Croatian Supreme Court allows appeal, quashing murder attempt verdict due to incomplete assessment of passion.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder, quashing the original judgment and remanding the case for retrial. The lower court found the defendant guilty of attempted murder but failed to determine whether he acted under the specific legal circumstances of 'passion' or 'sudden rage' as defined in the Criminal Law. The court ruled that the first instance judgment was flawed because it did not evaluate the intensity of the defendant's emotional state or the objective link between the victim's attack and the defendant's reaction, leaving the factual basis for the charge incomplete.
Legislator headnote
AI generatedArticle 90 in conjunction with Article 33 of the Criminal Law; Article 92 of the Criminal Law; Article 367 of the Criminal Procedure Law; Article 388 of the Criminal Procedure Law: A conviction for attempted murder is invalid if the first-instance court fails to ascertain whether the defendant acted under the specific legal conditions of passion or sudden rage, requiring a separate evaluation of the intensity of the emotional state and its objective causes.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 872/03-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala, Hajrije Novoselec, Marijana Svedrovića i Senke Klarić-Baranović kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. K. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 22. srpnja 2003. godine broj K-61/02, u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se žalba optuženog I. K., ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Pobijanom presudom optuženi I. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00, 129/00. i 51/01.) te je, uz primjenu članka 57. stavka 2. alineje d) Kaznenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 2002. godine do 9. prosinca 2002. godine.
Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenoga postupka iz članka 119. stavka 2. točaka 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku.
Na temelju članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku oštećeni M. B. upućen je da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parnici.
Na temelju članka 80. Kaznenog zakona od optuženika je oduzet nož tzv. "leptir".
Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi I. K., po branitelju, odvjetniku Ž. A., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,
I Kž- 872/03-3
podredno da se preinači u odluci o kazni na način da se optuženik oslobodi od kazne, odnosno da mu se izrekne blaža kazna.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.
Žalba je osnovana.
U odnosu na navode žalbe o proturječjima između onoga što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržajima dokaza i sadržaja tih dokaza valja istaći da takva bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku nije počinjena, jer takvog proturječja o odlučnim činjenicama nema. Sud prvog stupnja dao je jasne razloge o onim činjenicama koje je utvrdio, pri čemu je valjano reproducirao bitni sadržaj onih dokaza koji se odnose na sporne činjenice.
Tako je tvrdnja sadržana u žalbi da je sud propustio iznijeti dokaze koji govore o tome je li optuženik ubo oštećenika držeći nož u lijevoj ili u desnoj ruci bespredmetna u situaciji kada je s jedne strane nesporno da ga je upravo on ubo nožem (jer to on i priznaje), dok s druge strane svjedoci E. A. i B. A. suglasno opisuju optuženikovo vađenje tzv. „leptir“ noža, njegovo „vrćenje“ s ciljem otvaranja tijekom kojega je izvjesno moglo doći i do samoozljeđivanja oštricom, kao i fizički sukob s oštećenikom tijekom kojeg mu je ovaj zadao više udaraca, a on se branio štiteći od tih udaraca glavu (očigledno rukama), kada je također mogla nastati optuženikova ozljeda na ruci. Pritom optuženik sam pogrešno citira dokaze na koje se poziva u žalbi, pa tako navodi da ova vještakinja „decidirano tvrdi da je okrivljenik zadobio svježu porezotinu oštrim predmetom … oštricom noža“, iako takvu tvrdnju ova vještakinja nije iznijela, već je iskazala da je ozljeda lijeve podlaktice optuženika nastala, „tangencijalnim djelovanjem bridovitog sredstva po koži“, moguće i „pritiskivanjem takvog predmeta“, a da u obzir dolaze „i nokti druge osobe“; tek nastavno vještakinja dodaje da je „takva ogrebotina mogla nastati i povlačenjem oštrice noža“ (list 185 spisa). Zbog toga valja zaključiti da proturječja u obrazloženju presude o kojima govori žalba nema.
Dio žalbe u kojem se kroz navodne postupovne povrede pokušava osporiti valjanost nalaza i mišljenja ispitanih psihijatrijskih vještaka neopravdano ukazuje na okolnosti koje bi, po ocjeni žalitelja, dovodile u sumnju nepristranost vještaka, jer te okolnosti (da je jedna vještakinja nadređena drugoj na njihovim radnim mjestima, da je jednu od njih napao nožem njen pacijent te da je u oba vještačenja psihologijsko ispitivanje obavio isti psiholog), kad bi i postojale, ne bi dovele u pitanje zakonitost provedenih vještačenja, a osporavanje zaključaka tih vještaka predstavlja pobijanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Neosnovana je i tvrdnja žalitelja da se presuda temelji na nezakonitim dokazima jer da je odluka o provođenju novog psihijatrijskog vještačenja optuženika donesena nakon uvida u spise prekršajnog suda (pa da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku). Prvenstveno valja istaći da sud prvog stupnja niti tijekom glavne rasprave nakon koje je donesena pobijana presuda (listovi 241-244 i 246-247 spisa), a niti tijekom ranijih glavnih rasprava (listovi 156-162, 184- 187 i 219-221 spisa) nije u dokaznom postupku koristio spise prekršajnog suda. Osim toga, nejasno je zbog čega žalitelj smatra da bi „uvid u te spise“ bio nezakonit dokaz u smislu
I Kž- 872/03-3
članka 9. Zakona o kaznenom postupku, ali, da je tome i tako, očigledno je da se sud pri donošenju pobijane presude nije rukovodio saznanjima koja bi izveo iz tih predmeta jer se na njih nije niti pozvao u obrazloženju pobijane presude, koja je, u skladu s odredbom članka 351. Zakona o kaznenom postupku, temeljena samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
Slijedom iznesenog, nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje upire žalitelj, a niti neka od tih povreda na koje sud drugog stupnja, u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku.
Neosnovano žalitelj pobija prvostupanjsku presudu i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, oni dijelovi obrazloženja žalbe koji bi se odnosili na ovu žalbenu osnovu bez uspjeha pokušavaju dovesti u pitanje utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na oštećenikov napad na optuženika rukama, a ne nožem, jer uistinu nitko od navedenih svjedoka ne govori o tome da bi oštećenik nekakvim predmetom porezao optuženika (kako to tvrdi optuženi K.), a, osim toga, takav predmet nije nađen niti kod oštećenika koji je ostao ležati na mjestu na kojem je uboden, niti prilikom očevida kasnije obavljenog na mjestu događaja.
U odnosu na navod žalbe o neprihvatljivosti iskaza svjedoka V. B. u dijelu u kojem je on iskazao o prijetnjama koje je optuženik i nakon počinjenog djela upućivao valja istaći da taj iskaz nije osporen navodom vještakinje mr.sc.dr. K. R. kojega je ona dala kada je obrazlagala svoj raniji zaključak o neubrojivosti optuženika u vrijeme počinjenja djela, jer je vještakinja kasnije izmijenila taj nalaz i mišljenje, a sud prvog stupnja opravdano je prihvatio taj njen kasniji nalaz i mišljenje, kao i njemu suglasan nalaz i mišljenje vještakinje prof. dr. sc. Lj. M. koje žalbeni navodi također ne dovode u sumnju.
Konačno, utvrđenja suda prvog stupnja opovrgavaju i navod žalbe da je optuženik postupao u nužnoj obrani, jer je, kako to proizlazi iz prihvaćenih iskaza očevidaca predmetnog događaja E. A. i B. A., on ubo oštećenika nakon što je oštećenikov prethodni napad prestao i nakon što se oštećenik okrenuo od njega, kada je optuženik, kako su to opisali svjedoci, skočio na oštećenog B. i prvo ga s leđa uhvatio za vrat, a zatim ga, nakon što se ovaj okrenuo, ubo dva puta nožem u trbuh. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, a time niti u prekoračenju nužne obrane, jer više nije bilo napada oštećenika niti je takav napad na optuženika neposredno predstojao. Međutim, opravdano optuženik tvrdi da se činjenično stanje, barem za sada, ukazuje nepotpuno utvrđenim, jer okolnosti pod kojima je djelo počinjeno upućuju na mogućnost da je optuženi I. K. postupao na mah, doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom oštećenika.
Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je oštećeni M. B. kritične zgode prvi napao optuženika koji mu za takvo ponašanje nije dao nikakav povod, da se nije radilo o beznačajnom sukobu, već o napadu u kojem je oštećenik zadao optuženom I. K. više udaraca šakama u glavu. Dakle, utvrđeno je da je optuženikovom djelu prethodio protupravni oštećenikov napad do kojega je došlo bez ikakve optuženikove krivnje.
I Kž- 872/03-3
Sud prvog stupnja, usprkos ovim utvrđenjima, nije utvrđivao i je li se optuženi K. u vrijeme ubadanja oštećenika nalazio u stanju jake razdraženosti ili prepasti, i ako jest, je li on u takvo stanje doveden upravo dokazanim opisanim napadom oštećenika. Za ocjenu postojanja ovih okolnosti nije dostatno utvrđenje da je optuženik tijekom kritičnog događaja osjećao strah i životnu ugroženost (kako je njegovo stanje opisala vještakinja prof. dr. sc. Lj. M.). Naime, jaka razdraženost ili prepast u smislu članka 92. Kaznenog zakona predstavljaju takav afekt koji u značajnoj mjeri nadilazi onaj stupanj uzbuđenja koji se redovno pojavljuje kod kaznenih djela ubojstva, dakle, za kvalifikaciju počiniteljevih radnji kao ubojstva na mah mora postojati takvo njegovo izvanredno duševno stanje da on, u takvom izuzetnom uzbuđenju uzrokovanom napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, trenutno, bez dovoljnog razmišljanja, iznenada stvara odluku za počinjenje ubojstva. Pritom i po objektivnim kriterijima mora postojati određeni razmjer između povoda za nastupanje razdraženosti ili prepasti i stupnja te razdraženosti odnosno prepasti, odnosno potrebno je utvrditi je li počiniteljeva reakcija - počinjenje djela - posljedica okolnosti koje bi i drugog „prosječnog“ čovjeka mogle dovesti u stanje u kojem bi počinio isto djelo, ili je ona pak posljedica nekih specifičnih osobina ili duševnog stanja počinitelja koje isključuju kvalifikaciju da se radi o djelu na mah, točnije je li opt. bio u stanju razdraženosti ili prepasti zbog svoje preosjetljivosti (subjektivnog stanja) ili je to stanje objektivno moglo postojati.
Dakle, okolnost intenziteta optuženikovog afekta (a iz citiranog dijela nalaza i mišljenja navedene vještakinje proizlazi postojanje afekta, ali ne i njegov stupanj) sud prvog stupnja nije utvrdio, uslijed čega je izostala i ocjena svih ostalih okolnosti na koje je ukazano, a na temelju kojih bi bilo moguće zaključiti je li optuženik kritične zgode počinio kazneno djelo ubojstva na mah iz članka 92. Kaznenog zakona, ili kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona, zbog čega je činjenično stanje, za sada, ostalo nepotpuno utvrđeno (članak 369. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku).
Stoga je na temelju članka 388. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku valjalo prihvatiti žalbu optuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno sušenje, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.
U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno izvesti sve do sada pribavljene dokaze, pri čemu će ispitivanjem vještaka psihijatra utvrditi intenzitet optuženikovog afekta i njegove uzroke, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku koju će valjano i obrazložiti.
U Zagrebu, 26. listopada 2005. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Vojimir Katić, v. r.
Damir Kos, v. r.