Revr-415/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 415/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz P., P., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2287/2013- 2 od 4. prosinca 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-291/10-19 od 28. lipnja 2013., u sjednici održanoj 5. travnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizije tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 53.944,43 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi u visini kako je pobliže naznačeno u izreci presude. U točki II. izreke odbijen je tužitelj s ostalim dijelom tužbenog zahtjeva te je u točki III. izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 12.218,00 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću iznos od 296.721,97 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.324,00 kn, dok je u ostalom dijelu sa više traženog tužitelj odbijen.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) navodeći pravna pitanja za koja smatra da su važna radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizija tužitelja i revizija tuženice nisu osnovane.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U povodu revizije iz čl. 382. stavka 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“

Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji ukazuje na različitu praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2834/2011 od 12. siječnja 2012., Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-4042/12 od 13. studenoga 2012., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžri-147/12 od 18. listopada 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gžr-97/12 od 7. studenoga 2012., Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-3398/11 od 17. rujna 2012., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-2547/11 od 30. studenoga 2012. i Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-2009/12 od 27. prosinca 2012. u kojima su sudovi zauzeli shvaćanje da se odmor za vrijeme obavljanja straže/dežurstva u trajanju od 2 sata ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga što ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a iz izvedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže tužitelj nema mogućnosti napuštanja mjesta gdje se ona obavlja.

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP, odnosno da su pravna pitanja određeno naznačena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na ta pitanja odnose, a kao razlog važnosti navedena je različita praksa drugostupanjskih sudova u svezi navedenih pravnih pitanja.

U odnosu na reviziju tuženice u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora je 296.721,97 kn. Kako ista prelazi 200.000,00 kn, prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), revizija tuženice je razmatrana kao tzv. redovna revizija.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom i blagdanom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe te na terenu u razdoblju od travnja 2006. do travnja 2009.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotama, nedjeljama i blagdanima,

- da je na ime takvog rada tužitelj dobivao na korištenje slobodne dane, ali ne u dovoljnom broju za sve ostvarene prekovremene sate.

Nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju odredbi Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08) te odredbi Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) koji se supsidijarno primjenjuju na temelju odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom.

Pritom su sudovi ocijenili da se 8 sati rada smatra redovnim radom, daljnjih 8 sati prekovremenim radom, dok je daljnjih 8 sati dnevni odmor, a u dane službe subotama, nedjeljama i blagdanima naknada za prekovremeni rad je dosuđena za 16 sati dnevno dok se daljnjih 8 sati računa kao dnevni odmor.

Odredbom čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04) bilo je propisano da je rad dulji od punog radnog vremena (prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezna obavljati kad su zapovjeđene mjere pripravnosti, u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi, tijekom vojne vježbe, tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti, tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi (st. 1.), na rad iz st. 1. tog članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima (st. 2.), prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni su obavljati i zbog neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica (st. 3.), rad iz st. 3. tog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine, (st. 4.), djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima (st. 5.), pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća (st. 6.).

Člankom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07 - dalje: ZIDZSOSRH) propisano je da se u čl. 97. st. 1. podstavak 5. briše, u st. 6. iza riječi „radnog vremena“ stavlja točka, a riječi „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća“ brišu se dok je iza st. 6. dodan st. 7. koji glasi: „Dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom uredit će se rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću“.

Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) i koji Pravilnik je stupio na snagu 1. listopada 2009., te je raniji Pravilnik izmijenjen na način da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

U razdoblju nakon stupanja na snagu ZIDZSOSRH, a sukladno izmijenjenoj odredbi čl. 97. st. 7. Zakona nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo.

Međutim, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. naveo da bi rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države ne smiju biti na štetu građana. Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili za stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

Stoga se, u razdoblju kada nije bio donesen provedbeni propis koji bi odredio visinu posebnog dodatka na plaću za službu dežurstva, na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 supsidijarno primjenjuju propisi kao za državne službenike i namještenike, uključujući i dežurstvo ili stražu. Stoga nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju za sporno razdoblje priznali naknadu plaće temeljem propisa koji vrijede za državne službenike i namještenike, odnosno temeljem općih propisa.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe te na terenu nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog, revizija tužitelja i revizija tuženice nisu osnovane pa je valjalo odbiti obje revizije na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP.

Zagreb, 5. travnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.