Gž R-80/2011-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 11 Gžr-80/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Migotti Gajski kao predsjednika vijeća i suca izvjestitelja te Antonete Valentić i Vlatke Fresl Tomašević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja protutuženika J. B. iz Z., …, kojeg zastupa T. T. iz Z. odvjetničkog ureda T. T. i M. S. u Z., …, protiv tuženika protutužitelja „M. S. G.“ d.o.o. iz Z., …, kojeg zastupa A. D., odvjetnica iz O. ureda D. u Z., …, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1855/05-44 od 21. rujna 2010., u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2011.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja protutuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1855/05-44 od 21. rujna 2010. u pobijanom dijelu u točke II. izreke i točke III. izreke, te u točki V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika protutužitelja i potvrđuje ista presuda u odluci o troškovima postupka kojim zahtjev tuženika protutužitelja za plaćanje troškova postupka preko iznosa od 8.456,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama, nije prihvaćen.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika protutužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja protutuženika (dalje u tekstu: tužitelja) i utvrđen izvanredni otkaz ugovora o radu od 11. veljače 2005. kojeg je tuženik protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) dao tužitelju, nedopuštenim, te da radni odnos tužitelju nije prestao (točka I. izreke); tuženiku je naloženo tužitelju platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 9.532,50 kn (toč. IV izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje na posao kod tuženika, kao i zahtjev za isplatu izgubljene zarade od dana nezakonitog otkaza do rujna 2010. u ukupnom iznosu od 188.229,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke). Prihvaćajući protutužbeni zahtjev tuženika sud prvog stupnja odredio je raskid ugovora o radu između tužitelja i tuženika s datumom 11. veljače 2005. (točka III. izreke) te je tužitelju naloženo tuženiku platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 8.456,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude (točka V. izreke).

Presudu, u dijelu kojim je zahtjev tužitelja na vraćanje na rad i plaćanje izgubljene zarade u iznosu od 188.229,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama odbijen u dijelu odluke kojim je utvrđen sudski raskid (toč. III izreke) i tužitelju naloženo tuženiku platiti trošak postupka u iznosu od 8.456,25 kn, pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijanog rješenja uz naknadu troškova postupka.

Istu presudu, u dijelu odluke o troškovima postupka kojim zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko iznosa od 8.456,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama, nije prihvaćen, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačenje pobijane presude prema navodima žalbe.

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik osporava navode žalbe, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i usvojiti žalbu tuženika uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Predmet spora, je po tužbi tužitelja je zahtjev za zaštitu prava povrijeđenog donošenjem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. veljače 2005. koju je donio tuženik, utvrđenjem nedopuštene takve odluke i da radni odnos tužitelju kod tuženika, nije prestao, zahtjev za vraćanje na rad i plaćanje izgubljene zarade za razdoblje od travnja 2005. do rujna 2010. u ukupnom iznosu od 188.229,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je po protutužbenom zahtjevu tuženika predmet spora zahtjev za određivanje prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika po sudu (sudski raskid) i to s datumom 11. veljače 2005.

Obzirom na utvrđenje da razlog koji je tuženik u odluci o izvanrednom otkazu ugovoru o radu naveo kao razlog za izvanredni otkaz, u smislu odredbe čl. 62. Pravilnika o radu tuženika te u smislu odredbe čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 30/04., 137/04., 68/05., dalje u tekstu: ZR-a), nije opravdan, jer da sama po sebi činjenica što je monitor marke Samsung, nesporno u vlasništvu tuženika, pronađen prilikom pretrage stana zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela, u stanu tužitelja, koji je kod tuženika obavljao posao dostavljača gradske dostave, ne predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa posebno jer tuženik u odluci i nije konkretno naveo o kojoj bi se to točno težoj povredi taksativno navedenoj u čl. 62. Pravilnika radilo, i stoga ne može biti opravdan razlog za izvanredni otkaz, ali ujedno utvrdivši i da je poslodavac navedeni otkaz dao izvan prekluzivnog roka od 15 dana za saznanje za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, jer je već 28. prosinca 2004. znao da je ukradeni monitor u njegovom vlasništvu pronađen u stanu tužitelja, a otkaz je tužitelju dao tek s datumom 11. veljače 2005.; dakle da je otkaz dat izvan zakonskog roka, zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu od 11. veljače 2005. utvrdio je osnovanim i pozivom na odredbe čl. 119. st. 1. ZR i čl. 114. st. 1. ZR, takav zahtjev tužitelja prihvatio. Protutužbeni zahtjev tuženika za određivanje prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika, za sudski raskid radnog odnosa, sud prvog stupnja prihvatio je kao osnovan jer je utvrdio obzirom da tužitelj nakon što je saznao za rezultat pretrage svog stana i da je u njegovom stanu pronađen otuđeni monitor u vlasništvu tuženika, njegovog poslodavca, kada o tome nije poslodavca odmah obavijestio, ovaj je opravdano već od tada u njega izgubio povjerenje, slijedom čega je prvostupanjski sud zahtjev tuženika za sudski raskid radnog odnosa upravo s datumom 11. veljače 2005. prihvatio, a daljnji zahtjev tužitelja za vraćanje na rad od tog datuma, kao i njegov zahtjev za isplatu plaće od tada pa do rujna 2010., kao neosnovan odbio.

U odnosu na žalbu tužitelja

Suprotno tvrdnji tužitelja nisu pobijanom presudom i postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08. i 57/11., dalje u tekstu: ZPP) na koju on određeno ukazuje tako ni ostale bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti. Tužitelj, očito ne prihvaćajući svrhu instituta sudskog raskida za razliku od izvanrednog otkaza, neosnovano pobija zakonitost pobijane presude ukazujući na proturječnost između izreke i razloga presude, odnosno na međusobnu proturiječnost razloga presude, jer je sud prvog stupnja dao jasne, dostatne i logične razloge o tome iz kojih razloga utvrđuje odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštenom, a s druge strane iz kojih razloga upravo s istim datumom otkaza određuje i sudski raskid ugovornog odnosa stranaka, pa pobijana presuda ni u ovom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

I sve činjenice važne za primjenu materijalnog prava u ovom predmetu sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio te izvedene dokaze ocijenio na način određen čl. 8. ZPP.

Neosnovano žalitelj samo preocjenjujući izvedene dokaze osporava zaključak prvostupanjskog suda o opravdanom gubitku povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja te zbog toga nemogućnost nastavka radnog odnosa i postojanja pretpostavki za sudski raskid ugovornog odnosa između stranaka.

Sud prvog stupnja opravdano je u konkretnom slučaju, obzirom na utvrđeno "ne"postupanje tužitelja u situaciju pronalaska monitora za kompjuter otuđenog od tuženika u njegovom stanu, i neobavještavanje o tome svog poslodavca, kao vlasnika otuđenog monitora, čije je porijeklo obzirom na posao koji je kod tuženika obavljao morao i mogao znati, zaključio da postoje uvjeti za sudski raskid ugovora o radu. Naime, poslodavac je osnovano u konkretnoj situaciji izgubio povjerenje u tužitelja koji je kod njega bio zaposlen kao dostavljač gradske dostave i koji je svakodnevno baratao s većom količine slične vrijedne kompjuterske opreme. Od trenutka kada je tužitelj propustio o tome obavijestiti poslodavca, poslodavac je opravdano ocjenio da više u njega ne može imati povjerenja za obavljanje takvog posla.

Naime, radni odnos je ugovorni odnos, odnos povjerenja pa neovisno o tome što je kasnije u kaznenom postupku vođenom protiv sina tužitelja utvrđeno da se radilo o više otuđenih predmeta u vlasništvu i drugih osoba, za odnos zaposlenika i poslodavca i za odnos njihovog povjerenja, odlučno da je i makar samo jedan monitor bio u vlasništvu upravo tuženika, te da tužitelj o nastaloj situaciji nije upoznao svog poslodavca.

Suprotno tvrdnji ovog žalitelja pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je sudski raskid u opisanim okolnostima bio opravdan i to već od 11. veljače 2005. Naime, obzirom na sve ranije okolnosti i utvrđenje suda da je već krajem prosinca 2008. (zapisnik o vraćanju privremeno oduzetih predmeta od 28. prosinca 2004. /list 32. priklopljenog kaznenog spisa/ te zapisnika o pretrazi stana i drugih prostorija od 11. prosinca 2004. /list 18. – 19. tog spisa/), tužitelj mogao imati i imao saznanja da se radi o predmetu u vlasništvu njegovog poslodavca, a o tome nije poslodavca obavijestio, od tada je poslodavac opravdano izgubio u njega povjerenje. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da ni zahtjev tužitelja za vraćanje na rad kod tuženika i za plaćanje izgubljene zarade za vrijeme nezakonitog otkaza, odnosno za razdoblje kako je tužitelj zatražio od ožujka 2005. do rujna 2010. nije osnovan, te je takav zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda o opravdanosti sudskog raskida ugovora o radu nisu dovedena u sumnju ni ostalim tvrdnjam žalitelja, pa ni onim vezanom za količinu otuđenih predmeta u vlasništvu tuženika jer je iz razloga pobijane presude jasno da je sud prvog stupnja imao o vidu da se radi samo o jednom monitoru u vlasništvu tuženika, a kako je već ranije navedeno za gubitak povjerenja u konkretnim okolnostima, posebno radnog mjesta tužitelja i njegovog svakodnevnog baratanja vrijednom kompjuterskom opremom, količina pronađenih otuđenih predmeta u vlasništvu tuženika i nije odlučna.

Nije stoga osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje o opravdanom gubitku povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja primjenio materijalno pravo iz čl. 123. st. 1. i 2. ZR kada je protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovornog odnosa stranaka, i to s datumom 11. veljače 2005., kao osnovan prihvatio te slijedom toga odbio zahtjev tužitelja za vraćanje na rad od tog datuma i za isplatu izgubljene plaće za vrijeme nezakonitog otkaza.

U odnosu na žalbu tuženika

I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako obzirom na osnovu (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i obzirom na visinu (čl. 155. st. 1. ZPP), troškova kako su odmjereni. Nije stoga osnovana tvrdnja tuženika kojom on osporava odluku o troškovima postupka u dijelu gdje njegov zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 8.456,25 kn jer je pravilno sud prvog stupnja obzirom na vrstu predmeta, jer se radi o predmetu iz radnog odnosa, vrijednost predmeta spora pa u tom smislu i vrijednosti svake poduzete radnje cijenio imajući u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika Tbr. 7/2. U ovom je postupku zahtjev postavljen s jedne strane na utvrđenje nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu i za vraćanje na rad i za sudski raskid, a s druge strane na isplatu, što je sve prvostupanjski sud imao u vidu prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, a posebno da zahtjev na utvrđenje samo služi utvrđivanju osnovanosti zahtjeva za isplatu, te stoga odluka o trošku nije, kako to neosnovano tvrdi ovaj žalitelj, nezakonita.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu kao u izreci.

Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan je odbijen jer navedena postupovna radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 14. lipnja 2011.

Predsjednik vijeća i

sudac izvjestitelj:

Dubravka Migotti Gajski, v.r.