sa nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem u odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga za grafološko vještačenje svih spornih isplatnica radi utvrđenja radi li se o potpisima upravo optuženika.

U ovome dijelu potpuno je cjelovito, ispravno i točno utvrđenje prvostupanjskog suda da sporne isplate koje se navode u izreci pobijane presude su sačinjavane na temelju neistinito unesenih podataka (o zakonitoj proceduri zaprimanja zahtjeva, njegovoj obradi i zatim samoj isplati, svjedočili su djelatnici Centra) i osnova za isplatu nije bila sama isplatnica, već cjelokupna dokumentacija sastavljana u nezakonitoj proceduri. Prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da niti je postupak sastavljanja ukupne dokumentacije bio ispravan, a niti je samo postupanje s tom dokumentacijom (u smislu potrebne rasprave i odlučivanja) bilo poštovano. Stoga bi doista provođenje grafološkog vještačenja svakog pojedinog potpisa, a osobito obzirom na navod obrane u odnosu na pojedine isplate, za koje sam optuženik navodi da je doista na opisani način podizao novac, ali pravdajući se da se radilo samo o slučajevima potrebe podmirenja računa za koje nisu bila osigurana sredstva u samom Centru, bilo posve nepotrebno. Na temelju svih ostalih izvedenih dokaza ispravan je zaključak prvostupanjskog suda o postojanju odlučnih činjenica koje tvore obilježja kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, te istaknuto ne predstavlja niti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a ne radi se niti o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, o čemu će biti govora kasnije.

Nastavno optuženik u žalbi problematizira postupanje policije u fazi kriminalističke obrade odnosno postupanje istražnog suca u fazi istrage, no iste prigovore nije moguće dovesti u vezu s razlozima žalbene osnove postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka kako ih opisuje Zakon o kaznenom postupku.

Također, nije u pravu optuženik da bi postojala bitna povreda iz odredbe čl. 367. st. 1. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku, a koju obrazlaže kroz, po optuženiku, prepoznatu problematičnost podizanja nove neposredne optužnice koja je tijekom postupka spojena sa ranije podignutom, i zatim donesena jedna i to pobijana presuda.

Uvodno valja istaći da je u opisanoj situaciji državni odvjetnik, ako se radilo o saznanju s glavne rasprave o novim kriminalnim postupanjima optuženika, mogao proširiti optužbu u skladu sa svojim saznanjima. Na tako proširenu optužbu optuženik ne bi uopće imao pravo prigovora protiv optužnice. Međutim, državni odvjetnik je na temelju saznanja za nove kriminalne aktivnosti ispravno podnio zahtjev istražnom sucu za podizanje neposredne optužnice, omogućivši već tada optuženiku da se očituje o tim radnjama. Okolnost, što je optuženik koristio svoje pravo da u tom dijelu ne iznosi obranu spada u taktiku same obrane, a ne propuste u postupanju suda ili državnog odvjetnika. Postupak državnog odvjetnika odnosno suda radi zaštite prava optuženika i zakonitog postupanja ogledao se dalje u podnošenju samostalne optužnice protiv koje je optuženik imao pravo prigovara, a tek kasnije

I Kž 339/04-6

dolazi do spajanja dvaju kaznenih postupaka i vođenja jedinstvenog postupka koji i završava pobijanom, prvostupanjskom presudom. Prem tome, opisana postupanja nikako ne predstavljaju povredu odredbe čl. 367. st. 1. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku, kako to pogrešno tvrdi optuženik u svojoj žalbi.

Nije u pravu optuženik da je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu time što je njegovo postupanje pravno označeno kao tri odvojena kaznena djela u stjecaju. Pogrešna je tvrdnja optuženika da bi odnos između kaznenih djela iz čl. 337. i čl. 312. Kaznenog zakona trebalo promatrati kao jedno djelo i to kroz tzv. prividni idealni stjecaj, zbog čega bi se izgubila samostalnost kaznenog djela iz čl. 312. Kaznenog zakona. Također, nije u pravu niti u dijelu kada tvrdi da nema kaznene odgovornosti za kazneno djelo iz čl. 287. Kaznenog zakona jer da je ratio ove norme u zaštiti urednosti i zakonitosti postupanja s trgovačkim i poslovnim knjigama, a što da ovdje nije slučaj.

U odnosu na pitanje „prividnog idealnog stjecaja“, ovaj pravni institut nije moguće primijeniti na konkretnu kriminalnu aktivnost optuženika jer količina kriminalnog postupanja za svako kazneno djelo je takva da se ne može govoriti o gubitku samostalnog karaktera kaznenog djela krivotvorenja službene isprave kako je ono utvrđeno. Optuženik je naime ovo kazneno djelo ostvarivao, a za što je i proglašen krivim, „unošenjem neistinitih podataka“ u poslovne isprave stvarajući privid da je jednokratna novčana pomoć od određene osobe stvarno i zatražena, da bi zatim takve poslovne isprave za koje zna da su neistinite uporabio kao prave, što je zatim rezultiralo donošenjem odluke o isplati jednokratne novčane pomoći (JNP) i konačno samom isplatom iznosa koji je optuženik zadržavao za sebe. Sve ove radnje kojima se ostvaruju obilježja kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona i kojima je on stvarao privid zakonitog postupanja znatno nadilaze opseg radnji koje bi se mogle smatrati manje važnim i kao takvim inkludiranim u izvršenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona. Ovakvo prethodno nedopušteno postupanje optuženika nije nužan preduvjet za postojanje kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti.

U odnosu na kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga, iz čl. 287. Kaznenog zakona, u pravu je optuženik kada ističe koji je osnovni ratio te pravne norme označujući ga kao uredno i zakonito postupanje s trgovačkim i poslovnim knjigama. Međutim, valja imati u vidu da je to kazneno djelo smješteno u glavu Kaznenog zakona gdje su kaznena djela kojima se štiti sigurnost platnog prometa i poslovanja, a ta sigurnost postiže se između ostalog i mogućnošću odgovarajuće kontrole dokumentacije i eventualnim otkrivanjem kriminalne aktivnosti pojedinaca u platnom prometu ili poslovanju. Uništavanje te dokumentacije, kakovo je utvrđeno na strani optuženika, on je stvarno ostvario obilježja ovog kaznenog djela za koje je ispravno i proglašen krivim. Centar za socijalnu skrb kroz svoju djelatnost javne ustanove raspolaže određenim sredstvima i o istom je dužan voditi poslovne knjige. Uništavanje takvih poslovnih knjiga predstavlja ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela, kako to ispravno utvrđuje i prvostupanjski sud.

Nije u pravu optuženik da bi činjenično stanje bilo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno.

Optuženik ponovno problematizira radnje poduzimane u prethodnom postupku, zaključujući da se prvostupanjski sud orijentirao isključivo na dokaze koji idu na teret optuženiku ne sagledavajući s dovoljno pažnje propuste koji su učinjeni. Međutim, ovakva

I Kž 339/04-6

argumentacija ne opravdava istaknutu žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U dijelu kojim ističe da nisu interpretirani iskazi koji ne terete optuženika odnosno, da su "nedokazani slučajevi ispušteni", valja istaći, da je zadaća suda u presudi prije svega navesti razloge zašto smatra dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo, bez potrebe da obrazlaže ustavom garantiranu tezu o pretpostavci njegove nedužnosti dok se ne dokaže suprotno, je tako prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i postupio, navodeći različite kategorije svjedoka, a zatim ispravno ih grupirajući posebno obrazložio ove na temelju čijih iskaza je dokazana tvrdnja optužbe o krivnji optuženika i koji su bili osnova za ispravno zaključivanje i samoga suda da ta krivnja, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, postoji.

U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga za provođenje grafološkog vještačenja potpisa na isplatnicama, kako je već ranije rečeno, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da iz svih ostalih provedenih dokaza nedvojbeno nalazi utvrđenim da svojim postupanjem optuženik ostvaruje obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, pa i u dijelu prisvajanja novca (list 39 presude), za koje utvrđenje su bili odlučni iskazi blagajnica o tome kako su se vršile isplate za one tzv. optuženikove stranke. Da je to bio uobičajen sistem postupanja optuženika vidljivo je iz iskaza djelatnika Centra kada opisujući način postupanja kod isplata jednokratnih novčanih pomoći (JNP) spominju pojam „oni njegovi“ ili citirajući optuženika „oni moji“, nakon čega su slijedila krivotvorenja zahtjeva za isplatu, postupanja po takvim zahtjevima kao da su istiniti, donošenje odluka o isplatama i zatim samih isplata jednokratne novčane pomoći (JNP). Stoga bi doista provođenje grafološkog vještačenja predstavljalo samo nepotrebno odugovlačenje postupka.

Optuženik u žalbi postavlja čitav niz pitanja za koja smatra da sud na njih nije dao odgovore, zanemarujući da je zadaća suda obrazložiti svoje utvrđenje o tome je li dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo ili ne, bez da traži odgovore na pitanja koja optuženik inače nalazi problematičnim.

U odnosu na odluku o kazni prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i zatim njihovim vrednovanjem odmjerio kaznu koju smatra primjerenom ovako utvrđenim okolnostima i težini samih kaznenih djela. Navodi istaknuti u žalbi optuženika ne dovode u sumnju da bi kako pojedinačne, tako i jedinstvena kazna bila odmjerena u previsokom trajanju, osobito ima li se u vidu iznos pribavljene imovinske koristi, kao i okolnost da je ovakvim kriminalnim postupanjem i nezakonitim prisvajanjem novca onemogućio dio socijalno najugroženijih osoba grada Z. da ostvare svoje pravo na socijalnu skrb, kako im je ona predviđena u Republici Hrvatskoj kao socijalnoj državi.

U odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, već je ranije istaknuto da je upravo državni odvjetnik aktivno legitimiran postaviti taj zahtjev prema optuženiku, a u pogledu odluke o visini ove koristi ista predstavlja zbir pojedinačnih iznosa kako su oni utvrđeni tijekom dokaznog postupka, sa pripadajućom kamatom.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1.

I Kž 339/04-6

Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. listopada 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ana Garačić, v.r.