I Kž-162/1993-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 162/1993-4

PRESUDA I RJEŠENJ E

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Mikor Milivoja, Kocijančić Erike i Primorac Vladimira kao članova vijeća i sudske savjetnice Klarić-Baranović Senke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. D. zbog krivičnog djela iz čl. 223. st. 3. u svezi st. 1. KZJ (stare numeracije) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Vojnog suda u Splitu od 7. listopada 1992. godine br. K- 424/92, u sjednici održanoj 27. rujna 1994. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pantlik Mladena,

presudio i riješio je:

I. Djelomično se uvažava žalba optuženika S. D.,

a) ukida se pobijana presuda u odnosu na krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZRH (sada čl. 125. st. 1. KZRH) opisano u toč. 2. izreke te presude i u odnosu na krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. toč. 3. KZRH (sada čl. 126. st. 1. toč. 3. KZRH) opisano u toč. 3. izreke te presude i predmet u tom dijelu vraća nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

b) preinačuje se pobijana presuda u odnosu na krivično djelo iz čl. 223. st. 3. biv. KZJ opisanog u toč. 1. te presude (sada čl. 175. st. 3. OKZRH) u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelom opisanim pod 1. učinio krivično djelo iz čl. 175. st. 1. OKZRH.

c) Uslijed odluke pod a) i b) preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženik S. D. za krivično djelo iz čl. 175. st. 1. OKZRH, na temelju čl. 175. st. 1. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. lipnja 1992. do 7. listopada 1992. godine.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika S. D. odbija se kao neosnovana i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

I Kž 162/1993-4

Pobijanom presudom opt. S. D. oglašen je krivim da je na način opisan u izreci te presude, i to učinom pod toč. 1. počinio krivično djelo krađe oružja iz čl. 223. st. 3. biv. KZJ, učin pod 2. krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. (sada čl. 125. st. 1.) KZRH a učinom pod 3. krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. toč. 3. (sada čl. 126. st. 1. toč. 3.) KZRH, te mu je za krivično djelo iz čl. 223. st. 3. KZJ uz primjenu čl. 42. i 43. KZJ (sada čl. 38. i 39. OKZRH) utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za krivično djelo iz čl. 130. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, za krivično djelo iz čl. 131. st. 1. toč. 3. KZRH uz primjenu čl. 42. i 43. biv. KZJ (sada čl. 38. i 39. OKZRH) kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te je, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 48. st. 2. toč. 3. biv. KZJ (sada čl. 43. st. 2. toč. 3. OKZRH) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

U izrečenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 27. lipnja 1992. do 7. listopada 1992. godine.

Temeljem čl. 65. biv. KZJ (sada čl. 60. OKZRH) optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana, a temeljem čl. 108. st. 2. ZKP (stare numeracije) je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika M. V. time da je on oštećeniku u cijelosti dosuđen.

Konačno, po čl. 98. st. 4. ZKP (sada čl. 90. ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka.

Protiv te presude optuženik je po svom branitelju podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o krivičnim sankcijama, s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako da mu se za krivično djelo krađe oružja izrekne uvjetna osuda, uz koju će se narediti i liječenje na slobodi, a za djela opisana pod 2. i 3. izreke pobijane presude da se oslobodi od optužbe, odnosno donese odbijajuća presuda, ili podredno, da se prvostupanjska presuda u cijelosti ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika uvaži samo glede potrebitih korekcija u odnosu na u međuvremenu donesene izmjene u krivičnom zakonu oko minimalnih vrijednosti odlučnih za biće djela a s tim u svezi i pravnih kvalifikacija djela.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Protivno stajalištu žalitelja, nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP time, stoje sud prvog stupnja u razlozima svoje presude, osvrćući se na pobude iz kojih je optuženik počinio krivično djelo opisano pod toč. 1. te presude, izostavio komentirati i onaj dio optuženikove obrane iz koje proizlazi da je s ukradenom poluautomatskom puškom namjeravao otići u Tomislavgrad i tamo se pridružiti Hrvatskoj vojsci, budući da - prema pravilnom stajalištu suda prvog stupnja - postojanje ma kojeg motiva na strani optuženika, ne dovodi u pitanje postojanje samog krivičnog djela niti otklanja optuženikovu krivičnu odgovornost. Bitno je, a to je u postupku nesporno utvrđeno, između ostalog i priznanjem optuženika, da je optuženik ukrao oružje za koje je znao da služi potrebama obrane, pa je time i ostvario posebno obilježje ovog krivičnog djela krađe.

I Kž 162/1993-4

U odnosu na djelatnost optuženika, opisanu pod toč. 1. treba istaći da u vrijeme kada se izricala prvostupanjska presuda, osnovno krivično djelo krađe oružja je zbog vrijednosti ukradenih stvari predstavljalo krivično djelo krađe oružja iz st. 3. čl. 223. (sada st. 3. čl. 175. OKZRH).

Međutim, zbog izmjene u Osnovnom krivičnom zakonu Republike Hrvatske, do koje je u međuvremenu došlo, ovo djelo, s obzirom na vrijednost ukradenih stvari, sada predstavlja krivično djelo krađe oružja iz čl. 175. st. 1. OKZRH, pa je u tom pravcu, uvažavanjem žalbe optuženika, trebalo pobijanu presudu preinačiti u pravnoj oznaci djela, kao u izreci ove presude pod I.b).

Istovremeno, a jer je optuženik ovom presudom oglašen krivim zbog krivičnog djela za koje je predviđena znatno blaža kazna od onog za koje je pobijanom presudom i osuđen, ta je okolnost, po stajalištu ovog suda, kao suda drugog stupnja, trebala imati svog odraza i u odluci o kazni.

Zbog toga, te uvažavajući one olakotne okolnosti koje je sud prvog stupnja našao na strani optuženika i vodeći računa o društvenoj opasnosti krivičnog djela u pitanju, ovaj sud, kao sud drugog stupnja je ocijenio, da će se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju postići upravo kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci, a što se još blažom kaznom, ili uvjetnom osudom, kako to predlaže žalitelj, ne bi moglo postići.

Uslijed gornje odluke nema zakonske mogućnosti da se optuženiku umjesto sigurnosne mjere iz čl. 60. st. 1. OKZRH, koja mu je od strane suda prvog stupnja pravilno izrečena, naredi liječenje na slobodi, kako se to predlaže u žalbi, budući da se takovo liječenje, sukladno st. 3. čl. 60. OKZRH može narediti samo uz uvjetnu osudu.

Slijedom svega naprijed izloženog, odlučeno je kao pod I.b) i c) i II. izreke ove presude.

Nadalje, a u odnosu na krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZRH (sada čl. 125. st. 1. KZRH) opisano u toč. 2. izreke pobijane presude i kriv. djela teške krađe iz čl. 131. st. 1. toč. 3. KZRH (sada čl. 126. st. 1. toč. 3. KZRH) opisano u toč. 3. izreke pobijane presude, u pravu je žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na ta djela ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Naime, prema izreci i obrazloženju pobijane presude, optuženik je izvršenjem krivičnog djela krađe opisanog u toč. 2. izreke te presude, za sebe uzeo i odnio jedan kilogram duhana, kliješta, odvijač, čekić i odvjetnički pečat, "u točno neutvrđenoj vrijednosti, ali svakako većoj od 500 HRD".

Istovremeno, sud prvog stupnja nije utvrdio da je optuženik iste prigode, a u namjeri prisvajanja iz odvjetničke kancelarije istog oštećenika M. V., uzeo i za sebe odnio još i diktafon, dvije kazete za diktafon i drveni okvir za sliku, već je naprotiv utvrdio, da je optuženik o uzimanju tih predmeta samoinicijativno upoznao oštećenika, pa ga za krađu tih predmeta nije ni oglasio krivim, iako su i ti predmeti bili obuhvaćeni optužnicom i to u okviru krivičnog djela teške krađe iz čl. 131. st. 2. KZH, za koje optuženik bio terećen.

I Kž 162/1993-4

Stoga, a kada se pravilno sagleda postupanje optuženika u cjelini, posebice u svjetlu gore navedenog utvrđenja suda prvog stupnja prema kojem je zapravo optuženik iz odvjetničke kancelarije oštećenika, a radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, mogao uzeti vrednije predmete od onih za koje je u postupku utvrđeno da je uzeo, a nije ih uzeo, te kada se ima u vidu vrsta i količina otuđenih predmeta, čiju stvarnu vrijednost sud prvog stupnja nije ni utvrđivao, već se zadovoljio svojom slobodnom procjenom da se radi o predmetima "čija vrijednost očigledno nije prelazila 15.000 HRD ali je svakako veća od 500 HRD", onda je u pravu žalitelj kada u svojoj žalbi prigovara ali i sugerira, nije li prvostupanjski sud, u postojećoj situaciji, očitovanjem oštećenika ili na neki drugi pogodan način, trebao utvrditi stvarnu vrijednost otuđenih predmeta i slijedom toga, a za slučaj da ona nije prelazila granični iznos - koji sada iznosi 20.000 HRD odnosno 20 kuna - vidjeti, nije li umišljaj optuženika ipak išao za tim da sebi pribavi malu imovinsku korist a ne postoje posebne okolnosti koje djelu daju veći značaj, što bi onda, uslijed nastupjelih izmjena u KZRH, po st. 2. čl. 138. KZRH bili elementi krivičnog djela sitne krađe iz čl. 138. st. 1. KZRH, a što će sve u ponovljenom postupku trebati raspraviti i nakon toga odlučiti da li je optuženik doista počinio krivično djelo krađe ili pak krivično djelo sitne krađe.

S tim u svezi, a za slučaj da sud prvog stupnja nađe da su se u ponašanju optuženika stekli elementi krivičnog djela sitne krađe, vodit će računa i o tomu, da je djelo počinjeno na štetu privatne imovine, za koje se na temelju čl. 138. st. 3. KZRH gonjenje poduzima privatnom tužbom, te o izjavi oštećenika V. M. na listu 68 spisa, prema kojoj taj oštećenik nije zainteresiran za krivično gonjenje optuženika, u kojem slučaju za to djelo ne bi ni bilo ovlaštenog tužitelja.

Na isti će način sud prvog stupnja postupiti i kada je u pitanju krivično djelo teške krađe, za koje je optuženik oglašen krivim u toč. 3. izreke pobijane presude.

Naime, kada je sud prvog stupnja u tijeku postupka, temeljem provedenih dokaza i to prije svega okolnosnog i vrlo uvjerljivog iskaza svjedokinje G. M. (list 66 spisa) utvrdio, da je sada pok. F. P., kojoj je oštećenica L. S. za vrijeme njezine odsutnosti povjerila čuvanje stana, zamolila optuženika da u stanu oštećenice sanira Štetu koja je nastala uslijed bombardiranja grada, tako da optuženik u stan oštećenice nije ušao samovoljno, već na zamolbu, te da je štetu doista i sanirao na način da je izbacio "šutu" i raznorazni materijal nastao bombardiranjem grada iz stana na ulicu, da je tako nastale otvore zatvorio, a sve vrijednije predmete i knjige iz oštećenog dijela stana prebacio u neoštećeni dio, onda iz opisanih okolnosti ne proizlazi da je optuženik "iskoristivši stanje nastalo bombardiranjem grada iz stana uzeo, odnio i za sebe zadržao jedan tepih, starinske škare i dva ukrasna prekrivača za jastuke i time sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu većem od 500 HRD", jer je to, povrh svega, i u kontradikciji sa opisom samog djela gdje se navodi "sanirajući nastalu štetu".

Stoga, prema izloženom, ne može biti govora o tomu da je optuženik krivično djelo krađe počinio pod kvalificiranim okolnostima zbog kojih je to djelo preraslo u krivično djelo teške krađe, a teško da bi se radilo i o krivičnom djelu krađe iz ranijeg čl. 130. st. 1. KZRH, već naprotiv, prije bi proizlazilo, da bi se i u ovom slučaju - ovisno o stvarnoj vrijednosti navedenih predmeta, koju tek treba utvrditi - radilo o krivičnom djelu sitne krađe iz čl. 138. st. 1. KZRH.

I Kž 162/1993-4

Uostalom, iz spisa i ne proizlazi da je oštećenica L. S. uopće i podnijela krivičnu prijavu a niti je u tijeku postupka saslušavana, što će u ponovljenom postupku trebati provesti da bi se utvrdilo i pitanje ovlaštenog tužitelja, te sukladno svemu naprijed iznijetom, eventualno postupilo u smislu čl. 339. toč. 2. ZKP.

Radi svega naprijed izloženog, sa žalbom optuženika u odnosu na krivična djela krađe i teške krađe, za koja je bio oglašen krivim u toč. 2. i 3. izreke pobijane presude, postupljeno je kao pod I.a) ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 27. rujna 1994. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Klarić-Baranović Senka v.r.

Gudelj Milan v.r.