Rev-437/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 437/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr.sc.Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. M. iz D., 2. L. N. iz M., 3. N. K. iz B. P., 4. D. S. iz B. P., 5. N. O. iz S., i 6. M. Ć. iz B. A., koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz O., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Slatini, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda Virovitici broj: Gž-1484/05-2 od 28. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini broj: P-350/04-36 od 14. srpnja 2005., u sjednici održanoj dana 10. svibnja 2007.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća, ukidaju se presude Županijskog suda Virovitici broj: Gž-1484/05-2 od 28. prosinca 2006. i Općinskog suda u Slatini broj: P-350/04-36 od 14. srpnja 2005. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da je tužena dužna platiti svakom tužitelju iznos od 220.000,00 kn i to tužiteljici M. Ć. za duševne boli zbog smrti izvanbračnog druga, a ostalim tužiteljima zbog smrti oca, te 15.000,00 kn na ime troškova izgradnje nadgrobnog spomenika. Tužiteljima je naloženo da tuženoj naknade tuženoj parnični trošak u iznosu od 95.500,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01. i 113/03. - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji određeno ukazuje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog smrti oca i izvanbračnog druga Đ. K..

Utvrđeno je da su D. P., Z. Z., F. D. i G. D. pravomoćnom presudom Okružnog suda u Osijeku broj K-37/93-62 od 19. listopada 1993. oglašeni krivim za kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom. Ovo kazneno djelo su počinili 26. studenog 1992. oko 20,30 sati zajednički postupajući po prethodnom dogovoru ( ušli u kuću Đ. K., pa je D. P. hicima iz pištolja razbio svjetiljku i čuvao stražu, G. D. je u posebnoj prostoriji zadržavao tužiteljicu M. Ć., a Z. Z. i F. D. su rukama i nogama udarali Đ. K. nanijevši mu više po život opasnih ozljeda uslijed kojih je ubrzo preminuo). Prije toga su fizički napali Josipa Cveka u Novoj Bukovici nanijevši mu više lakših ozljeda i lom desne lisne kosti. U to vrijeme su sva četvorica počinitelja bili policajci zaposleni u Policijskoj postaji Slatina, Ispostava Voćin. Toga dana prije nego što su počinili kazneno djelo odvezli su službenim vozilom dvije kuharice iz Voćina u Slatinu, a na povratku nakon isteka radnog vremena su otišli u Novu Bukovicu i Aleksandrovac i tamo počinili opisana kaznena djela.

Sudovi nižeg stupnja su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbi čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata («Narodne novine» broj 117/03), jer počinitelji (pripadnici hrvatskih redarstvenih snaga) štetu nisu uzrokovali u službi ili u svezi sa službom.

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude pritom navodi da tužitelju nisu «izričito naznačili» na kojem zakonu temelje svoj tužbeni zahtjev, tj. (a) na Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ili (b) na Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija («Narodne novine» broj 117/03.). Smatra međutim da se ne radi o terorističkom aktu s obzirom na činjenicu da su iste večeri P., Z., D. i D. najprije nanijeli ozljede J. C., koji je po nacionalnosti Hrvat, a zatim su počinili kazneno djelo na štetu Đ. K., pripadnika srpskog naroda, pa se ne može izvesti zaključak da je «nedolični i nezakoniti akt» imenovanih izvršen iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

Drugostupanjski sud prihvaća stav iznesen u žalbi da prvostupanjski sud o izostanku političkih pobuda nije mogao sa sigurnošću zaključivati na temelju činjenice da su počinitelji najprije nanijeli ozljede pripadniku hrvatskog naroda pa nakon toga napali pripadnika srpskog naroda, ali smatra da tužitelji nisu dokazali da je šteta posljedica terorističkog akta niti su iznijeli u smislu odredbe čl. 7. ZPP činjenice koje bi upućivale na postojanje terorističkog akta.

Presude sudova nižeg stupnja imaju nedostataka uslijed kojih se ne mogu ispitati čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu su tužitelji opisno ukazivali i u žalbi, a to čine i u reviziji. O odlučnoj činjenici je li šteta počinjena aktom terora i drugim aktima nasilja postoji proturječnost između onoga što se navodi u obrazloženju kako prvostupanjske tako i drugostupanjske presude o sadržaju isprava, odnosno navoda i podnesaka stranaka i samih tih podnesaka.

Tužitelji su u tužbi opisali štetni događaj te su uz tužbu priložili presliku presude Okružnog suda u Osijeku broj K-37/93-62 od 19. listopada 1993. u kojoj je opisano kazneno djelo. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je izvršen uvid u spis Okružnog suda u Osijeku K-37/93. Nadalje, tužitelji su u podnesku od 10. travnja 2004. (list 29) naveli da predlažu nastavak postupka s obzirom na to da je donesen Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i da su sukladno tom Zakonu dana 15. rujna 2003. predložili Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske zaključenje izvansudske nagodbe. U tom podnesku tužitelji su naveli da se predmet vodi u Državnom odvjetništvu pod brojem RDO-1520/03 te su predložili da se pribavi.

U suprotnosti s tim je ono što se navodi u obrazloženju presuda sudova nižeg stupnja. Tužitelji su se, dakle, pozvali i na Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, pa su samim tim naveli daje šteta počinjena terorističkim aktom, a u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da nisu. Prvostupanjski sud je naveo da je izvršio uvid u kazneni spis, ali konstatira samo to da su učinjena kaznena djela na štetu J. C. i na štetu Đ. K. te da se zbog toga što je jedan od njih Hrvat, a drugi Srbin, ne može izvesti zaključak da su kazneno djelo (u obrazloženju je navedeno «nedolični i nezakoniti akt») izvršili iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja nesigurnosti građana. Unatoč tome što pobudu (motiv) zbog koje je djelo učinjeno smatra odlučnim za odgovor na pitanje radi li se o terorističkom aktu ili ne, prvostupanjski sud uopće ne navodi što je glede toga utvrđeno u kaznenom postupku (u obrazloženju presude kaznenog suda detaljno se navodi obrana optuženih u kojoj su opisali način na koji su počinili kaznena djela i motiv zbog kojeg su nanijeli ozljede J. C. i Đ. K., a očito je da su motivi zbog kojih su počinili ta kaznena djela potpuno različiti). Prvostupanjski sud navodi da iskaz svjedoka F. D. nije prihvatio, dok je iskazima svjedoka D. P., Z. Z. i G. D. povjerovao kao jasnima, logičnima i uvjerljivim. Treba reći da su svjedoci Z. Z. i D. P. iskazali zbog kojih su pobuda otišli u kuću Đ. K., ali prvostupanjski sud ne daje ocjenu o tome jesu li djelo počinili s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti i uopće se ne izjašnjava o pobudama zbog kojih je djelo učinjeno tako da se presuda ne može ispitati.

Drugostupanjski sud prihvaća stav prvostupanjskog suda, ali je u tome još odlučniji pa navodi da stranke u postupku uopće nisu iznosile okolnosti koje bi upućivale na postojanje terorističkog akta i nije utvrđeno da bi djelo bilo počinjeno iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti. Okolnosti pod kojima je učinjeno kazneno djelo navedeni su u presudi kojom su počinitelji proglašeni krivim za kazneno djelo. Drugostupanjska presuda se ne može ispitati jer nije jasno koje su još činjenice tužitelji trebali iznijeti i koje dokaze predložiti, posebno imajući na umu da je već uz tužbu priložena pravomoćna presuda Okružnog suda u Osijeku kojom su D. P., Z. Z., F. D. i G. D. oglašeni krivim za kazneno djelo, a u kojoj je detaljno opisan način izvršenja djela i okolnosti pod kojima je to učinjeno, uključujući i motiv izvršenja djela.

Prema čl. 1 Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija tim Zakonom se uređuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima, s tim da se u smislu toga Zakona terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

O tome ima li nanošenje fizičkih ozljeda Đ. K. uslijed kojih je ubrzo preminuo u okolnostima pod kojima je to učinjeno obilježje akta terora i drugog akta nasilja u smislu te zakonske odredbe ocjenu su trebali dati sudovi nižeg stupnja. Tužiteljima se ne može stavljati na teret dokazivanje pobuda (motiva) zbog kojih je teško tjelesno ozlijeđen sa smrtnim posljedicama njihov otac i izvanbračni drug. Sud treba ocijeniti je li djelo učinjeno s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti s obzirom na okolnosti pod kojim je učinjeno, posebno ocjenom činjenica utvrđenih u kaznenom postupku i iskaza osoba koje su djelo počinile.

Zbog tih razloga je prihvaćena revizija tužitelja te su temeljem čl. 394. st. 1. ZPP pobijana presuda i presuda suda prvog stupnja ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s tim da će prvostupanjski sud razjasniti sporna pitanja na koja je ukazano, odnosno navesti u obrazloženju presude razloge o navedenim odlučnim činjenicama.

U Zagrebu, 10. svibnja 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.