Supreme Court dismissed request for protection of legality regarding salary difference payment as procedural error was unfounded.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the Prosecutor General's request for protection of legality against a lower court's judgment ordering payment of a salary difference. The prosecutor argued that the lower court erred by treating the salary increase as a preliminary issue rather than a separate administrative act, violating procedural rules. The court rejected this claim, ruling that the Civil Procedure Act explicitly allows courts to resolve such undisputed preliminary issues independently when no other body has yet decided on the matter.
Legislator headnote
AI generatedčl. 12. st. 1. i 2. ZPP-a; čl. 408. st. 1. i 2. ZPP-a; čl. 393. ZPP-a: The court may resolve a preliminary issue regarding the existence of a right if no other competent body has yet decided, and the request for protection of legality must be limited to the specific grounds raised by the prosecutor.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Gzz-192/01-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz P., V. zastupane po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Požeško-slavonske županije, sada nadležnom Državnom odvjetništvu, radi isplate razlike plaće, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 29. lipnja 2001. godine, broj: G-DO-797/01, protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Pakracu od 19. travnja 2001. godine, broj: P-27/01, u sjednici održanoj dana 13. veljače 2002. godine,
p r e s u d i o je:
Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
Pravomoćnom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužiteljici na ime razlike plaće isplati za razdoblje od 07. prosinca 1997. godine pa do 01. prosinca 2000. godine iznos od 16.836,45 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže označene u izreci te presude.
Ujedno je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.440,00 kn.
Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, s prijedlogom da se ukine
pobijana presuda i predmet vrati općinskom sudu na ponovno suđenje i donošenje nove na zakonu osnovane odluke.
Parnične stranke se nisu izjasnile o podignutom zahtjevu za zaštitu zakonitosti.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice (koja je kao državni službenik raspoređena rješenjem tuženice na odgovarajuće radno mjesto u ... Policijskoj postaji P.) za isplatu joj razlike plaće u visini od 25% od plaće koja joj pripada i to temeljem čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine”, br. 44/96, 124/97, 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPP DS).
Niži sud je odlučio o tužbenom zahtjevu na način da je o postojanju prava tužiteljice na uvećanu plaću, koja joj pripada prema odredbama citiranog zakona riješio kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno da posebnu odluku o tome tuženica nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.
U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe se kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine”, br. 74/94, 86/94, 7/95 i dr. – u daljnjem tekstu: ZDSN) određeno, da rješenjem kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima i obvezama i odgovornostima državnih službenika, predstavlja upravni akt, što znači da odluka upravnih tijela tuženika o plaći, pa i o uvećanoj plaći prema čl. 19. ZPP DS ima značenje upravnog akta.
Stoga da nakon donošenja takve odluke od strane nadležnog organa za ovaj slučaj neisplate, tužiteljica bi imala pravo sudskim putem tražiti platež utvrđenog uvećanja plaće.
Ovaj sud smatra da izraženo pravno stajalište nema uporišta u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92, 112/99 – ZPP).
Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odredba suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
Dakle, o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu, da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPP DS), kada nadležno tijelo o njemu nije odlučilo, nema zapreke da o tome kao o prethodnom pitanju odluči sud, kako je postupio u ovom slučaju.
Prema tome, budući se nisu ostvarili razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa kako je sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan se ograničiti samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP-a), to je u smislu čl. 408. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 393. ZPP-a valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu, 13. veljače 2002. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v.r.